Tako mi odgovara hodanje. Vrijeme je idealno.
Razmišljajući uz cigaretu pred šminkanje i spremanje, shvatim da laki ljudi ne ostavljaju tragove u trenutnim kontaktima sa njima.
Ljepote su njihove skromne, ništa grandomanski i monumentalno.
A, ako pod tragovima podrazumijevamo i ožiljke, posebno se odnosi na to.
Tek kasnije shvatiš kako je ta lakoća, ali ne nužno i jednostavnost, blagoslov za sve oko njih.
Iako, nakon nekoliko intimnijih razgovora sa pojedincima tog kova, shvatih da nositi tu lakoću uopšte nije lako.
Ljudima koji su kao u kripte zabetonirani u svoju centričnost i to smeta. A izrazito su nemilosrdni i empatičnost očekuju, te o njoj vanredno lijepim i uvjerljivim riječima govore samo kada je usmjerena prema njima.
Jedna od lakih osoba, već u poznim godinama, nedavno mi je rekla: “Sine, griješila sam prema sebi. Ponekad sam stvari trebala nazvati pravim imenom, ali me je bilo strah tog jezika”.
Razmišljajući da li ju je, ustvari, bilo strah svoga čudovišta i svoje sile, jer je nemjerljiva s obzirom na to da je uspjela ostati toliko lagana i prozračna u toliko godina, ovih dana razmatram šta mogu naučiti iz njenog poznog uvida.
Braniti sebe u svim situacijama stvarno je ispod svakog dostojanstva, jer se nerazumnici, osiljeni svojom zabludom, potiskom izvana svakako urazumiti neće. Još će teže shvatiti da je to prevashodno dobro za njih.
S druge strane, zaista se može griješiti prema svojoj ekstenziji na koju ne polažemo autonomno pravo. To sam bolno saznanje osjetila poput velikog vala u izlaganju predivne stare gospođe što se dugo, duuuugo godina ispravljala i u tišini rješavala sporove sa svojim karakterom na dobrobit svih koji je poznaju.
Eto, tako ispada.
Može se osjećati žal i zbog toga što si dobar bio kada dobroti tu nije bilo mjesta.
Ne znam, porazmisliću još o ovome.
Eh ta mjera… Treba znati koje bitke voditi a koje nisu nase..obicno smo glasni gdje ne treba.
O mjeri jeste, ali nije o bitkama koje nisu naše. Baš je o takvim bitkama riječ.
Još ima ljudi, nadam se da ih dovoljno ima (nadam se, nadam se), koji odbijaju ružno odbijati napade na sebe, a kamoli vraćati milo za drago. Nevjerovatno možda, ali tako je. Ovo je tekst u kojem (se) pitam da li zbog svoje vrline bivaju svedeni do dehumanizacije, pa se niko i ne osvrće kada im se nanosi zlo, podrazumijevajući da vrlina sve može podnijeti. To faktički znači da se uopšte ne tretiraju kao ljudi, samo zato što odbijaju da reže i što aktivno i mukotrpno rade na savladavanju svojih poriva.
Ova divna gospođa mi je na vlastitom primjeru, posve intimno, rekla (i osjetila sam to) da se može griješiti i prema sebi, ne samo prema drugima.
Jer, ljudi jednostavno neće prepoznati, podrazumijevaće lake ljude drugom vrstom, nekako nečovječnom jer nemaju lomova, drama, ne ucjenjuju emotivno pričama kako im je (uvijek) teško i tako dalje itd.
Ima ih dosta, bar licno ih poznajem. Samo dobri ljudi se rijetko udruzuju. U pravu si i o tome sam i sama razmisljala ove sedmice, da Sam mozda bila ostrija prema ljudima kojima je trebalo, ne bi tijelo pamtilo. Ali ne moze se protiv sebe, davno odaberemo kakvi cemo ljudi biti. I rijetki ljudi to prepoznaju ali obicno suptilno nas puste da kao odrasli sami rjesavamo svoje bitke. Na kraju se svak’ o sebi pozabavi. Nesebicnost je danas rijetka pojava
Odlično si ovo sumirala Vangelis, čitav pregled u nekoliko rečenica.
