Čitam Selinine današnje postove.
Takvi su da ostavljaju dosta dubok trag na svakoga od nas, svakoga ko ih pročita.
Ovo što sada pišem odaljava se od teme tih postova i približava uopštenom, primjenjivom na široj populaciji ljudi.
Okidač za to je vjerovatno ono što je Romy u jednom komentaru na Selinine postove rekla. Parafraziram ili citiram, nebitno: i mene su ljudi boljeli.
Tokom godina sam shvatila da su svi ljudi, koji rastu i kreću se u društvenim sredinama s većim ili velikim brojem ljudi, skloni fiksacijama.
Evo kako.
Zašto nam se dopadne neka osoba, zašto nas privlači, zašto se fiksiramo za nju?
Šire, zašto nam se dopada neka grupa ljudi, neka subkultura, a neka druga ne?
Odnekud odnedavno je u mome životu pokrenut proces temeljne samorefleksije, onakav da nije izazvan burama, nego je započeo baš u stanju unutrašnjeg mira.
Ono, kad imaš veoma mirnu plohu vodene površine, pa svaka novopridošla trun izazove mali pokret, a ti u stanju posmatranja, jer nemaš šta drugo da radiš, pa to uočiš i analiziraš.
Negdje usred toga zapitala sam se da li je ijedan od ljudi za koje sam bila fiksirana zaista i postao moj intimni heroj?
Da li očekujete odgovor koji slijedi?
Mislim da očekujete i da vam se dešava isto.
Dakle, naravno da nijedna osoba za koju sam bila fiksirana nije postala moj intimni heroj.
Ove mi je ljude u život donio život, ja ih nisam birala.
Od rodbine su to bili majčini i očevi roditelji, kao i stariji ljudi koje sam upoznala putem rodbinskih kontakata.
Veliki broj njih su mrtvi ljudi – ostala su samo njihova slova u knjigama.
Tu je i pokoje dijete.
Drugari.
Pokoja prijateljica.
Svi dugotrajni partneri.
Analizirala sam šta im je zajedničko i ustvari ne postoji ništa što je zajedničko njihovim ličnostima.
Sa njima je, prosto, bilo lagano. Bilo je kao datost (rodbina) ili se razvijalo bez nekog očekivanja s moje strane, čak ni značajnijeg interesovanja u početku.
Oni su prilazili, a ja sam imala raširene ruke.
Mislim da su me neki od njih primijetili baš zato što su moje fiksacije ono što sam ustvari ponašajno ja.
No, ono što na meni vide nije to zbog čega ti tihi odnosi toliko dugo traju, toliko da su podrazumijevano ugodni.
Ti odnosi traju zato što su oni posve jednostavni ljudi provodeći vrijeme sa sasvim jednostavnom mnom.
Ljudi su me veoma rano zaboljeli. To su bili moji roditelji. Zaboljeli su me onda kada nisam imala kapaciteta uopšte da shvatim da li to tako treba ili ne. Dešavalo se to od vremena u kojem nisam ni znala da postoji sreća i da postoji tuga. Samo sam znala, jako sam to osjećala, a i bilo mi je uporno demonstrirano konstantnim zlostavljanjem (što ću shvatiti kasnije kada se rodbina počela buniti) da ne pripadam njihovom krugu, svetom savezu. Da ja ne razumijem taj jezik. Da ga ne pričam. Da sam apsolutni autsajder.
I to je bila moja sreća, jer kada sam njima oprostila, a ustvari im, nekako, nisam ni zamjerila jer je oduvijek tako, više me ljudi, niko i nikad, nisu ni boljeli. Ne bolim čak ni samu sebe.
Samo plovim s tokom.
I znam jedno – benevolenciju pružam i samo mi benevolencija zaista i uspije prići.
U mojoj zbirci heroja su i ljudi sa kojima sam popričala samo jednom u životu.
Potpuni neznanci.
Teško je kad imaš takav start, i ja bih ovdje sad imala tako lijepu i konkretnu priču o svom ocu i meni, ali mislim da bi bila neumjesna, jer je sretna, pa neću, jer respekt za post i tebe prije svega❤️
Meni su ovo toliko interesantne teme i na kraju mučile su me dugo, mislim da sam o njima sve rekla u svojim postovima, ali ne mogu a da ti se ne javim🌻
A ja bih baš da pročitam tu priču. Ako si je već nekada objavila na blogu, objavi je ponovo. Ako nisi, napiši je, a dotad, u crticama, možda u komentaru.
