Rastegnuto vrijeme u snu

50 0 komentara

1. Sanjam od djetinjstva na ovamo jedan grad za koji sam sigurna sa postoji i za koji sam sigurna da u njemu nikad nisam bila… tako je nestvarno realan, da ga mogu u tančine opisati, a opet nedovoljno da skontam gdje je, mada decenijama već to pokušavam…

   • I to ti se stalno ponavlja?
     Zanimljivo.
     Eto kažu, bar kada su u pitanju lica, da ne sanjamo nijedno koje već nismo vidjeli u RL, sa čime i ja imam problem?

     Sada me kopka kako izgleda taj grad i šta radiš u njemu?

     • Okružen brdascima na fazon Sarajeva, zgrade niske, poprilično socijalistička arhitektura, one duge zgrade sa vise ulaza. U centru jedna ogromna crna zgrada na fazon Beogradjanke, a pored se grade još dvije na američki fazon, već 20 i nešto godina su kranovi postavljeni ? Kad hodam ulicama trotoari ogromni, široke ploče na američki fazon. Ulazi u ugostiteljske objekte su stepenicama prema dole, svi sa žutim rukohvatima… ljudi je puno, al nemaju lica. U snu sam dijete ( i dan danas kad ga sanjam).

     • Ne mogu ti drugačije komentirati, pa ti komentiram ovako.
       Kada sanjamo mi smo između našeg svijeta i paralelnih svjetova i promatramo tuđu realnost tj. realan život naše kopije.
       U pralelnom svijetovima ima više nas ,ali drugačiji smo. Svaki paralelni svijet ima našu kopiju i ono što sanjamo ,a veoma je realno ,to proživljava neka druga Ti ,ili ti na takav način prenosi poruku.

       • Hoćeš reci da moj grad stvarno negdje postoji? Nemoguce da sam sa 6 ili 7 godina cijelu arhitekturu ogromnog grada naprosto izmislila ?

         • Apsolutno postoji,ali u paralelnom svijetu. Povezana si sa drugom Ti,a zbog toga su nam snovi toliko realni.

       • To si baš sve precizno definisala Ashibell? Nisam sklona mišljenju da je to oko snova tako očvrsla struktura sa nužnim ponavljanjem zakonitosti. Osvrnula sam se na to u komentaru Vrtlogu, pa pogledaj.

       • Hmmm Ashibel, ne virujen baš u paralelne svitove i paralelne nas… Mislin da smo svi unikati, ali to je samo moje mišljenje, jednostavno mi te teorije o paralelnim svitovima nikad nisu odgovarale…

         • Vrtlože, nema “klonova” nas, ali ako je tačna ona o drugačijem organizovanju stvarnosti i vremena, može biti nas iz budućnosti ili nas iz prošlosti?

2. u snovima, kao i ratu i ljubavi, sve je dozvoljeno 😀

   • Gracija, a Ženevske konvencije, ljudska prava??

     • navedeno spada u grubu stvarnost, snovi su van domašaja te grube stvarnosti 😀

3. Hahaha, i to što kažeš?

4. Snovi su jako zanimljivo područje… Ovo što Romanoff piše se dešavalo jednom mom prijatelju. Sanja je često kako bježi od nekoga na željezničkoj pruzi. I jedan dan, on i njih još par napravili belaj, policija ih gonjala, i oni izbili na prugu, on kaže identična scena ko u snu. On se počeja smijat i u sebi vikat: “To je to, to je to” haha. I pobjegli su, ako se dobro sjećam.

   Ja san ima neke snove koji su bili predskazaj budućnosti, ali nikad na ovako živopisan i baš direktan način. I slično snovima su stanja u ljudi u psihozu, jedna osoba koju znam je u psihozi imala neka priviđenja budućnosti, i ona je poslje kontala da je to samo dio sveg tog ludila u kojem je bila, da bi se kasnije sve to šta je vidila obistinilo. Psiha je čudo.

   A vidiš, mene više zanima di smo kad spavamo mrtvačkim snom. 🙂

   • Sto ti se predskazalo masaja? ??