Svi ni plovimo ka svome ishodu, uključujući i naše ekstenzije.
Eto…to je ljudski
Kad covjek bere ljepotu po sebi i sabahom tom ljepotom vidi svijet oko sebe tada ce ljepota obuci odjecu mislima da covjekom radost evociraju ili radost stvaraju kao nagradu za prepoznavanje ljepote.U tome je i zahvalnost Bogu i covjeku.
Lijep nacin prikaza sobe ljepote namjenjena covjeku a nedavno je taj sobicak ^Bandida pomenula.Bas lijepa i edukativna rijec u tvom postu.
Razgovori sa dobrim starim ljudima mi tako odgovaraju u zadnje vrijeme.
Liječe me.
Mislim da ćeš ti to shvatiti Okno.
Hvala ti i veoma mi je drago što si pomenuo zahvalnost.
Zahvalnost je pravi put. Put sredinom.
Razumijem tvoju dragost u prisustvu starijih ljudi🤔Ta radost je zbog iskustva sa kojim se razgovaras…mnijem
Piri vjetric. Divno mu je biti svjedok dok se venama daje za kantilenu tisine.Nebeski vjetric u setickoj potraznji osjecaja davano kalemljenih na bozije davanje.
Znam da znas
Ovako sam svoje trajanje mjernim davao dok sam svoju mjeru krojio da sebe dokazem u :opipljivo ne moze negirati culno a da se ne konfrontiraju u negaciji odnosno…neopipljivo ne moze biti znanjem negirano jer se culno bazira na apsolutnom zakonu prozimanja dok je znanje u desifriranju tog iskonskog.Tako je I sa vidnim dok prstenuje osjetilno da spoznaja veze svoju lisku poriva.Poriva ovakovog,takovog I svakakvog (H.D)
Ovaj tvoj komentar je o razumijevanju Okno. Evo sada zamišljam šta bi tačno rekao staroj gospođi o kojoj pišem na njen žal što je shvatila da je griješila prema sebi.
Da li bi je smirio, pouzdano joj objasnivši da ipak nije griješila?
Dala si vec odgovor na to pitanje ovako:
“Eto, tako ispada.
Može se osjećati žal i zbog toga što si dobar bio kada dobroti tu nije bilo mjesta.
Ne znam, porazmisliću još o ovome.”
Promatrana zena nije grijesili vec je pogrijesila na putevima dobra.Zbog toga moze biti “zal” ili stid a nikako grijeh.
Mnijem…dobro mora biti uvezano sa razumom inace je sve nerazumno…i dobro i zlo
Znaju me moriti moje vlastite greske ali…tjesim se da je najveci uspijeh covjeka osvojiti level u kojem je covjek.
PODIJELI NA
“dobro mora biti uvezano sa razumom inace je sve nerazumno…i dobro i zlo”
Dobro ću zapamtiti ovu rečenicu Okno.
Puno ti hvala.
Gđo Dalloway, divan dan, zaista, mogle smo kupiti cvijeće💜 5+ za subtekst.
Elem, stvar je perspektive, ali i toga koliko želimo upravljati diskursom, a i toga gdje želimo stići tim istim diskursom. I taj balans je sve. Ko ga nađe, je l.❤️
Potpuno znam šta si napisala♥️
Neću se izjasniti (da li je potanko i suptilno dijagnostifikovano u dijelu u kojem ja imam pregled), za sve postoji razlog.
Do konačnog i ozbiljnog razmatranja o dilemi s kraja teksta, što ga odlažem, ostajem ipak kod jednoga stanja – polagano.
znaju stariji covjeka i nasmijati do suza🤣🤣
Evo pogledaj
https://www.facebook.com/reel/1447306626278595
Hahahaha, taman su ispustili viškove, odnosno stres u ovome usporavanju.
Baš simpatičan video!😊
Ne znam jesam li skontala.
