Zašto su sjećanje i osjećanje imenice skovane tako da razliku čini samo jedno slovo?
Pitanje prevazilazi jezik, jer jezik namjenski stavljam u kontekst alata koji je isključivo poslužio da imenuje srodnost dva pojma. Ova napomena mi je važna zbog izbjegavanja zaglibljenosti u efemerne diskusije o jeziku, s obzirom na to da mi je zanimljivo nešto potpuno drugo.
Zato me interesuje vaš pogled na to zašto je srodnost uopšte prisutna ovdje?
Da li to znači da mi osjećamo na princip na koji se i sjećamo – više ili manje vremenski odloženo?
To bi trebalo da znači, kako i jeste, da se osjećanje straha zapravo pojavi nesimultano, ponešto odloženo u odnosu na identifikaciju prijetnje, pa je ovdje sada zanimljivo pitanje koliku ulogu u intenzitetu osjećanja straha igra fundus sjećanja koji već imamo u sebi?
Za ljubav, npr., već znamo da je u pitanju odloženo javljanje osjećanja u odnosu na prve podražaje, no koliku tu ulogu igra unutrašnja kolekcija sjećanja?
Ovo se pitanje može protezati od razmatranja zašto se neko brže, a neko sporije zaljubljuje, preko razmatranja razlika u intenzitetu zaljubljenosti, pa sve do fenomena tzv. karmičkih ljubavi.
Ponajviše je, možda, zanimljivo što znamo koliko su sjećanja sklona iskrivljivanju, da li zbog uticaja traume ili idealizacije (uslijed jakog unutrašnjeg osjećaja slasti), pa se sada postavlja pitanje da li se i naša sjećanja mijenjaju, preoblikuju vremenom, iz čega proizilazi dilema da se li mijenja i interni način na koji osjećamo?
Za početak pisanja svakog eseja koji će ostati neispisan najbitnije je pozvati prava pitanja.
Razmatranje da li su uopšte prava, krunski je sadržaj svakog neispisanog eseja.
I sjecanja i osjecanja sklona su iskrivljavanju i promjenama. Sjecanja, jer na njih mogu utjecati vanjski faktori, tudje price, prolaznost vremena, a osjecanja… pa isto, prolaznost vremena prije svega, ali i promjena objekta ili subjekta prema kojem osjecamo. Sam nas rast i sazrijevanje mogu da odigraju ulogu.
No, sta je sa istim pojmovima na drugim jezicima? Memories and feelings? Gefühle und Erinnerungen?
“Sam nas rast i sazrijevanje mogu da odigraju ulogu.”
Da. Osnovni medijum i saveznik – vrijeme.
Za to šta se dešava u drugim jezicima više pogledaj u Selininom komentaru.
Strah ima toliko širok spektar… ono, nema pojma šta iz njega sve može da izađe… od nekog adrenalinskog koji dolazi mnogo prije događaja, do nemam pojma, nekog konstantnog, racionalnog, neracionalog, fobija, nekog koji je ostavio PTST…
Strah i čežnja/žudnja/strast ponajbolje “sarađuju” sa uobraziljom.
Tvoje pitanje napisalo je ovaj esej, jer sam čak i guglala da bih da poduprem ono što mislim i osjećam a na zadatu temu, pa ova:
Povezanost sjećanja i osjećanja možda i zanemarujemo i ne obraćamo pažnju na to, a zapravo oblikuju gotovo svaki aspekt našeg doživljaja svijeta. Možda su baš zato te riječi toliko srodne, jer jedno bez drugog teško da postoji. Osjećanje bez prethodnog iskustva (sjećanja) gotovo da nema kontekst, dok se svako sjećanje, kad ga prizovemo, gotovo uvijek oboji određenim osjećanjem.
Zanimljivo mi je pitanje o odloženosti emocija – da li osjećamo tek kad memorija/sjećanje pronađe odgovarajući okvir? Kao da svaka emocija traži svoje uporište u nečemu već proživljenom, čak i kad se čini da dolazi iz tog trenutka.
Također, pitanje iskrivljavanja sjećanja otvara i mogućnost da su naša osjećanja, retroaktivno često pogrešno usmjerena. Ako sjećanje više nije ono što je bilo, da li osjećaj koji je s njim povezan ostaje vjerodostojan? I obrnutno – kad emocija iščezne, da li je vjerodostojno sjećanje ako je bilo nabijeno snažnom emocijom u datom trenutku gdje nismo bili objektivni?
Dalje, šta ćemo sa prvim utiscima, jer kažu da su oni jako bitni. Ako nekoga srećemo prvi put, a ipak osjetimo snažnu emociju – bilo privlačnost, povjerenje, nelagodu ili nešto drugo – odakle ta emocija dolazi? Na čemu se temelji ako nemamo prethodno sjećanje o toj osobi?