   • Vrtlože,
     već sam odgovorila Romanoff i Caligo nešto o mojim iskustvima sa snovima. Mogao bi to biti svojevrstan odgovor i za tebe.

     Ja imam jednu prilično ludu teoriju oko fenomena sanjanja, najvećim dijelom se oslanja na nalaze kvantne mehanike. Nije nužno potrebno, ovo što Ashlibell uvodi u diskusiju, da postoje strogo odvojeni, paralelni svjetovi ili stvarnosti u koje “uskačemo” u snovima. S obzirom da je neosporno dokazivo da u snovima komuniciramo sa organizovanjem stvarnosti na jedan specifičan način, po nekim drugačijim zakonitostima, zašto to ne bi bio indikator da se i sa fizičkom stvarnošću, ujutar subjektivnog svijeta sanjača, jednostavno manipuliše, da se ona drugačije organizuje fizikalno (u smislu otključavanja i djelovanja sila), da se ona drugačije organizuje i vremenski, po nekom posebnom timeline-u i sl.

     Sada se sjetih, a što nisam rekla Romanoff i Caligo u komentaru.
     Pa, i ja imam svoj ponavljajući san, iako se iznimno rijetko sjećam svojih snova!?
     U tom ponavljajućem snu letim, ali je to više na način da skočim, pa se taj skok pretvori u let, ponekad i veoma dug let. Ruke su mi u tom “skoku” uvijek priljubljene uz tijelo i znam da mi se sa plućima i načinom disanja tada nešto mijenja, čak sam i razmišljala u snu kako se to sa vazduhom postiže da se dobija taj potisak, ali to “znanje” ne znam prepričati jezikom. Ti snovi su definitivno nešto!?
     I da, te skokove i let sanjala sam isključivo noću, odnosno svaki put letim noću, ne danju.

     • Sviđa mi se tvoj opis i tumačenje vezano za snove vasionko. Mada neman šta posebno za dodat. Više naginjem ovome što ti kažeš ovdje u komentaru, da se u snovima fizički reorganizira naša stvarnost, nego da postoje paralelni svitovi… Sviđa mi se tvoja ideja subjektivne reorganizacije stvarnosti. I da, u snovima možemo imat ozbiljne životne lekcije, ja san neke ima već i pisa san o njima.

       Za Silence i predskazanja, iznenadićeš se, nisu nikakve velike stvari. Evo jedan primjer, sanjam u snu da vidim jednom čovika u selu i da je njemu krivo što ja iman nistagmus. Ovo san sanja dok mi je nistagmus bija baš u akutno lošoj fazi i tog čovika praktički nisan ni viđa uopće u životu. I sutra, ja šetam psa i pas ode tom čoviku prid kuću. Ja odem po psa, čovik me upita da sidnem malo. I mi tako popričamo, i spomenem mu ja nistagmus, i baš se vidilo da mu je krivo što iman tu bolest. Inače, to je jedini put u životu da san ja priča s tim čovikom. Ima san par takvih preskazanja.

       • To ‘bas se vidilo da mu je krivo sto imam tu bolest’ moze biti a i ne mora, moze biti samo tvoja emotivna projekcija informacije sna na njega a i puka koincidenicja kojoj si dao znacenje.Covjek sigurno je bio ljubazan vjerovatno se je i empatisao u trenutku s tvojom bolesu kao sto bi svaka druga normalna osoba.Trivijalna stvar.

         • Silence, san je davno bija i bilo je još podudarnosti, ali se ne sjećam više dobro. Mislin da san čak i sanja da moj pas ide lovit njegovu kokoš, al ne sjećam se. Bilo kako bilo, uvik postoji ta opcija da more bit slučajnost, ali meni se čini da kod ovog slučaja i još par ih što ih iman, nije slučajnost.

       • Subjektivna reorganizacija stvarnosti, Vrtlože, bi mogao biti alat za širenje prostora koji subjektivna stvarnost osvaja, “budi” iz potencijalosti.
         Kad to sve naslažeš, dobijaš beskonačnost?