Lak samo mozes biti sa lakim, i to je to, ostalo je gubljenje vremena.
Pogledaj odgovor za Vangelis, ako ti pitanje nije bilo retoričko.
Malo je vec jasnije. Iskreno vecina ti sto ne uzvracaju i sto ne reze, dobro budu iskoristeni, to je tako u svijetu. Dobrota je uzeta kao slabost i velikom broju slucajeva, iskoristena svjesno ili nesvjesno od drugih,nanio ti je neko zlo ,pa ces cutit da ne remetis mir i krotis porive jer ti si dobra osoba. To je meni bez kicme vec i people pleaser.
Isus niko ne moze biti,mislil mozes izigravat ga ali opet ces biti pljunut.To mozemo da ostavimo za idealisticki svijet tamo negdje.
Bitke vodimo svaki dan u ovom ubrzanom svijetu sa sobom i vanjskim svijetom, to je tako, i treba imati iskustva kroz zivot da prepoznas lake osobe, to se osjeti ili vrijeme pokaze.
Lake osobe mi je vise bio sinonim za autenticnost nosenje ponosno svojih mana i vrlina, nesto u tom smislu.
Nije problem u iskorištenosti, sve to dođe na svoje mjesto vremenom. Trud, strast, talenti i kvalitet isplivaju kad-tad, ma koliko negativne okolnosti, u određenim fazama, “podmetale noge”.
Ovdje je riječ o griješenju spram sebe.
Žao mi je što rad na vlastitim porivima smatraš beskičmenjaštvom, ako sam te dobro shvatila, jer upravo za to treba dosta kuveta, snage, integriteta i kičme.
Ponovo pod ogradom da te nisam dobro shvatila, pitam se šta je onda kičma i integritet?
Režanje i nasilje ostaju to što jesu i ako se u odbrambene svrhe koriste ili fulam?
S druge strane je zanimljivo i to da ljudi koji teže biti dobri automatski bivaju, ne uvijek i ne u svim situacijama – hvala Bogu, okarakterisani kao wannabe Isusi. Odakle to? Da li to, onda, znači da živimo u svijetu juda ili antihrista, pa se ne uklapaju? Postavljaju težak standard, pa su samo zato nešto što nije čovjek, ponekada i omrznut? Je li to – to?
Jeste, lako je za osobu o kojoj je riječ u tvome komentaru ponosno nositi svoje mane. Slažem se. Tako je najlakše. No, da li je to lako i za osobe koje te mane potkače samo zato što im je tako volja, odnosno da li je uloga svih i svakoga u tom centričnom svijetu da budu kolateralna šteta te autentičnosti?
Nesto si fulila, nesto shvatila,neke stvari nisu ni u mojoj ni u tvojoj kontroli, tipa kako osoba gleda na lakocu, autenticnost,dobrotu i sve te krasne ideale sto cine idealnu osobu i koliko cijeni.
Sto bih ja dopustala asimetriju, ako ja imam integritet prema sebi da mi neki govnar jebe nebitno uzmimo tipa podmetanje noge na poslu i pasivnu agresiju, i lazi? Naravno da cu rezat, isto cu rezat i reagovat da vidim na nekog drugog da je ucinjeno nesto nepravedno, stiteci drugog stitim i sebe.
Porive nekad treba otpustit,ja kontrolu imam nad sobom, a znam i dijelovati sa instiktom. Grijesimo svi, neko manje neko vise.
Mislis ako ti cijenis zahvalnost, da je drugi isto cijene. Tipa uzmi jos uvijek na balkanu i negdje istocna europa te vrijednosti su cijenjene, to ovdje ne postoji jer religija i Biblija je mrtva. Cast i stid? To ovdje ne postoji, ovdje morss biti robot.
Dosta moja misljenja su i oblikovala iskustva, pa i zato mozda ovskav komentar.
Nesto sam jos htijrla napisat ali komentar je skoro se obriso jer postaje usko 😁😁 jeboga bloger
Asimetričnost, konačno dođosmo do poente.
Shvatam.