Možda prvi utisak zapravo i nije prvi – možda je mozaik ranijih doživljaja, poznatih gesti, izraza lica, intonacije, koje podsjećaju na nekog ili nešto što već poznajemo. U tom smislu, svaki prvi susret aktivira čitavu memoriju, ponekad i nesvjesno. Zato nam neko odmah legne ili nas odbije, iako nemamo racionalno objašnjenje zašto.
Ili još dublje: taj osjećaj koji imamo pri prvom susretu s nekim – naročito onaj koji se javi kao tiho upozorenje ili unutrašnje prihvatanje nekoga – često nas i ne vara (gut feeling). Pitanje je onda – da li je to neko praiskonsko osjećanje, neka vrsta šestog čula, pramemorije koja ne dolazi iz individualnog, već kolektivnog, možda čak božanskog izvora kao da nas nešto starije od nas samih, nešto što pamti dublje i šire nego što razum doseže, štiti ili usmjerava. (guglala sam emotivno nabijene – lična percepcija – jezike poput španskog, francuskog i arapskog i turskog, i u arapskom sjećati se i zikriti (spominjanje Boga) imaju isti korijen i to mi je wow, jer mi ipak ljude koje tek upoznajemo a osjećamo bliskim (kao da ih znamo cijeli život) prepoznajemo iz ezela, mjesta gdje su duše čekale da budu rođene, a gdje smo se družili i svi boravili skupa)
Dalje zašto ponekad imamo osjećaj da se pravih riječi uvijek kasno sjetimo, kao da postoji kašnjenje između događaja, osjećanja i verbalizacije. Prvo nešto doživimo, onda to osjetimo – ponekad tek nakon što prođe – i tek onda dođu riječi. To kašnjenje nije slabost (memorije da prepozna osjećaj), nego znak dubine procesa. Prave riječi često izrone tek kada im unutrašnja arhiva pronađe pravi okvir – kada osjećanje dobije svoj kontekst kroz sjećanje. Tek tada možemo izgovoriti ono što u trenutku nije moglo biti rečeno.
Pokušala sam ovu jezičku bliskost između sjećanja i osjećanja usporediti sa jezicima koje znam – i donekle u španskom pronalazim bliskost. Tamo imamo riječi recordar (sjećati se) i sentimiento (osjećanje). Etimološki, recordar dolazi od latinskog re-cordis, što znači ponovno proći kroz srce (cor, cordis = srce). Dakle, sjećanje je već tada shvaćeno kao emocionalni čin – pamćenje nečega kroz osjećaj. Sentimiento, od sentire, znači osjetiti, ali također nosi ideju unutrašnje percepcije, ne samo fizičke nego i duhovne ili emocionalne.
Na drugim jezicima ta srodnost ne postoji: na engleskom memory i feeling, na francuskom mémoire i sentiment, na njemačkom Erinnerung i Gefühl – sve su to odvojene riječi koje ne dijele korijen. Možda zato i ne razmišljaju o toj vezi kao mi, intuitivno, već u samom jeziku.
Ako već prihvatimo ideju da je jezik alat koji oblikuje svijest, onda jezička srodnost između sjećanja i osjećanja u našim jezicima (bosanski, hrvatski, srpski, crnogorski) ispada da i nije slučajna, već svjedoči o posebnom senzibilitetu naroda ovog prostora, načinu na koji proživljavamo i pamtimo.
Nije mi se dalo guglati dalje od ruskog, ali zanimljivo je da (možda, ne znam, nisam guglala ostale slavenske jezike) ostali slavenski jezici, poput ruskog čuvstvo – osjećaj, kao percepcija, i sjećati se – pamyt, vspominat, pomnit’ više je kognitivni proces pa i nemaju ovu jezičku bliskost; odvojeni su i korjenski i značenjski, što otvara pitanje – zašto baš kod nas nisu? Možda je odgovor u našoj oralnoj kulturi, gdje su emocije i pamćenje vezani i za pričanje priča, prepričavanje trauma/doživljaja, porodičnih narativa, naročito zbog veoma turbulentne historije naše regije. Kod nas su pamćenje – pa čak kad se ono veže i za historijske fakte – i lični osjećaji često isprepleteni = ne postoji hladna distanca između činjenice i doživljaja (pogledaj kako npr Srbi reaguju na ono što se desilo u Bosni, pa mnogi vežu osjećaj velikog srpstva da je to ok, bez obzira što historijske činjenice ((kolektivno) sjećanje) govore suprotno). Dakle na našem dijelu planete, ljudi prošlost osjećaju srcem, ne samo umom.
