U vezi s ovim primjerom, koji ću vam u grubim crtama opisati u nastavku, razmišljala sam bezmalo deceniju i po.
Da li je osoba do koje mi je jako stalo odlučila ispravno i “otkazala” zajednički život osobi sa kojom je imala zajedničko nešto vrlo, vrlo važno, najvažnije?
Da li zbog groznih riječi, nezamislivo okrutnih riječi, riječi koje se možda ne bi smjele izreći ni onome ko ti ubije dijete u nekoj zamišljenoj situaciji – da li zbog takvih riječi kolateral smije biti tako važno obećanje?
Sve ove godine nisam bila sigurna, jer je meni važna osoba morala znati, i znala je to, da su ove neoprostive riječi izrečene u jednom stanju dubokog očaja, kada je onaj koji ih izriče potpuno van sebe.
Jutros sam se sjetila svega ovoga i ponovo promislila.
Jutros je različito od svih trenutaka u prethodnih deceniju i po razmišljanja o toj temi, jer jednostavno znam odgovor.
Meni važna osoba bila je u pravu. Preko takvih riječi se ne prelazi.
Nažalost, ogromna je vjerovatnoća da će slične riječi biti ponovo izrečene, kad-tad. A to je ponovno ranjavanje. I osobe koja ih izriče, i osobe kojoj su izrečene, i svih ljudi okolo.
Decenije i decenije trpljenja i pokazivanja, poučavanja na vlastitom primjeru moraju biti potrošene da bi osoba – koja je zakačila taj transgeneracijski virus-fenomen (o čemu ću također kasnije) – prepoznala, suočila se, a onda i voljno iskorijenila taj zloćudni obrazac i neoprostivim riječima prestala ranjavati i sebe i druge; zapravo uništavati svaku lijepu intimnu priču koja je puna potencijala.
To je ta toksičnost o kojoj se toliko mnogo i toliko često govori. Toksičnost koja razornom snagom isušuje i uništava, pa je zaista u pravu svako onaj ko se iz takvog odnosa izmakne.
Sve nas je neka majka rodila, svi smo jednaki.
Niko ne bi trebao da tako jako žrtvuje kvalitet svoga života i budućnosti da bi ispravljao tako krive Drine, jer, nažalost, često je i istinska ljubav za to jednostavno nedovoljna.
Ranije sam mislila da je porodica iz koje potičem eklatantan primjer razmahivanja neoprostivim riječima i načina na koje se tako porivsko djelovanje transgeneracijski prenosi, poput virusa.
Prije nekoliko godina sam saznala i još uvijek saznajem da nisam bila u pravu. Najbliži ljudi međusobno jedni drugima, a uglavnom jedno od njih usljed povrijeđenosti, izriču neopisivo okrutne stvari. Porodica iz koje potičem je za to bila “mala maca”.
Kako sam i ja, naravno, zakačila taj virus, morala sam raditi na izlječenju. Standard koji mi je uporno predočavan, od moga muža, bio je najbolji putokaz. On bi rekao da sam tog virusa zakačila znatno manje od ostalih članova moje porodice, ali nije se uzdati u ovakvu prosudbu – ma koliko se trudio biti objektivan, ipak je, naravno, duboko subjektivan, a zaista nemam nikoga tako bliskog, osim moga bivšeg muža, da je u stanju to pomnije i objektivnije sagledati. Uostalom, i bivši muž je zakačio taj isti virus u porodici svoga porijekla.
Sada bih o tom standardu, da vidimo zajedno koliko je ustvari visok.
Muž mi je ovu priču ispričao dosta puta.
Moj rahmetli svekar bio je komandir nekadašnje milicije. Sa svojom porodicom je živio skladno, on i njegova supruga imali su četvero djece. Pošto se policajci rano penzionišu, faktički u dobu kada su ljudi u punoj snazi, došao je i taj dan da se moj rahmetli svekar penzioniše.
Toga dana, kada je skinuo svoju uniformu komandira, sa tim činovima i ugledom koji je ta uniforma podrazumijevala, njegova supruga za koju je uvijek imao riječi hvale i velikog poštovanja prokomentarisala je da ga više nikad neće gledati isto, jer tu uniformu više nema prava nositi.
Muž mi nije detaljisao da li je njegov rahmetli otac sa njom, povodom te situacije, obavio razgovor, da ona pojasni ono što je rekla i da li to zaista misli baš tako. Koliko kroz priče moga muža znam o rahmetli svekru, mislim da je preko toga prešao ćutke, ali nisam spremna tvrditi tako nešto.
No, nešto se desilo. Rahmetli svekar je na jednom veselju, nekoliko godina nakon što mu je njegova supruga izrekla to što je izrekla, upoznao majku moga muža. Bila je udovica, izrazito lijepa žena, sa u to vrijeme već poodraslim sinom iz prvog braka. Mislim da je moj rahmetli svekar i poznavao njenog prvog muža i o njemu imao samo riječi hvale.
Rahmetli svekar je majku moga muža zapravo odmah zaprosio. Bio je veoma odlučan i inteligentan čovjek – znao je da mu se takva šansa neće ukazati dvaput u životu. Detaljno joj je objasnio svoju situaciju u vezi s brakom u kojem je još uvijek bio i svojom djecom iz tog braka, djecom koja su već bila praktično odrasli ljudi.