         • Zanimljiva opcija vasionko. Samo vidiš, zanimljivo je, da li je potencijalnost beskonačna? Izgleda da je. Mada, beskonačnost je paradoksalna, ne možemo je probavit tek tako. Naši umovi nisu baš istrenirani za takve spoznaje.

           • Super jednostavno objašnjenje je ono koje se primjenjuje kod kvantnih računara, čija će masovna komercijalna upotreba početi uskoro. Binarni jezik 0-nije, 1-jeste, se proširuje na 01- i jeste i nije istovremeno (Šredingerova mačka). Pa ti skontaj mogućnosti?

             • U jednoj rečenici: Gdje ima svijesti (osmišljavanja), sve je moguće na makroplanu.

         • Eh vasioko, kvantna meehanika je daleko od mog domena razumijevanja. Ali fascinantno je da nešto i jest i nije. Zvuči ko da bi to mogla bit korisna tehnologija. A sad kako da utiče na naše shvaćaje svemira oko nas? Možda ovo što pišeš za svijest, osmišljavanje, da sve potencijalne mogućnosti i jesu i nisu, nisu dok leže “uspavane” ajmo reć, a jesu kad ih se pokrene. Otprilike, nabadam po ovom terenu, za mene je nov, ali drago mi je što mogu učit od tebe. :))

           • Možda, kada bismo istovremeno mogli puštati i sinhronizovati naše sposobnosti indukcije i dedukcije, možda..
             No, ko zna gdje evolucija vodi. Danas sam vidjela atipičnu bebu od mjesec dana, na snimku. Igra se sa igračkama i pušta zvukove, glasovno. To se dešava najranije sa tri mjeseca.

             Otišli smo daleko, ali tako je to sa snovima?

             Sad mi je palo na pamet da napišem post o uticaju virusa na evoluciju čovjeka i stvaranje krvnih grupa, s obzirom na to da je u početku bila samo jedna. Fascinantno?

             (btw., zajedno rastemo. hvala tebi <3)

         • Nevjerovatno je kako smo mi u biti, ajmo reć, otvoreni prema vanjskim uticajima. Npr to što pišeš, o uticaju virusa na stvaranje krvnih grupa. Ne što što je došlo van našeg tijela nas je promijenilo. Zanimljiva tematika, svakako. To bi moga bit sper post, vasionko. :))

       • “Ne sjecam se vise dobro” “mislim i cini mi se” su jako klimavi wannabe dokazi.?Ideju beskonacnosti neces spoznati i probaviti kao sto niko nije do sad ostala je nepoznata, zbog koncepta poimanja vremena i imaginacije a i fizicki smo smrtni.

         • Neman namjeru da ti išta dokazujem Silence, bilo je situacija kad san ti dava konkrete i nepobitne dokaze za slučajeve sinkroniciteta, i ti si to samo izignorisala. Svak očito na kraju zaključi šta želi. Ideju beskonačnosti ni ne moran pojmit. Dovoljno je da me inspiriše i da joj se divim.

         • A ako ćeš me pitat kad i koji dokazi, eto, npr, moj slučajevi telepatije sa mačkama. U dva dana kad san bija u iznimnom stanju, to su bili dani nakon mog iskustva Ljubavi, san tri puta samo svojim mislima zovnija mačke isprid moje kuće. Niti jednom mački nisan bija u vidnom polju, i ja ih nisan doziva nikakvin zvukovima, nego baš telepatski. I sva tri puta se mačka ustala i došla k meni, mjaučući. Jedom je čak bilo dok san mazija susjedovog psa, kojeg mi se mačka inače boji. I unatoč tome je došla k meni. Znači, naglašavan, mačke nisu mene ni vidile tada. Ovo san ti već ispriča. Ti si izignorisala. Lakše je tako, kad nešto ne moš objasnit, a ne uklapa ti se u sistem razmišljanja, nać neku etiketu za to i samo zanemarit. I da, sad san izaša iz tog stanja, i trenutno ne bi moga tako zovnit mačku. Ili doživit dušu biljke. Al nadan se da ću nekad u životu to ponovo moć.

