Prosta sreća

Iz Pruščakove sam izlazila oko 10:35.
Čizme su stabilne, široka peta, iako su na sedam plus centimetara, vjerovatno.

Prošle zimske sezone dodala sam svemu novi fol, jer su pete, ma koliko obuća bila kvalitetna, redovno stradavale. Izvalim uredno drvenu slaganu štiklu, skršim je, a moj pouzdani obućar, škiljeći kroz uske pravougaone naočare dok mu zalijepljena cigareta ustvari izgovara riječi, umorno konstatuje:
Postoji na ovome svijetu nešto ljepše od lijepog hoda S.
Lijepa cipela.
Fol je domaći proizvođač sa gumenim đonom; toliko gusto izlivene gumene smješe da sjajno kopira drvenu, slaganu petu.

Razmišljajući o željno čekanom brzom hodu ovoga ponedjeljka, koji se upravo odvija, i o odgovoru Astrologusu što se kuha i prekuhava više sati od objektivno proteklih, dođoh kod Pošte, pa mostom na susjednu obalu.
Omiljeni dio mi je pored iranske ambasade.

Već osjećam pritisak mišića ispod koljena i duž prednjeg dijela potkoljenica, tako volim taj potmuli bol, žestoko mi treba, kad mi s desne strane zviznu zvuk, uspjevši da probije stvarnost stihova u slušalicama.
Hip!, tako je dječije zvučalo odraslim, muškim glasom.
Hip! i konačno natjerah svoje visočanstvo da pogledam ustranu.

Majušne pahuljice-tačke, prorijeđene poput pažljivo složene kose na talase neke dostojanstvene starice, plavičaste kao Ehoton na njenoj kosi, spuštale su se vijugavo dok je Hip – Afrikanac tridesetih godina – skidao vjetrovku već trčeći, pa šireći ruke u oker majici kratkih rukava.
Hip!, zakrenuo je glavu, pogledavši me veoma uzbuđen i srećan.

Nastavio je trčati raširenih ruku duž obale ka Skenderiji, brzo ali ugodno sporog tempa za spremnost svoga tankog tijela, dok je ona vjetrovka u lijevoj ruci igrala neke svoje storije sa vjetrom.
Zastao je samo jednom u trenutku u kojem mi se smanjio negdje na pola svoje visine.
Otpustio je vjetrovku, gotovo ritualno, i šakama utrljavao u kosu i po licu ono što je bila samo naznaka sarajevskog snijega.

Hip!
Bila je to čista, prosta sreća.