Da zamislim svijet bez ijedne određenosti, bez ijedne forme, kako bi to bilo?
Bez omeđenih oblika nečega što je okupljeno u isto ili u kojem neko isto preovlađuje, nego se sve slijeva i miješa i ništa nije važno ili ništa više nije važno od bilo čega drugog.
I sada, ovako odrezana u interno, za što vjerujem da ima svoju svrhu i u svijetu potpune neodređenosti, da li trebam učiti da shvatim ili trebam voljno doći do brisanja operativnog sistema te interne odrezanosti?
Dobro, ima smisla. Mutnu vodu uzmeš, pa ako je dovoljno dugo puštaš da održava tok preko neravnina, odvojiće se iz nje ono što nije ona, a ono odvojeno zalijepiti za nešto što bi moglo biti slično tome odvojenom.
Ali onda, na hemijskom nivou, to ne znači ništa, jer se ne odvajaju i međusobno spajaju tvari koje jesu ili nisu od neke interne okupljenosti (svijesti), nego čine radnje odvajanja i spajanja shodno elementima (dijelovima) koje tvari čine.
A zatim, na fizikalnom nivou, ne vrijede ni hemijski elementi u slobodnoj igri, nego polovi naelektrisanosti plus minus ili neutralnosti.
Pa ponovo, na nivou Svijesti, to ništa ne vrijedi, nego se u jezeru haosa iz perspektive internog odvaja i spaja po svim ovim zakonitostima, ali ni po jednoj.
Zasad smo zaglibili (ili se ustvari samo ugodno mreškamo) u doživljaju. Da li slast postizanja trenutka napunjenosti ili očaj trenutka prisilne istrgnutosti onoga što nam je pripadalo doživljavaju sve tvari, bile ili ne bile interno svjesne vlastite okupljenosti? Biće da je tako, jer bi, u suprotnom, izostao pokret, objašnjavao je maglovitim jezikom Aristotel, a kasnije potvrdili fizikalni zakoni.
Svaki nivo svoje principe ima koji nisu nevažni, jer onda ne bi bilo moguće išta naučiti i shvatiti o pokretu, pa i o incidentnom preskakanju. Kao da određenost principa u abecedama nižih škola zapravo čini dobrotvorstvo ukupnosti koja nije biće (Jastvo) ako nema saznanje o onome što je osvojila (probudila sviješću različitih nivoa) i u Sebe okupila.
Sve ovo, ovako nečitko ili jedva razaznavajuće, moglo bi činiti okvir potrebnog razmatranja za donošenje jedne jedine sitne odluke, ako je intencija da njen efekat leptira održi sve bez kardinalnih očaja prisilnih istrgnutosti onoga što je bilo čemu prethodno pripadalo. Ili što je bilo doživljavano da tome pripada.
Zato je to putovanje nemoguće ubrzati, kakav god da doživljaj Interno (čitaj kao lično ime) priželjkuje na kraju. Ako je kraj uopšte kraj, a ne novi nivo nakon pređenih podnivoa što su se činili kao vječnost.