         • Otvoreno i kratko cu ti reci, osim sto si lud ili trolas gdje si zaglavio u psihozu, toliko si i bezobrazan i bizarno fiksiran za kosmicke ljubavi i samanisticke psihedelicne bullshit, moje pitanje ko tebi placa silne odlaske onim psiholozima od kojih kako pises nemas koristi iz postova ali si jako uvjeren da bi ti saman pomogao?Covjek tebe najbolje da koristi ko laboratorijskog stakora.

         • Silence moje financije su moja privatna stvar. A ovo što si ti napisala je tvoja. Nema se šta komentirat ovo što si ti rekla. Tako da, pozdrav ti.

         • Ustvari imam jednu stvar za komentarisat. Ajd da san u psihozi to razumin, al bgt što san bezobrazan?

5. Jeste da čitam ovaj post kroz “cheap sunglasses”, ali zašto je ovako kratak, do 160 karaktera, čini mi se. Možda sanjam. ?

   • Zelim pohadjati tvoju skolu cheap sanovnika, zelim biti specijalna wannabe vidovita citacica brojeva na kladionici kao vi mladi gospodine.U cemu je tajna??

     • Gdje sam ja spomenuo čitanje jeftinih sanovnika? ?

       • Iscitavao si nam onaj “tvoj” online free cheap,pardon bez cheap, sanovnik ovdje na blogu, meni i jos nekima, pa hajde opet.?

         • Hajde, smislit ću nešto ?

     • Jarčice, ponavljaj:
       Sve što želim, to i mogu!
       Sve što želim, to i mogu!
       Sve što želim, to i mogu!
       ?

   • Da si otipkao još koje slovo Brute, bio bi ti duži komentar od posta?

     No, dobro si nanjušio, ovo je namjerno ovakav post. Da u komentarima pustimo mašti i ispovijestima na volju, da se ne daje ograničen okvir, samo naznaka.

     • Evo Lady Battering Ram hoće nešto više da tipkam ?

       • Jesi se uklopio do 160 karaktera??

6. Kao romanoff imam snove koji se ponavljaju, ljudi, mjesta, dešavanja.
   Ima isto tako jedno mjesto koje sanjam iznova. Moguće sa se sastoji od mnoštva različitih mjesta koje sam posjetila i onda se to sve ujedini. Sinoć sam sanjala opet to mjesto, sastoji se od ulica tipa nekog starog grada Dalmacije ili može biti Italije, plaža koja ima šetalište pored sa ogromnim drvećem i ima crkva s dva tornja i džamija s četiri munare, sve je napravljeno od kamena. Osjećam se kod kuće kad sanjam to mjesto.
   Sve u svemu ja obožavam sanjati, pa čak i kad su noćne more u pitanju, volim osjećaj olakšanja kada se probudim i skontam da je samo los san.

   • Ja sam mislila da sam jedina i da sam zapravo pukotina ? i ti ko i ja možeš tačno opisati mjesto… da i ja imam osjećaj da sam tamo svoj na svom, a onda i neki osjećaj kao da mi je to mjesto “oduzeto”… ne znam kako da objasnim, kao da pripadam tamo, a ne mogu tamo biti

     • Da Romi, neka čežnja kada se probudim i osjećaj da sam stvarno bila tamo a ne da sam sanjala. Toliko je realistično da se ponekad pitam da li u snovima putujemo u neku paralelnu dimenziju.

       • Romanoff i Caligo, odgovaram vam zajedno, jer su slična iskustva.

         Nisam nešto na TI sa snovima, nije me to (ne znam zašto – čudno) nikada posebno zanimalo, ali ponešto sam uhvatila za sve ove godine, iz stručne literature. Što će reći da sam morala?
         Sanjati isto, kaže literatura, znači da je riječ o nekom nerazriješenom konfliktu unutar ličnosti. Kod Romanoff mi je veoma zanimljivo da je djevojčica i da se stvari u tom gradu, izgleda, a s obzirom na to da kranovi stoje kod novogradnje 20 godina, ne mijenjaju u vremenu. Statična, zamrznuta postavka. E sada, da nije lica koja Romanoff ne vidi (kao da im je “slikar” potezom četke na platnu smaknuo lica – pretpostavljam da to slično izgleda), opkladila bih se da je na mjestu koje sanja bila već, u ranom djetinjstvu. Ovako.. hmm.
         Romanoff, mjesto bi moglo biti, tako me osjećaj navodi, Kanada ili Island, možda i topliji dio Aljaske?
         Kod tebe, Caligo, mjesto podsjeća na Maroko, Tunis, a možda bi mogla biti i Granada u Španiji.