Tvoja sreća, svačija sreća je meni najveći respekt♥️
A, respekt su mi i moji roditelji. Uspjeli su prozvesti mašinu, hahah😃. Možda grubo, ali je tako. S ovom mišlju danas kanališem ljubav prema njima i da, volim ih. Puno. Bez obzira na sve. Da nisu bili takvi, nikad se sa sobom ne bih pomirila u ovolikoj mjeri, a to je predivan osjećaj i želim ga svakome.
Tako da – nikad se ne zna zašto je nešto dobro.
Ti si moja duša🧚🏼♀️
Ma joj ja sam oduvijek bila primorana da intelektualiziram odnose, ne što sam nešto pametna nego što mi je bila takva pozicija u porodici… moj prvi “clean cut” bio mi je vlastiti ćaća, a mora da mi tad nije bilo ni 12 godina. Znaš one neodgovorne ljude koji dođu, nestanu, dođu, nestanu, a ti dijete koje sve nešto čekaš taj neki kontakt, jer bi trebao da se podrazumijeva sam po sebi i da je konstantan. Ja sam naprosto jedan dan odlučila da više ne čekam. To me je najmanje, iskreno, zaboljelo. I onda one gluposti: pa kako ćeš tako? Krv ti je, bla bla… trebala bi oprostiti… fuck off… Bog ako hoće nek oprasta, meni napamet ne pada.
Drugi koji je ostao u pokušaju je moja jedna tetka… aaaaa… čovječe, njoj je 60 godina, ponaša se kao da joj je 15 ili 16, ako je neki veći problem u pitanju to je dijete od 5 s temper tantrumom. Nije to problem, nego ono, dosta stvari smo morali dijeliti, ono odraslih stvari, imovina, odgovornost za starije i bolesne u porodici… meni je moguće bilo 16 ili 17, ono ja dijete, sve što je njen posao bio na neki nemoguć način je postajao moj. Ne znam šta da uradim, nekako mi pred noge dođe… napravila bih clean cut, nego ne znam kaaaako… na Sud je poslala jednom, SUDSKA PRESUDA u moju korist i opet sam JA RJEŠAVALA… abnormalno… ne možeš joj objasniti, jer nema kapacitet da shvati. Majke mi kako godine prolaze, tacno imam fizičku tjelesnu reakciju, ono, ona zove, meni se ruke tresu, srce razlupa, glava zaboli iako odavno ne djelimo ništa…
Treća je ova neka drugarica koja mi realno nije uradila ništa. Znaš one što je vazda neka drama oko njih, sve je nešto neko drugi kriv, oni žrtve. Mislim, aj ok… sjedim na kafi s njom, upijam to, upijam, upijam, dođem kući, nije mi dobro. Fizički! ‘ebote šta mi to treba u životu? Sad je ona žrtva mog nekog naprasnog odlaska i to “žrtvovanje” traje već par godina, ali šta da joj radim, valjda preboli…
(Uh, ovo tvoj post, komentar bi trebao biti usmjeren tebi, nego me ponijelo moje)
Ma, pusti te psihološke fore Romy. Nije to intelektualiziranje, to je preživljavanje!
Doslovno.
Znaš, da sam imala gdje, možda bi se i u meni pojavio kuvet, tada nekad u nezrelo doba, da otkvitam i ćao đaci. Onda bi se to tako vuklo godinama, ušlo i naviku i ja ne bih promijenila svoju odluku, jer ih teško mijenjam (ali za njih i odgovaram).
Ja sam oprostila i bliska sam sa svojim roditeljima danas, dosta bliska i drago mi je, jer majka danas nije najboljeg zdravstvenog stanja i onda sebi ne bih oprostila da nisam uz nju.
No, tebe razumijem. Moji su zlostavljali iz svojih neriješenih inhibicija (upisala sam taj fax da bih to pokušala razumjeti i uspjelo mi je), a kod tebe je slučaj, izvini što će zvučati grupo ali smo otvorili karte skroz, da si bila kao “posijana” i, eto, to je to. A mora da je pakleno težak osjećaj.
I neka si, neka si se zaštitila i preživjela u komadu, iznutra.
Ta drugarica… Zaista postoje senzitivni ljudi, no, da si baš uvijek glavna uloga, da rijetko ili nikako imaš pitanje – a kako si ti, pa aktivno slušanje, to zna biti centričnost i razmaženost, a to uopšte nisu naivne osobine. Ne bih ovo rekla da ne pokazuje simptom žrtve nakon; znači, uopšte se nije preispitala. Energetski vampiri. Ma koliko da ih volimo, niko, zaista niko nema dovoljno energije da podmiri njihove ogromne potrebe za centrom pažnje.
