jer vrijeme ne prolazi kako prolazi
nego drugačije
i musava djeca čuvaju jezero od suza
(to je tajna zašto niko sem njih
ne vidi gdje bi mogao
ispustiti svoje otrove)
a, naravno, život ide dalje
i kad osjetiš nemir sjeti se
šta si zaboravio
da mi to, možda, nemamo krivicu
da mi to, možda, obuvamo nove cipele i šutimo kao zaliveni
možda mi to lobotomiramo savjest
što vrišti poput svjetlosti kroz raspuklinu
jesmo li, baš, cijeli
zakoračeni u svijet zločina
i pratećih orkestara leptir mašni
dok nam napokon ne prisjedne nečije meso
i odbačena škrinjica sa dječijim uspomenama
čovjek je odvezan od sebe
ali privezan za druge
čini se da je budala, da preozbiljno shvata
jedan život gore-dole
evo,
zar ne čujete da nas zovu?
to se stvarno, stvarno
čuje
i musava djeca čuvaju jezero od suza [2] – Children of Bodom
i pratećih orkestara leptir mašni [2] – Dead Kennedys
Ovo je predobro. Samokritično. Sa svakim čitanjem kao da otkrijem još jedan sloj poeme.
Brute, haha?
Sa Bodomom je prigodno, a da su Kenedijevi živi, i politički i doslovno, možda bismo imali nešto drugačiju situaciju, možda: “the Jews have had, at least some of their leaders, an unfortunately arrogant, uncompromising attitude…” (JFK – http://www.jfklibrary.org/asset-viewer/archives/JFKPOF/135/JFKPOF-135-001)
Vrtlože, najmanje što se može je da je samokritično.
jedan život gore-dole…
hugs.s