         Izdvojeno od ovog stručnog pogleda, da, ako sanjamo isto, to smo već zaista i vidjeli, ja bih tu uvela i fatalistički, sudbinski ugao. Ako ta mjesta zaista postoje, zbog nečega bi bilo važno da ih “pronađete” i posjetite ili će se to neminovno desiti, iako ne nužno.

         Ono što je također zanimljivo, a što se u stručnoj literaturi navodi, je to da učestalost sanjanja istog može ukazivati na jačinu unutrašnjeg konflikta, traume, nezavršene a važne stvari koja zahtijeva djelovanje i sl. Ako se to isto sanja noćima uzastopno, onda je najčešće riječ o traumatskom stanju kojeg čovjek i ne mora biti svjestan, a ako je učestalost sanjanja razuđena, npr., sanjaš taj isti san u deceniji 20-ak ili 30-ak puta ili slično, onda sam bliže “tumačenju” da je riječ o tom, tzv. fatalističkom, sudbinskom snu.

         Ja, s druge strane, inače veoma rijetko sanjam. Shvatila sam da je to, kod mene, direktno povezano sa količinom spavanja i sanjanja. Sjećam se, na samom početku rata, imala sam 13 godina, puno sam čitala ležeći, pa bih tako, dosta puta i zaspala, utonula u san, a da mi spavanje i nije bilo potrebno, nisam se imala od čega umoriti da toliko spavam. Sjećam se da sam tada, veoma lako, prirodno, došla do stanja sa induciram lucidne snove. Moja svjesna ja je razgovarala direktno sa mojom nesvjesnom ja u snu, usmjeravala je, čak sam mogla i mijenjati okruženje i događaje u snu, onako kako bi mi odgovaralo, odnosno kada bi mi postalo dosadno u prvom snu u koji bih utonula.

         Sada praktično i ne sanjam, odnosno ne sjećam se da sanjan, veoma rijetko, baš iznimno.
         Imala sam, uslovno rečeno, predskazanje, veoma loše. Mislim da je bila ratna ‘94., bila sam u kući moje bake, spavala sam pored nje na bračnom krevetu. Sanjala sam da mi je ispao donji zub, umnjak, uz mnogo krvi, ne sjećam se da li me je boljelo ili nije. Zub je bio zdrav, kao da ga je neko prethodno izvadio grubo, ali to vađenje nije zabilježeno u snu. Prva kojoj sam ispričala sab, jer me je veoma dojmio, bila je baka. Sjećam se da me je upozorila da to više ne pričam i da je to loš san, koji može ukazivati na veoma loše stvari.
         U roku od godinu dana, najviše, moj je ujak, bakin sin, umro od snažnog srčanig udara ili više njih u nizu. Imao je ogroman podliv krvi svuda po vratu i trupu sa lijeve strane, također po oba uha, čak i po licu sa lijeve strane. Pritisak je bio ogroman, srce mu je praktično eksplodiralo. Kada sam ga vidjela na bdijenju, sjetila sam se sna sa tim svojim zubom i te ogrome količine krvi.
         Možda je i ovaj sam razlog zato što danas izrazito rijetko sanjam, odnosno sjećam se snova. Ujkina smrt, mogla bih reći, korespondira sa periodom od kada se više ne sjećam snova, ako ih uopšte sanjam. Moguće da je riječ o nekom odbrambenom mehanizmu.

7. Imala sam jedan ponavljajući još na faksu… ganja me neki momak ovdje po mahali, po Gorici, dole do kraja Tepebasine, po cijelom Kosevskom brdu… ganja me samo da me pita: kako si? I mene je toliko strah njega i tog pitanja da bježim, dole do Bosnalijeka negdje da se sakrijem… taj je san prolazio sa položenim ispitima! Sada me nekad proganja pred neke stresne poslovne situacije… to su konflikti…

   Al moj grad je grad! Tvrdim!