Šta bona? Pa naravno da ćeš pisati o sebi, nećeš valjda o meni?! To što si napisala o svojim iskustvima i jeste ono najdragocjenije i jeste najviše moguće usmjereno ka sagovorniku svom.
Znaš onaj koncert što smo svi išli U2, haha. Eh, tad sam bila u nekoj fazi početka sa momkom, stariji je od mene bio 7 godina, inače moj muž danas, i sad kad se zaljubiš i kad je on tvoj heroj, ti ništa ne vidiš, hoćeš da te isto gleda, makar kao muzu, haha, samim tim prilagođavaš se i gdje ne treba. Uglavnom, tad sam nekako imala baš buran period i ova grupica s kojom sam se vrtila se raspala i kao sve će ići s nekim, očekivala sam da ćemo ići on i ja skupa. Međutim, i on je imao neke planove, s nekom muškom ekipom, bez mene, je l, i mi smo se kao i sporječkali, sad kažem nije to ni bilo nešto konkretno što smo imali, bilo je u povoju, ali on je meni i neki ultimatum dao, u smislu da ja to sve trebam s TVa ispratiti. I sad ja bijesna dolazim kući, možda i prvi put u životu da moraš između svojih i tuđih želja. Ništa meni to nije sjelo. Uđem u sobu, otac sjedi pije kafu s posla došao, ja puhćem i u sebi rondam, a u suštini hoću plakati, on me zove, ispričam mu sve. Kaže, a ide li se tebi na taj koncert, pa rekoh ide, ali nemam kartu, nemam s kim. Sjedi, kaže, de da pijemo kafu. Sutra je koncert, on mene zove kaže sjećaš li se ti čika Hazima i njegove kćeri što smo na more išli dok si bila manja. Rekoh sjećam. Eh sad ćeš s njim u Sarajevo i evo ti karta, evo ti pare, a i A Hazimova jedva čeka da te vidi. I ja na koncert i pored svog budućeg muža sa tom grupicom novom, on zove, a ja ništa. Zapravo, ja se njemu nisam nikad ni zahvalila za to šta je on uradio, ne znam da smo ikad pričali o tome, jer to nije bila karta, niti koncert, on je meni pokazao granicu ispod koje ne smijem ići. A često razmišljam, ne znam na šta bih ličila da njega nije bilo tu.
Tata, VOLIM TE TATA!!!♥️
Prekrasna priča i životna lekcija, toliko da sam je i mužu morala pročitati. A, specijalno sam mu je pročitala zato što je to svojevrsni poklon njemu i uvažavanje njega – ima te slične postupke u svome odnosu prema našoj kćeri kao tvoj otac prema tebi.
Puno ste bliski, sve si mu ispričala, to je tako divnoooooo!!!
Sjajno si ovo prepoznala. Linija, standard ispod koje (dostojanstvo) ne ide! A on je to riješio tako praktično i elegantno istovremeno.
Zahvali mu se za to, vrijeme je. Počneš ovako: “Znaš tata, ono kada je bio onaj koncert U2-a, sjećaš li se? E, …”.
♥️
Nismo ni ja ni brat nikad imali tu zadršku da ne govorimo i o čemu, i mama je slična, mada ona je više tješiteljski tip, otac djeluje, uvijek, haha. Ali, dobro si rekla, elegantno, nije on meni ništa rekao “na momka” u smislu, ostavi, nemoj, ovakav-onakav, on je osjetio i vidio da sam se zaljubila i da će to možda imati i kontraefekt, i možda bi imalo.
U pravu si, reći ću mu, mada znam šta će reći i neće reći, on zapravo puno ne priča, samo će se nasmijati ispod brkova i nastaviti gledati neki dokumentarac ili utakmicu ❤️
Pozdrav za tvoju lijepu porodicu😘🥰
Nasmijaće se ispod brkova🥰😌
Taj će momenat biti tako dragocjen.
A ti znaš da će mu značiti.
Hvala ti, od mene veliki pozdrav za tvoga tatu matu🤗
Benevolencija kao obrambeni mehanizam. Dopada mi se taj koncept. A mislim i da ide hand in hand sa samorefleksijom.
Pročitala sam post još jednom da bih vidjela zašto je benevolencija mogla imati kontekst odbrambenog mehanizma. I, nisam to uspjela vidjeti.
No, zanimljiv ugao, porazmisliću o tome.