To je, drugačije rečeno, bila poenta i riječi od ove gospođe, iako nikad ne bi ušla u režanje, to ne.
Roboti su ok., oni nisu ostrašćeni.
Učinak je bitan, i to je to.
Za psihofizički zdravog pojedinca to je, u poređenju sa ostrašćenošću, fer plej.
Roboti(norvesko drustvo, pa zapad) ovdje su indoktrinirani drugaciji obicajima i kulturom, koa ne prepoznaje integritet i autenticnost, imanje svojih misljenja,cast i zauzimanje za sebe, pa im je cudno kad mi malo sa drugim backgroundom igramo po drugim pravilima. Materijalizam i egoizam vlada, pa bolje igrat prljavo.
Pa odatle i ne postoji osjecaj za pokojanje,zahvalnost i koncept grijeha kod njih. Upravo je to razlog sto su svi po terapijama ovdje, i bobama za srecu😁
Neusaglašeni sa svojom čovječijom prirodom, razumijem.
Na koncu, niko se ne osjeća ugodno kada nanosi bezrazložnu štetu nekome, bar niko zdrav ili niko ko je u stanju sjesti sam sa sobom, pa reći: Čekaj, zašto ja to ustvari radim?
Komenatri su mi se vec pogubili, uglavnom komentar je bio na razlike kako pojedinac i neko drugo drustvo kako gleda na te biblijske koncepte, ili odsustvo njih, pa eto dokle dovede drustvo u toj zemlji i dinamika je drugacija.
Mozda nevezano za post toliko.
Ma, nisu ovo nikakvi biblijski koncepti Jarčice, ovo je bazična ljudska etika, prisutna i u drevnim mnogobožačkim društvima.
Fino si to upakirala 🙂
Moja Gracija🤗♥️
Volim sa starijim osobama da razgovaram, a volim i sa djecom da razgovaram.
Prvi su prestali raditi protiv sebe, a drugi nisu počeli raditi protiv sebe.
♥️
“Ljepote su njihove skromne, ništa grandomanski i monumentalno.”
A istinska ljepota i vrijednost su baš u skromnosti.
Maestralno si ovo opisala, draga gđo Dalloway. 🙌🏻
I u zahvalnosti, dodajem.
Hvala ti🦋
“Braniti sebe u svim situacijama stvarno je ispod svakog dostojanstva, jer se nerazumnici, osiljeni svojom zabludom, potiskom izvana svakako urazumiti neće. Još će teže shvatiti da je to prevashodno dobro za njih.”
Ja bih za ovakve ljude rekla da su izrazito teški.
Biti težak je jedno. Nikome uvijek ne cvjetaju ruže i svako je ponekad težak. Ako ništa u tišini, sam sebi.
No, širiti težinu kao zlatni standard, posebno ciljajući one koji odbijaju da isti pattern preuzmu i dalje šire, to je nešto što ima generalni učinak i posljedicu, van konkretnih uloga.
To je već pojava, i to opasna.
Može li se osjećati žal kada si bio dobar i kad dobroti tu nije bilo mjesta?
Mislim da ima više odgovora na ova pitanja, ako si bio dobar iz podređenosti i krivih razloga, bio dobar, a sve u tebi kipilo da opsuješ sve po spisku u figuratuvnom smislu ili se posvađaš, upotrijebiš silu i sl. Tada si djelovao na štetu sebe, a na korist drugog iz podređenosti. Iako laki ljudi, kako sam oh stvatila iz tvog izlaganja, vjerojatno to neće osjećat, možda nešto duboko u sebi zatomljuju i ne djeluju u skladu sa sobom.
Ako smo, pak, mirni, laki i čvrsti, stabilni i ne dira nas nešto uistinu, uistinu i tada ostanemo hladni i bez negativne reakcije tada ne djemujemo protiv sebe i ne mislim da trebamo žaliti. Jedino da su u pitanju neke nepravde, opomene i stvari koje smo mogli spriječiti da je naša reakcija bila jača pa i negativna.