   • Ako budeš rješavala neku baš zahtjevnu poslovnu situaciju optrčaćeš do Ilijaša?

8. Koliko puta sam padala u snovima sa velike visine ili primila metaka, svaki put bih ostala ziva, nakon pada bih se probudila(ja posmatram sebe kako se budim, u trecem licu u snu) nepovrijedjena ili ustala bih se nepovridjena totalno nova.Kao dijete sanjala bih random mjesta kao tipa sjecam se na sred nekog mjesta postojala bih samo jedna visoka zgrada a oko nje sve pustos i rusevine, 2 ili 3 puta sam sanjala to mjesto i vise nikad sve do danas.Danas rijetko sanjam.

   • Jarčice, možda su sinapse napokon skontale da si više za romantike, a manje za Mad Max akcije?

9. Jedne prilike davno nekad, ispisala sam svoj san na blogu prilično detaljno i pitala se šta znači i onda sam dobila poruku ne znam više ni od koga koja je glasila – izbriši ovaj post o snovima, tako ti ljudi mogu napraviti sihir. Kad pričaš snove, mogu da to iskoriste protiv tebe. Ja ostala nijema. Ostao post sa snom još par sati i zbog previše razmišljanja, obrišem ga. 🙂 😀

   A što se snova tiče.. let me tell you about mine. Kad sam bila studentica, dakle period 2006-2010. jako puno sam čitala o okultnom i o načinima praćenja snova, pa sam možda i godinu dana vježbala lucidno sanjanje. Mislim da mi je i uspjelo par puta, al je to bio toliki trip da sam se isprepadala i onda sam molila Boga da me prođe i da to ne radim više. Obzirom da vježba lucidnog sanjanja zahtjeva da zapisuješ najmanje pojedinosti iz sna ako se možeš sjetiti odmah kad ustaneš, imala sam tako tu neku bilježnicu u kojoj sam baš bilježila sve što bih sanjala. Snovi i detalji snova su se ponavljali ovisno da li prolazim kroz stres ili je situacija mirna u životu. Često sam sanjala polje cvijeća po kojem trčim kao što sam trčala kad sam bila djevojčica, ali odrasla ja. Ista livada na kojoj smo se igrali. Ti snovi su dolazili kad sam bivala sretna i mirna. Potom sam često sanjala pse, iako nisam nijednog imala takvog kakav je bio u snu (jednom smo samo i imali cuku kojeg su nam ukrali ispred kuće u 10 minuta odsustva, mi smo mačija porodica, a ovog cuku nismo nikad prežalili; uzeli ga sa lanca, skinuli i ogrlicu). Uglavnom, prostim tumačenjima sanjati pse znači da je neko vjeran. Onda bih se zadala u opservaciju ljudi oko sebe da skontam ko tačno, al nikad nisam mogla povezati to sa ljudima. Nekad bih se u takvim snovima plašila pasa, bježala bih od njih, al oni su uvijek bili miroljubivi prema meni. Zadnjih godina mog studiranja, dakle 2009-2010. kad sam najviše i pokušavala praktikovati lucidnost, počela sam sanjati jedan san koji se nastavljao kao u epizodama. Ne baš svaku noć, već svakih nekoliko sedmica ili mjeseci, što sam uredno zapisivala i skupila sam ih čak 11. Tih 11 snova počinje tako što sam negdje u nekom postapokaliptičnom kampu sa ljudima koje ne znam. Svijet vani je razrušen i ne može se izaći bez maske (zamisli?) ali više nalik na gas maske jer zrak je toksičan. Izgleda da se desila neka nuklearna katastrofa, i vani je kao izmaglica, mokro, crno, baš onako beznadežno očajno i kao da je kraj svijeta. U snu pišem pismo nekome i precrtavam brojeve na nekoj tabli kao brojim dane. Niti vidim šta pišem, niti te brojeve. Odlazim do svoje kuće u Tz sa neke kao planine i ona je sva porušena, kao spaljena a pored kuće dva mezara – mojih roditelja – koje sam obložila kamenjem. Iz ruševina kuće nekad odnesem knjigu ili neku igračku koju bih pronašla. San se nekad nastavlja – svjesna sam – kao da u snu spavam i sanjam neko prošlo vrijeme kad sam se družila sa Irenom koja mi je u tom periodu bila najbolja prijateljica. Sanjam Belgiju (to je 2009-10. zapamti) i Novi Sad koji do tad nisam vidjela. Sanjam te stvari u tako sitne detalje da mi je to bilo neobično vidjeti tako. Nastavci tih snova idu do trenutka kada pronađem svoju majku koja ipak nije umrla, i pokušavam s njom pobjeći preko neke rijeke, dok iza nas gore zgrade i na drugoj obali vidim i svog oca koji pokušava bježati, ali most preko kojeg smo pretrčale, pada u rijeku, i on ostaje na drugoj obali dok ga obuhvata vatra i nikad nisam nastavila taj san. Eh sad vremenom sam uspjela govoriti naglas – zaista ne znam kako – to što pišem pisma i jedino što sam spoznala jeste da pišem pisma toj mojoj prijateljici Ireni i pisma su na fazon – Draga Irena, voljela bih da si sa mnom da i ovo prolazimo skupa, bla bla.. Irena je umrla u toj katastrofi jel pa je to forma mog dnevnika.

