Napunili punu sobu negativaca, dobro je zaključali, osigurali i pustili da vide šta će se desiti.
Prvo su se udružili i sjebali ove najslabije negativce.
Onda su se pošopali međusobno.
Neko se, u neka doba, sjetio da očisti sobu i to je dobro naplatio.
Ubrzo je jedna cvjećarka iznajmila prostor u tom objektu, pa joj je trebalo tekuće skladiše za cvijeće.
Za tu namjenu uzela je ovu našu sobu.
Ko kaže da svaka priča nema srećan kraj?!
😛
Kol'ko im sad plaća reket da joj cvijeće ne plane?
Plaća budžovan neki, bezbeli.
puna si ovih inside informacija 😀 😛
Specijalista za praćenje soba😛
Nisam misljenja da svaka prica ima srecu u kraju.Ne pika se bajka jer je izmisljotina.
Horor je soba o kojoj si zapisala njenu namjenu.
Kao da je epilog “mrtvog doma”ili “Pad kuce Usher”
“U nasoj najzelenijoj dolini
nastanjenoj andjelima
Nekoc gordo se k visini
dizo dvorac,blistan,divan.
U sretnoij zemlji to je bilo
gdje Misao bijase car
nikada ne nadvi krilo
Serafin nad ljepsu stvbar,
(…)
Sad putnicima u dolini
kroz crvena se okna cini
goleme sjene da se viju
uz neskladnu melodiju;
Dok kao rijeka,strasna zurna
sada se gura kroz vrata tmurna
gomila gnusna-sto van bjezi
i cvesri se – al se ne smijesi (E.A.P)
Ma, negativci ne čitaju Poea😛, a priča svakako upravlja svojom radnjom.
blistav *i ceri se*
Soba – To nije Izlaz.mp3
Na OVU misliš?
Nisam ni znala da postoji. Dobra je.
Da, fino linka postove.
Što fino linka ovaj post?
Poslušala sam nešto teksta, ali nema na Net-u cijeli, bar ja nisam našla.
Asocijativno mi linka ovaj sa ovim, a što – ne znam ni sama – vrijeme će pokazati.
Elegantno složeno😇
Šta si bila u Izlazu, ako si “igrala”?
Zakomplikovat ću (bez)razložno, ali recimo da izlaz nije konačan i da u kutijici može biti i sve i ništa.
To je nije komplikovanje, to je uvijek istina.
Zanimao me ovaj ograničeni i transverzalni izlaz, nižeg reda.
Što, naravno, ne implicira da to tebi treba biti zanimljivo.
U nižem redu su projekcije, ali ne mog ega, nego arhetipa ličnosti s kojim se poistovjećujem, a to je moja mama koja ima vrlo sličnu kutijicu u kojoj drži – šarafe. No, kako sam s početka naše komunikacije podsvjesno tražila sličnosti među vama, a kako je komunikacija odmicala, uviđala i razlike, jednostavno sam sebi priznala da pojma nemam šta je u kutijici i, sihronijski, evo uspostavilo se da sam pogriješila i da nisu šarafi. A pogotovo koliko bih tek pogriješila da pretpostavljam dijahronijski… a, opet, da sam mjerila prema sebi, pretpostavila bih da su kutijici stvarčice koje i nisu na spisku (sve ono čemu nisam našla mjesto – raspareni punjači za mobitel, stvari koje nisu u funkciji, ali se mogu iskoristiti – jednom riječju beskorisne stvari koje bi mogle nekad postati korisne, ali rijetko kad to i postanu), no nisam se zapitala glavno pitanje: šta bi TI TU držala, a zapravo je sasvim logično, tako da – da: vrijeme kao ključni faktor za saznavanje istine.
Hvala što si mi ispunila želju i odgovorila na pitanje.
Jedina si to učinila, zapravo.
Naime, pisala sam ga kao da ga rješavam, a od početka je bilo korumpirano, stoga i besmisleno, da i ja nađem svoj izlaz.
Neka bude vrijeme.
Nadam se da je vrijeme.
Volim vrijeme, oduvijek.
I onda, naravno, da ne bi bilo rečeno usred jednog sloja tvoga komenara, u nekoj kao usputnoj crtici, ja prećutim i odredim samo jedan kurs, rješavajući se viškova, a viškovi su sve osim viškovi.
Vidiš, tu sam ipak konformista, sve bih brižljivo uzela u obzir, razmotrila mu ulogu i rangirala, uvijek strahujući da je rangiranje pogrešno.
Ali, ne znamo ono što ne znamo, zar ne?
Pa sada taj sloj što je trebao biti sloj usred ovog prethodnog sloja, odmotavam zasebno:
Uzeću tvrdu logiku.