Ne znam jesam li fulqlq bit…
Sviđa mi se ova rečenica jako: “Braniti sebe u svim situacijama stvarno je ispod svakog dostojanstva, jer se nerazumnici, osiljeni svojom zabludom, potiskom izvana svakako urazumiti neće. Još će teže shvatiti da je to prevashodno dobro za njih”
Hahha nisam čitala tuđe komentare prije nego sam ovo napisala ,sad vidim da i Rikica spominje isti citat.
Nisi fulila bit i zapravo si dala nove uvide.
Sumiraću to ovako, čisto da razjasnim (sama sebi) da sam te potpuno shvatila u kontekstu, jer su kompleksniji mehanizmi u pitanju:
– podređenost spram autoriteta (osobe s nekom oblikom moći), pa se zbog svoga interesa ne uzvraća na štetu vlastitog integriteta;
– usaglašenost sa svojim vrijednostima, gdje osoba sama sebi određuje standarde i držanje za iste, mirno i čvrsto.
Kod ovog drugog imaš ogradu u vidu nepravde i sl. Tu dobro dođe ono što je Jarčica sjajno definisala kao asimetričnost. Naime, ako osoba izbjegava svojom centričnošću (a onda uglavnom i pretjeranom) nanijeti nepravdu drugome, onda bi trebala simetrično postupati i prema sebi (i ona je nečije dijete na koncu, kako bi se to popularno reklo).
Istinsku hladoću ovdje može osjećati samo sociopata, a taj će, čekajući pravi momenat, krenuti u uništenje, a ne samo uzvraćanje. Zdrav čovjek tu hladnoću ne može osjećati, on samo može “svezati” svoje negativne akcije zbog razloga navedenih u citatu koju si izdvojila i izabrati anti-dramu, iako se unutra odvijaju snažne i ambivalentne senzacije i osjećaji pod agidom zagarantovano jedino možeš uticati na sebe.
Dobro si shvatila, samo ja to nisam mogla tako stručno napisati..
A i ovi za hladnoću je dobro rečeno. Iako nekad govore za probuđene, prosvijetljene ljude, ljude u nirvani koji se nw vežu .i za šta da nemaju reakciju na ništa, pa ni emocionalnu buru. Sad, dali je to odlika zdravog čovjeka i može li se potpuno probuđena osoba nazvati čovjekom u konceptu u kojem smo naviknuli na njega, nisam sigurna!
Htjela sam napisati skoro isto kao Laura i još nešto na Silencijine komentare, ali me omelo koliko je zapravo ova tema opsežna. Pa evo u pola komentara čitam ponovo.
Slažem se u dosta toga sa Silencijom, svi smo griješni, cak i oni koji se trude da budu dobri mogu u tom svom trudu da se ogriješe, ili zastranis s tog puta (sve i dalje ljudski). Sada sta dolazi poslije toga je ključna stvar. Treba biti dovoljno samosvjestan pa razaznati grijehe prema sebi (ta šutnja i ne nazivanje pravim imenom) naspram grijeha prema drugim ljudima (i to se treba nazvati svojim imenom, pa i reci oprosti, a ne stavljati pod tepih cijelu situaciju). Također razaznavanje kome i kada je vrijedno objašnjavanje svojih namjera i težnji na tom putu namjerene dobrote i nenamjernog ogrješavanja.
Iz ličnog iskustva, uvijek sam bila u okruženju ljudi s kojima mogu stvari nazvati pravim imenom, da ne nosim kuci potisnute misli ili nerazjašnjene nesuglasic. Sve do sad, kao da se u jednom momentu sazrijevanja to promijenilo i kod mene, a i nasuprot sam osjetila da ljudi nisu željni ili otvoreni za zaglađivanja ili razjašnjavanja u nesporazumima, mada ja tako rijetko kad mogu da nastavim. Ali npr na poslu ili u sličnim odnosima mi ne pada na pamet izlaziti sa skroz otvorenim kartama i pricati o momentu pocetka nepodnošenja ili nesuglasica ili ignorisanja, to na kraju nisu ljudi koje sam ja odabrala sebi.