   2012. u aprilu Irena je umrla in real life. 2013.godine sam posjetila Novi Sad zbog festivala poezije i sve je bilo onako kako sam opisala bez da sam ikad guglala NS. 2015.godine sam odselila u Belgiju da studiram i neke stvari sam doživljavala kao deja vu. ALI – svega ovoga sam postala svjesna kad sam 2019.god provela 2mjeseca u Tuzli i kad sam pronašla sve ove spise i čitala ih i tad shvatila koliko sam stvari “predvidjela” tim snovima da sam se uplašila. Tražila sam nakon toga neka tumačenja iz tog sna i rečeno mi je da kuća predstavlja sanjača, tj nas same. Porušena kuća bi u tom trenutku značila neka porušena ja, tj razorena ja, ali ja sam u tom periodu bila daleko bolje duševno nego što sam sad npr. Onda mi je rečeno obzirom da je to neka buduća slika, možda je to i neka buduća ja. Vatra i gubitak roditelja je konkretno moj veliki strah od gubitka, sa čime se slažem.

   Nakon toga sanjala sam neki grad koji nisam nikad mogla definisati gdje je. Od tog grada sjećam se samo boja – boje pijeska, niske kuće, tamnoputi ljudi i u tom snu sam uvijek bila presretna. Nisam to zaista mogla definisati kao pustinju ili kao arapski svijet, pa sam po dolasku u Dohu i obilaskom pustinje osjetila jednom takvu jezu: na drugoj strani Katara ima nešto što se zove Film City i te zgrade i kuće tamo su identične onima u mom snu. Ja otkako sam došla ovdje – bez obzira koliko mi nedostajalo zelenilo, kiša i to što volim snijeg – osjećam kao da ovdje pripadam, kao da sam napokon pronašla sebe i svoje mjesto. I zaista, mislim da se ovdje desila neka velika transformacija mog duševnog stanja u kojem sam naučila tako puno o sebi. Tako puno nemira se smirilo.

   Eto to je za sad o mojim snovima, ima ih još dosta, al ovo je neki gist o tome kako su moji snovi uticali na mene i kako su se pojavljivali u mom životu. Dobila sam i objašnjenje da kad tražimo smisao, duhovnost, ili pokušavamo proniknuti u nas same, često dobijamo i neku “objavu” tako reći – bez namjera poređenja sa Svetim objavama – nekad kao blagoslov, upozorenje ili da bi nešto naučili. Meni se ovi snovi otkrivljenja jako dugo nisu desili u ovolikoj mjeri kao prije, a i odvikla sam se od zapisivanja snova, pa ih i zaboravljam. Razmišljala sam skoro da opet počnem sa zapisivanjem, ali ono lucidnosti što sam osjetila me odvraća od toga.