Ustvari bih jako voljela da imam prirodnu težnju da se puno oslonim na (druge) ljude. Ali, ako je bila, ta težnja je prekodirana, veoma rano.
Sada uviđam da mi je vjerovatno mnogo lakše, jer na nešto što ljudima (koji [i] ovdje dišu i pišu) duboko, osjeti se to, veoma teško padne, ja se pošteno ni ne okrenem.
Ali je, zato, prekodiranje bilo izrazito teško.
I veoma rizično.
Tek je ovo moje djetinjstvo.
Jooooj djetinjstvo! Ono nešto, završen rat, reklo nam: idite se igrajte! I to je traaaajalo cijeeeli daaan! Ujutro u 8 već neko zooove pod prozorom, pa do navečer (osim subotom u 7 kad su se gledali Mumijevi!).
Fin neki predteen, teen, osim srednje koja je bila dosadna ko četverogodišnja sjednica Doma naroda… raja, doduše, super. Ili meni kazu: joooj jes’ ti bila raja… pa sam se naknadno unijela u ulogu…
Onaj neki poslije, nemam pojma, radila, studirala, izlazila (nemam pojma, ko da je tad dan trajao 34 sata… ili nisam ni spavala).
Bio onaj jedan period, par godina trajao, sve sranje na sranje… privatno… nikad stati, zaredalo… nekako profesionalno mi je taj period najplodniji bio, al nisam ni skontala i sad mi žao što nisam.
Sad opet neko djetinjstvo!
To djetinjstvo koje opisuješ imala sam samo kod bake na selu♥️ Čak sam molila i jednog ljeta uspjela izmoliti da na more (išlo se dugotrajno, po 20 dana) ne idem, a jako volim more, vodu, sunce.
Slično, da, kada sam bila najnesređenija u smislu izostanka vremena od posla za išta, postigla sam najviše toh konvencionalnih poslovnih uspjeha, a nisam ni kontala, jer mi je samo bio bitan muzički bend.
Sada, da ponovim, kao i tebi, sada mi je bezbrižno doba, to neko metaforičko djetinjstvo♥️
Sunčan proljetni dan ispod trešnje je bio najljepši.
Sad ovaj drugi dio djetinstva gdje se i usred svih ružnih događanja osjećam mirno, mora da sam sama sebe hipnotizirala nečim, možda činjenicom da je ovdje ovaj život jedan i da ga nema još toliko puno.Zadnjih 50 godina proživjeti bezbrižno ko ispod trešnje😁
Da, da, lijepo si to i precizno opisala.
Daj Bože zdravlja i da su nam djeca ok.♥️, sve ostalo je i više nego fajn.
Lagana sam za održavanje😃
Moja je baba imala kuću na selu, a u tom selu more hahahah… po triii mjeseca smo raspusta znali provesti… kaaaako divno vrijemeeee… i sad bih, nego nemam toliko godišnjeg
A što se ljudi tiče, oslanjam se, oslone se, šta ja znam… mrzim kad se neko 10 puta osloni, pa kad meni jednom treba on to ne uradi, ti obično završavam… moj je problem što ne vjerujem puno ljudima
Ako išta smatram svojom prekrasnom osobinom, za koju sam totalno iznenađena da sam je uopšte mogla razviti, to je da vjerujem ljudima. Jako. I dajem im šansu čak i jednom, kad zaćutim.
Sve ostale osobine ‘ladno bih mogla nazvati manama, ali u ovoj sam nekako uspjela sačuvati djetinju autentiku. A, to mi je, vjerovatno, od ovoga moga sela i tamošnjih ljudi♥️
Ja se živa pojedem ako se na nekog moram osloniti. S druge strane mi je skroz okej da se neko u mene pouzdaje
Bitno je uvijek ostati jednom nogom u djetinjstvu
A, ako ti je djetinjstvo (od svjesnosti, npr. od četiri do 14 godina) najteže doba, a sada imaš 46?
Svi smo mi i okolnostima oblikovani, zato je baš sada moje bezbrižno doba.
Ja pak imam kod iz djetinjstva da sve sama moram znat (i da mi nitko ništa ne treba objašnjavat) do te mjere da nisam htjela na fakultetu ići na konsultacije kod profesora :[
Razumijem te.
Kod mene je bilo da sam dobila gotovo plikove po rukama od kaiša za pantalone zato što sam sa svojih četiri i po do pet godina starosti, otprilike, znala tačno nabrojati boje po veličini plastičnih sudića za igru, ali, ne i kada se isti izmiješaju. I to od najbliže moguće osobe u tom trenutku iza koje sam, možda jedan ili dva puta prije toga, ponovila nazive tih boja baš po veličini. Nije bilo prethodnog upozorenja ili objašnjenja da nije veličina to što određuje boju, nego razlika među samim bojama.
Sve to je, naime, značilo da sam jedno od dvoga:
1. ili daltonista (žene, kažu istraživanja, gotovo i ne mogu biti daltonisti ako ne postoji fiziološko oštećenje);
2. ili beznadežno glupa.
Krajnje nepravedna fizička sila od najbližeg bila je hroničan osjećaj nemoći zbog pedesete stvari koja veze nije imala sa mnom, ali de ti to poveži i osvijesti sa pet godina.
Zato te razumijem i nadam se da je bilo mnogo, mnogo lakše.
😢
Hvala što si to podijelila s nama.
Teško i za pročitati.
♥️
Dođe vrijeme za sve, pa i da razložno kažemo kao da je nešto obično.
Vrijeme je divna “stvar”.
To što nekome nešto teško padne, sažvaćemo poslije i krivimo tragove poremećene ličnosti, učimo.
Nekad sam samo provokator pokušavajući lašcima pokazati da lažu pa se zanesem a da se pošteno ni ne okrenem [2] kad pritisnem na “objavi komentar”.
Dakle do percepcije… 😉
Pravednost je bitna.
Veoma bitna.
Objektivna pravednost je najbitnija. No, trik je da objektivne pravednosti bez subjektivne stvarnosti objekta pravednosti nema. Mi smo potkapacitirani za to, zato je uvijek bolje ići u korist toga objekta, no, ponovo, ne ogriješiti se ni o samog sebe.
Puno se oslanjati na bilo koga nije dobro. Čovjek mora prije svega imati oslonac u sebi.
Istina, lijepo je imati ljude na koje se možemo u nekim trenucima osloniti, ali ako sami nismo svoj stub, svaki oslonac izvana može se poljuljati.
Tako je, ali ništa što je previše ne valja. Pa tako ni da si, haman, samodovoljan. To što je lakše iz u postu opisanih razloga, ne znači da je preporučeno.
Al’ kad si u ranoj dobi zatečen u svršenom činu, onda razvoj uradi svoje.