Da, veoma je opsežna tema, izrazito nijansirana, pa i ja s guštom prečitavam komentare koji su sjajni (većina je sa nekim drugim uglom gledanja na stvar).
Izgleda da nam treba ovih široko postavljenih etičko-emocionalnih sadržaja.
Naravno da svi griješimo, ali mislim da negdje postoji neka objektivna, a ne samo subjektivna, linija; dakle, mjerljiva, za sve opipljiva, vidljiva, koja se ne prelazi, a posebno se ne prelazi ako ne postoji loša namjera – to je prosto nemoguće. Hoću reći da tema jeste opsežna i nijansirana, ali nije da je baš tako relativna. Ako se, pride, u nizu, iznova i iznova, prelazi ta objektivna linija, onda ovo preispitivanje na kojem si poentirala (“sta dolazi poslije toga je ključna stvar”), biva stavljeno u kontekst ili da ga uopšte nema, da izostaje, ili da ga ima, ali su neke unutrašnje (destruktivne) sile mnogo jače, pa to preispitivanje anuliraju. Ne znam, ali znam da ponašanje ne uđe odmah u obrazac, nego se isto ili slično ponašanje mora ponavljati ne znam koliki broj puta da bi takvo “rješenje” prvo ušlo u naviku, pa kasnije i u obrazac ponašanja.
Za posljednji tvoj pasus… Hmm, možda tu ulogu igra i generacijsko okruženje. Niti mi, niti drugi ljudi ne rješavamo propuste u svome karakteru niti isto reagujemo na takve propuste kod drugih na isti način u svim dobima. Uz uticaj iskustva, u jednom trenutku se shvati da u nekim slučajevima (na sreću rijetkim) razjašnjavanje sudara perspektiva, karaktera i vrijednosti biva kontraproduktivno, pa to onda nije “stavljanje pod tepih”, nego napuštanje te stvari jer je bilo koja akcija prosto besmislena.
U svakom slučaju, nažalost je tačno jedno – za ispoljavanje nepodnošenja iz tvoga komentara i ostrašćenosti, što ja dodajem, uopšte nisu potrebne dvije osobe. Možda apsurdno, ali dovoljna je samo jedna.
Nemam pojma što je dobrota jednako naivnost… više su naivni oni koji bi samo živjeli od tuđe dobrote, smijuci se kako su zajebali dobrog, okrivljujuci ga kad “ne da više”, sve nešto u proračunu i zagledanju, pa kad ovaj nahrani psa kažu mu “znaš šta je gladnih ljudi”, kad nahrani gladne ljude kažu mu “sto baš te, ovi su gladniji”… dobar nije naivan, on ide i prosipa usput šta može, da je naivan ne bi imao šta dati… a i te istinski dobre štiti neka kozmička karma, nemam pojma kako, jer nisam sklona ni vjeri ni sujevjerju, samo znam da funkcioniše…
Dozvoli mi misljenje : sve sto si napisala u komentaru je za cjelivati tvoj dlan kao sam izvor zivota
Samo upamti…djeliti visak materijalnog dobra nije isto sto i dijeliti dobro ljubavi onima koji ne znaju znacenje te rijeci.Dobro nema sadrzinu zla i to je svakom jasno ali…moze ta dobrota biti toliko ponizavana da postane vece zlo od zla koje ga je takvog stvorilo.Tim dolazimo do tacke na vlastitom dijagramu u kojoj se dobro preispituje sa poznatim biti ili ne biti kao sto je to cinila dobra zena iz posta pa se iz danasnjice pita o djelovanju u toj tacki.Zlo nema respekta vec djeluje po principu vulkanskog grotla kad proradi.Smislja i umislja svakim trenom,satom,danom mjesecom,godinom…kako obezvrijediti dobro.
U tom slucaju sam naveo u komentaru ono sto je ^vasionka citirala.
Neka mi se oprosti ako sam otvorio vrata koja ne trebam otvarati.