1. ako nekoga upoređuješ sa svojim arhetipom (majkom), onda je on bitan (svi smo bitni, smatram bitnim da dodam);
2. Pošto to ne funkcioniše, prelaziš na sebe – beskorisne stvari koje bi nekad i za nešto mogle biti korisne. A nisu ponuđene. Znaš koje su, ali ne znaš im tačnu funkciju tada kad zatrebaju. Premaštano – mi smo svi tačka na putu jedni drugima;
3. Konačno, odgovor na pitanje kojem iz svoga rakursa nemam dodati išta u odnosu na ono što sam već napisala.
No, vrijeme je alatka koja i tebi pruža uvid u funkciju beskorisnih stvari.
Tvrda logika bi sada bila brutalna, a ustvari pretjerano emocionalna – hoće to sa mijenjanjem okulara na fotoaparatu.
Ne spuštaj se među ljude, drži se među idejama.
To govorim i sebi, da ne bude pogrešno shvaćeno (misli drugom što misliš i sebi), s tim što si ti senzitivnija. Ja sam razmaženija, a ti si senzitivnija. No, moji su obrazi izgaženi dok sam na nogama, tu je razlika zašto ti je sigurnije među idejama da razviješ svoj dar. A dar je dužnost.
Nisi tražila, znam, ali se uvijek uzdam da su funkcije ovih beskorisnih stvari korisne. I neću odustati, sve dok mi iznutra govori.
Nisam sinoć mogla, a da se ne nasmiješim na je nije komplikovanje jer, to pouzdano znam,nijebila greška, ali pošto te je zanimalo klasičnofizički provjerljiva istina ovdje i sada jer si tako koncipirala test, onda sam se i ja prebacila na taj kurs, a bilo je previše slojeva i raslojavala bi ih (donekle) da mi se baterija nije ugasila, pa sam tu stala.
Ti i nisi mogla sebi ponuditi izlaz, samorazumljivo, jer si bila kreator lavirinta.
Meni ostaje pitanje da li su oni koji su dali tačan odgovor na pitanje pogodili šta je u kutijici ili im je metod bio takav da je zakonom vjerovatnoće trebao dati ispravan odgovor.
Hahaha, istini za volju tek vidim tu frojdovsku omašku, pa je interpretacija da zapravo i nije bila riječ o grešci u klasičnom smislu tačna.
Fizikalno (kvantna mehanika) interpretacija je svakako tačna, jer operira na nivou jeste (1), nije (0) i (10)(01)istovremeno.
Sada je pitanje da li u dijelu komentara o tačnom odgovoru misliš na “klasičnofizički” tačan odgovor?
Ako je tako, to je bio prvi dat odgovor, Gracijin, i samo taj bez dodatnih rangiranja, ako me sjećanje dobro služi. To da je Gracija bila jedina je razumljivo, jer jedina je ušla u naš “klasičnofizički” životni prostor i zna koliko tu kose ima.
No, pošto sumnjam da se dio komentara o tačnom odgovoru odnosio (samo) na “klasičnofizički” tačan odgovor, mislim da je jedino pouzdano što imaš pogled kroz svoj način, dakle subjektivno mjerilo, koji si opisala u petom komentaru iznad ovoga. Tu ne mogu pomoći, jer nisam rješavala test; nisam bila njegov subjekat nego indirektni objekat.
😀, prvo nasmiješila pa sad i nasmijala, što bi ti rekla – tako se namjestilo 😁
Nisam shvatila, ali nema veze😊
Bitno je da je osmijeh/smijeh u pitanju.
Smijem se ovome što sam i to fulila, pa je sad i greška i nije greška zavisno od klasične ili kvantne perspektive, ali nema veze [2] osjetila si.
Eh, sada je pitanje da li sam osjetila ili sam izabrala da osjetim (kako sam osjetila)?
Vjerovatno oboje😊
(ovo prvo više i ne znam čitati bez ovog drugog.)
Soba, jel to poredba s ovim našim blogerom il nisam dovoljno maštovita
Nije.
Blogger nije soba, nema zidove, iako ih neki mogu graditi, vjerujući da će uspjeti. I izvjesno će uspjeti, ali samo u odnosu na neku subjektivnu sobu, kojoj će biti ključari.
I to je ok., ali ako žele odrediti i druge sobe, držati ih pod ključem i proglasiti pravila, to neće uspjeti. Ljudi poznaju razliku između logora i otvorenog neba i dobro je što uvijek postoji neko na čijem se primjeru blagovremeno mogu podsjetiti kako izgleda i kakva su svojstva jednog, a kakva drugog.
U ovom prostoru bez zidova imamo puno superjunaka Laura😊