Ovaj post mi je toliko “isti” kao moj jedan prije koju godinu, pa i sa sličnim zaključcima. Oprostit, nego šta, da budeš u miru sa sobom. Ja svojoj nani rahmetli nisam stigla za života oprostiti kako treba, bila sam premlada, a puno se trebalo oprostiti. I neki dan kad sam bila na nekom seminaru bila vježba da nabrajamo iz svog porodičnog stabla žene, čija smo kćerka, unuka, praunuka itd. I ja se rasplakah, sjetih se njenog života i koliko sam toga mogla od nje naučiti, samo da mi je znala i htjela reći, samo da sam znala i htjela slušati. Da smo svi više bili u tuđim cipelama, da smo više slušali, da smo bolje razumijevali, Bože zašto je toliko teško i komplikovano, a nije.
Drago mi je zbog tebe Vasionko! Jer meni je jedini silver lining da si ti sigurno heroj u dosta nekih zbirki.
Pa nisam, ne vjerujem, ali možda ću biti. Osjećam da će mi starost pasati mnogo više nego mladost😌
Bila bih zadovoljna da kroz život prođem kao leptir, da ne naškodim. To bi bilo ogromno i ujedno, već se zna, već znam, nemoguće.
Oprost je važna stvar, sveta stvar. Iz moga iskustva je čak pitanje ideje i vrijednosti za koju se ipak držiš kada srce, u tim prvim trenucima, možda i drugačije govori. To je vrijednost koja disciplinuje i striktno je se držim. Toliko da već smatram da bih počinila zločin prema sebi, prevashodno, da biram drugi put. Ipak, hvala Bogu, smatram da su me tu velika iskušenja dosada mimoišla. Nekome bi ovo kroz šta sam prošla bilo veliko iskušenje, ali ja sam se tokom svoga profesionalnog života naslušala težih, mnogoooo težih. S te strane, lako je i pričati kako bi kada te nešto što ne možeš podnijeti nije potkačilo.
Ali eto, živ je čovjek, pa neka se trudi i neka ne odustaje od ideala za koje osjeća da su dobri i vrijedni.
Napisala si to činjenično, ali možeš li da vjeruješ da sam evo sada osjetila kako ti se steglo u grlu na tom seminaru i kada si se sjetila svoje nane. Znam da i sama znaš, te da si okružena ljudima koji sigurno bolje od mene znaju da je (jedino) važno da si oprostila, čak i nakon što je nana preselila. Sve to negdje piše i ona će to znati♥️
Tvoji mi komentari dođu kao nešto što mi pruži bijeli papir, pa opletem riječima, a svaka je u svrhu iscjeljenja. I nisu samo tvoji, nego, evo, svi ovdje.
I puno vam hvala na tome🤍
Imam dosta da kažem. Daj mi vremena.
Grlim te ❤️
Znam da imaš i učini to onda kada budeš spremna. Ovo vrijeme je tu nevažno.
Selina, lijepa moja ptica♥️
Slično se sličnom raduje, ili ono – Čime zračiš, to i privlačiš. Možda je u tome štos i tajna privlačnosti..
Oproštaj je najbolja stvar koju možemo napraviti, prije svega radi nas samih. ♥️
Da, to su sile koje bez našeg znanja djeluju, ali u prirodnom skladu s našim ukupnim težnjama (namjerama, koie su ok. sa nama i sa svijetom, pa odmah postanu i težnje i onima na kojima se mora u tišini raditi da bi ostvarile suglasje sa našim idealima).
Oproštaj je mir sa sobom i sa svijetom, polazna tačka svake energije što se vratila u svoje harmonijsko stanje da ne izaziva nemir i da ne nastavlja oblike svoga trajanja u kovitlacima boli.
♥️
Evo ja cu te ozenit u ime ljubavi i heroja,jebo ga boljke😁(2)
Meni sto je malo duse ostalo, zahvalna sam mojim danas i tough love( na balkanski nacin)sto sam imala,jer ne bih opstala u bijelom svijetu sama.
Nasa vasa kobasa😎
Hehe, znam ja za tvoju umotanu empatiju, ne možeš je skriti🤗🥰
Drago mi je da to znaš, pa možeš i da im kazeš. Ozbiljnim, važnim tonom. Značiće im, puno♥️
To je, ustvari, privilegija, uopšte ne mora biti nešto što se podrazumijeva. Zato to treba njegovati sa zahvalnošću.
Grli tebe vasa kobasa, uživaj u divnom ljetu🥳