Da Okno, da, i to što si dodatno izložio itekako stoji.
Pitanje je sada, ali zapravo ispočetka, da li dobrota treba korigovati svoje akcije i svoje načine ispoljavanja zbog toga što je to što si napisao sasvim tačno?
Da li, u tim nekim konkretnim situacijama, treba odustati od svoga zagovaranja (zagovaranje svojim primjerom), pa preći u reagovanje, i to reagovanje istim jezikom i postupcima koje loše razumije?
Jezik i postupci su ovdje, kao i uobičajeno u ljudskoj komunikaciji, alat, medij putem kojeg objema stranama i svim eventualnim posmatračima treba biti nedvojbeno jasno o čemu se tu zapravo radi.
A onda, da li dobro ostaje dobro ako uskoči u taj vrtlog, jer su alati koje koristi loši?
Mislim da nije dobrota ta koja može postati zlo, nego zlo koje kao neka čudna sila dobrotu pokušava pretvoriti u zlo… dobro je sirovo i veoma često nepromisljeno, a takvo je rijetko naivno, već je okruženo naivnima koji traže refleksiju sebe, pa kad je ne nađu, traže svaku mogucu manu i grešku koja se vrati dobrom na preispitivanje, a ovaj jadan uvijek dovoljno samosvjestan da sjedne i preispituje… nije to naivnost,to je samosvijest spremna na vlastitu korekciju, a u biti treba korigivati baš sve osim sebe… no, ne misleći na ove lažnjake u dobroti, nego baš ove tihe i sitne, lagane – probaj ih povrijediti, oni ti neće zamjeriti, već će se povući u samopreispitivanje, a ti ćeš kontati “zajebao sam naivnog”, a onda će te poklopiti nešto drugo – nemam pojma kako, ali svjedocila sam tome nekoliko puta…
Da, daaa…
Pa evo, crtica iz života ove stare gospođe, koliko sam ja sa strane mogla činjenično pratiti, jer smo se bliže vezale tek u njenim poznim godinama.
I u ranim osamdesetim je zovu da radi na zahtjevnim projektima ili joj šalju stručnjake kući na savjet više. Potekla iz seoske porodice, bila, kao najstarija, određena da čuva stoku. Nakon četiri godine osnovne škole, zabranilo joj da se više školuje. Izvukao je ujak u Sarajevo, šila, plaćala sobicu u njegovom stanu i za dvije godine završila preostala četiri razreda osnovne. Onda se zapošljava kao kurir, i sebi plaća (tada poskupu) dopisnu nastavu u uglednoj srednjoj školi u Zagrebu, pored stana koji iznajmljuje sa rodicom. Završava dopisnu srednju školu u tri godine za četiri trajanja i upisuje fakultet. U istom preduzeću u kojem je bila kurir, već je “zakletva”, stalno “skače” s pozicije na poziciju i povjerava joj se, još uvijek samo sa srednjoškolskim obrazovanjem, organizacija i koordinacija (uvezivanje) na velikim projektima tadašnje Jugoslavije. Emerik Blum čuje za nju i čuva joj poziciju u Energinvestu kada završi fakultet koji je odabrala i položi razliku predmeta za drugi, u Njemačkoj (to će Energoinvest platiti). Udaje se za divnog gospodina koji je i danas njegovan i zadovoljan, odmah dobijaju prvog sina dok ona priprema diplomski na tom drugom fakultetu u Njemačkoj. Dolazi na svoje mjesto u Blumov tim, drugo i treće dijete dobijaju i ona ih njeguje na po godinu dana off-a između velikih projekata u Africi. Sve su trošili na obrazovanje djece i na putovanja. Od imovine fin stan i fin automobil, jedan, pravi pošteni život od svoga rada. Muž često uskakao oko djece na štetu svoje karijere, jer je prepoznao uspjeh svoje supruge kao nešto zaista veliko. Ona doktorira. Pored rada na projektima, postaje vanredni profesor u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu. I… bla, bla, bla…
Njihovi sinovi od naslijeđa su dobili samo vrhunsko obrazovanje i sve su kasnije sami. Gospođa ima sedmero unuka i unučica, sada se nerijetko brine o njima, iako je jedan sin sa suprugom u inostranstvu.