Kod nas su se emocije uvijek pamtile, a sjećanja uvijek osjećala. Ratovi, migracije, gubici, ljubavi – sve je proživljavano i prenošeno kroz jezik koji ne pravi oštru razliku između onoga što znamo i onoga što osjećamo. Možda se ova jezička srodnost razvila u vrijeme formiranja književnih standarda (?), kad se više osluškivao narodni govor, gdje su ljudi instinktivno povezivali unutrašnje stanje sa sjećanjem, jer su često upravo kroz osjećaj prizivali događaje; svi to imamo – ja sam najbolju sirnicu jela jednog ramazana nakon ispita kod jedne nane u komšiluku i ponekad cijelu emociju ramazana kući povezujem baš s tom sirnicom kao najboljom koju sam pojela što ne mora značiti da je to ramazan ili da je to najbolja sirnica ikad već je moj osjećaj napravilo definiciju i sjećanje; ili kako nas mirisi, zvukovi, glasovi vrate na događaj (čuvstvo ovdje iz ruskog na čula? Jer ipak čulima osjećamo hmmm…).
Možda upravo ta sposobnost da se našim jezikom izrazi emocionalna nijansa sjećanja jeste ono što dodatno razlikuje ovu regiju od ostalih – i što zaslužuje dublje istraživanje, čak i u okviru kulturne psihologije ili etnolingvistike, pa eto nek neko piše jer je zanimljiva tema. 😀 ☺️🤗
Sjajno!!!✨
“Zanimljivo mi je pitanje o odloženosti emocija – da li osjećamo tek kad memorija/sjećanje pronađe odgovarajući okvir? Kao da svaka emocija traži svoje uporište u nečemu već proživljenom, čak i kad se čini da dolazi iz tog trenutka.”
Baš je to bila natuknica koja je tražila takav zaključak.
Čitam dalje.
Predivan osvrt, tako da je esej ipak napisan.
I ja sam uradila bezinsko mini istraživanje (uključila sam čak i farsi i avarski, ne slučajno – ali to je ogromna nova tema sada – i nije bilo poklapanja.
Veoma mi je drago što je sa tobom uspjelo, a da je objelodanjeno, ono što sam željela postići. No, pikaju se i nezapisana promišljanja, bitno je da su se desila.
Sada, sa tvojim sjajnim doprinosom, imamo playground za još dublja pitanja i traganje za odgovorima.
Koliko smo zapravo široki da smo gotovo relativni, iz časa u čas?
Šta nas na okupu unutra drži, šta na okupu naše interno vrijeme drži, pa čak i pojam o sebstvu – da li je to samo sjećanje?
Da li postoje sjećanja nisu podložna iskrivljivanju i, ako postoje, koja su to sjećanja?
Vratit ću se ujutro, spava mi se, sutra je radni dan, i ovdje je 12:50h 🙂 :*
Lijep osvrt btw, bas sam uzivala 😊
Samo mali osvrt, recordar je vise sjetiti se nego sjecati se (sto meni makar znaci dvije slicne, ali ipak razlicite radnje), dok je tipa recordar viejos tiempos kao sjecati se starih vremena. Ali imaju i glagol rememorar, sto dodje kao engleski reminisce, sto mozda vise pase
Njemacki se razvijao skroz drugacije, ali ima jednu (ima milion zapravo, njemacke slozenice su ✨✨, al dobro) jako lijepu recenicnu konstrukciju, “eine Erinnerung nachfühlen” što se prevodi kao ponovo osjetiti uspomenu, ili zavisno od konteksta, uspomenu “retroaktivno” osjetiti
Sjećanja su nešto najvrijedniji što imam.
Mislim da bez sjećanja uopšte ne bismo imali svoj okvir, saznanje o sebi.
Zanimljivo mi je da si rekao “nešto navrjednije što imam”.
Možda pogrešna pretpostavka, ali to može značiti da postoji još nešto tako vrijedno?
Ako je pretpostavka tačna, to me veseli😊
Pretpostavka je u potpunosti tačna 😊
Imam ja mnogo toga što je vrijedno, čak vrijednije i od sjećanja, a nadam se da će i dani koji dolaze donijeti mi puno toga vrijednog, i bas su zbog toga su sjećanja -nešto- 😊
Ipak, sjećanja su samo moja i niko ne može da utiče na njih, dok sve drugo zbog ovih ili onih razloga je podložno mogucoj promjeni i ne ovisi samo od mene, a sjećanja su samo bogatija, i nikada ne odlaze 😊
Lijepo si ovo obrazložio.
Osim sjećanja, jer samo putem njih za sebe kao sebe znam, tako mi je (i više!) vrijedan još samo jedan fenomen.