Kad je vidiš, ona kratko i ljubazno pita, a onda sluša. Malo govori, ali kada kaže gore se onda tresu, bar za one koji obrate pažnju i shvate. Ali, ni to ne odmah, nego kada ostaneš sam sa sobom, jer je njen ton naoko neobavezan.
I zaista, i jeste, n e š t o čuva takve ljude. Evo, da kažemo i sa estetskog stanovišta… Noćima u životu nije spavala, jer je projektovala i preprojektirala kada teren i statika pokaže da to što se hoće ne može baš tako, pa je potrebno prilagođavanje. A danas, kada je pogledaš, to lijepo lice iz kojeg isijava svjetlost i tu zavidnu pokretljivost za njene godine, te, potpuno ženski, savršenu liniju – šta bi čovjek rekao, nego u tome uživao i na to, nekako pomalo i sam, bio ponosan.
Sjajna žena!
Ma ti su ljudi u ta doba imali misije, a ne poslove… moj je deda bio inzinjer u energoinvestu, baš na tim energetskim projektima u Africi I mislim Južnoj Americi… tih, povučen, dobar, ali proračunat do zla boga… kad smo naslijedili stan, to je bio šou da svi think green pozavide danas… neka dva sata za struju, pa na jednom bojler i grijanje, na drugom svjetlo, pa se ovaj prvi sam palio-gasio kad je jeftina; neke prijeratne uv folije na prozorima, pa su čuvale toplotu zimi. Grijalica na zidu na balkonu, al nekako ti kablovi iznutra, plus ona u nekoj kutiji za sigurnost (to je u kafiće nedavno doslo) – neka energetska rješenja za pasti na dupe danas, a ne za neke 70te hahaha
Hahahaha, baš think green!🤗
A meni se to baš dopada. Ljudi su imali entuzijazam prema pronalazaštvu i generalno učenju. Sjajno doba u tom aspektu, baš te ‘60. i ‘70. XX vijeka.
Puno pitanja
Treba se covjek odrediti spram dobrog cime je smislen .Tako i djelovati a nikad ne rabiti :”cilj sredstva opravdava”.
Nikad ne odustati od smislenog i duhovnog dobra.Zasto? Vladar zamislivog i poznatog svijeta je Smrt.Ako se dobro ne realizuje kroz svoju bit kao puls zivota tada bi sve bilo posljedica Smrti.Tako je zadano-predodredjeno i vemo tesko covjeku razumjeti.
Kako odgovoriti na pitanje :Smrt je pozeljna u svijetu koje poznajemo ili Smrt nije pozeljna?
Ovo pitam povodom tvog zadnjeg pitanja.
U odbrani pulsa zivota imamo posljedicu iz predodredjenog i posljedicu iz smisla dobra i zla.
Molim da razumijete:
-Drustveni sistem (sistem ljudskog prozimanja)kojeg je stvorio covjek moze naciniti covjeka kakvog zeli .To sto zeli pomenuti sistem se nerijetko pretvara u njemu nezeljeno.
Dobra zena iz tvog pisanja NIJE imala sistemsko zatiranje.Naprotiv! Drustvo joj je omogucilo da se realizuje po osnovama dobra koje drustvo treba a covjeku dobra je to kao dah zivota.Nisam procitao da je imala zlostavljanje u porodici i drustvu.
Dobro znas da se dijete ne radja sa torbakom zla.Njegov mozak je neznatno popunjen sa zemaljskim.Kad to dijete spozna da postoji jer je mozak dobio svoju funkciju ,tad je i vrijeme za ovo o cemu pricamo.
Ove zadnje rijeci su povodom uvjerenja blogerasice ^romanoff koje je ispisala u nastavku razmjeni misljenja.
Romy, dijelimo stanovište u slovo, svaku riječ i interpunkcijski znak.