Vratio se kući, popričao sa svojom suprugom, rekao da će na nju prenijeti i “srediti papire” za kuću i okućnicu, praktično sve što su zajednički stvorili. Njoj je sljedovao i dio njegove penzije, sve vrijeme dok je bio živ.
Jednostavno je, džentlmenski, završio tu priču i osnovao novu porodicu sa majkom moga muža koja mu se jako dopala.
I nije pogriješio.
Nisam upoznala čovjeka koji je doživio više ljubavi i zajedništva u svojoj porodici porijekla od moga muža.
Ta ljubav i sklad su utisnuti u svaku poru negove blagosti, načina donošenja odluka, spontane discipline u odvijanju svakodnevice, živosti i iskrenog, naivnog humora.
Kada sam postala svjesna kakav mi je dar život dodijelio, da uz tako lijep primjer, svakodnevno, imam najbolje uslove da se polako oslobađam ovoga transgeneracijskog virusa, zgrabila sam svoju šansu i, od tada, ali ne samo zbog toga, počela sam osjećati zahvalnost i povjerenje u dobru namjeru života kao nikad prije.
Neoprostive riječi su velika boljka balkanskih primarnih porodica.
Počinje kao izostanak razgovora i razjašnjenja onda kada su ti razgovori i razjašnjenja hitno neophodni, moguće zbog nekog ponosa, a onda se na to neizgovoreno gomilaju ogromne količine taloga jer početna povrijeđenost, možda i sasvim banalna i lako premostiva, nikad nije razriješena. Sve biva pojačano do neslućenih nivoa ako su ovakvi obrasci naslijeđeni iz porodice porijekla.
I tako ukrug, tako se to u vremenu odvija i traje, ne posustajući.
Postavljajmo visoke standarde kako se prema osobama smijemo ophoditi i budimo veoma strogi prema sebi da bi ih dosljedno provodili. Iste te visoke standarde zahtijevajmo, i ne prelazimo preko veoma okrutnih riječi, odmah, prvi put kada ih čujemo.
Jednostavno – otiđimo odmah, napustimo tu stvar, to je jedino zdravo što se može učiniti.
Slažem se potpuno s tobom — jedina ispravna i zdrava stvar je da se ode odmah.
Također sam mislila da su strašne riječi i obrasci ponašanja koje opisuješ nešto što je posebno izraženo na Balkanu. Međutim, nedavno sam saznala da jedna osoba iz potpuno drugog kraja svijeta verbalno tj. mentalno maltretira nekog meni vrlo bliskog sa riječima na koje sam sa naježila, a sigurna sam da mi i nije prenesen njihov najbrutalniji oblik. Duboko me uznemirilo to saznanje i odluka da se ipak ostane u vezi. Ne mogu da shvatim i ne mogu da podržim i jednostano sam bez teksta i bez ikakve ideje kako da pomognem nekome ko svjesno prelazi preko nečeg neoprostivog, što me opet dovodi do moje prve, a tvoje posljednje rečenice—treba otići odmah i ne dozvoliti nikakav prilaz ili kontakt, a kamoli drugi ili n-ti put. I jednom je previše.
Taj drugi, treći, N-ti put proizvede mnogo teže posljedice. Zarobi. Odlazak i naoištanje te stvari učine gotovo nemogućim ili, nakon puno vremena, možda i besmislenim.
Ispod ovako postavljenog standarda se jednostavno ne treba ići i to odmah, kada je stvar najlakše napustiti bez ikakvih posljedica.
Nažalost, susretala sam se sa osobama koje nisu u stanju izabrati zdrave odnose. Uporno biraju bizarnost i patologiju. Ovako, izmaknutoj, meni te osobe nisu nužno djelovale kao one koje i same, u strukturi ličnosti, nose psihopatologiju. Ali, hajde sad znaj?! Nisam sa tim osobama baš pojela “vreću soli” da bih pouzdano mogla znati…
Na temelju iskustava moje uže, ali i šire porodice, jedino što mogu reći je da nijedna, ama baš nijedna porodica i obitelj nije imuna… U svakoj postoji netko/nešto zbog koga/čega se mostovi nepovratno ruše…
Može biti da je tako u svakoj široj porodici Gracija. No, u svakoj užoj nije. Definitivno nije.
^vasionka… tu sirinu nepodnosenja decka i djevojke ,muza i zene,roditelja i djeteta prijatelja itd. si svela na funkciju rijeci kojom si se mnogih ljeta opterecivala.Znas to i sama .Pisem ovdje utoliko da ti znanje potvrdim ili nadopunim zaboravljenim.
Nema zdravog odnosa medju ljudima bez respekta jer je respekt osnova svake vrste ljubavi.
Covjek je cesto,kao sto i pises,zatocenik svojih rijeci ali…ako su one neophodne da covjeka razrijese nesuglasica ,kao sto pises, onda treba znati: rijec-i dolaze iz domena respekta ili iz pozorista glumista o respektu.
Ova dva vida postojanja postovanja nije tesko analizirati i razdvojiti da laz glume ne prlja bozanstveni respekt.
Medjutim…nista nisi napisala o casnom i cistom obrazu nekih ljudi u nekoj zajednici.
Rijeci su ,kako se to zargonski kaze, “male mace” u odnosu na Neman poznatu kao nevjerstvo koja bez ikakovih skrupula izdaje covjeka,prijatelja muza,djevojku ,decka i lakocom jednog Narcisa i karaktera mu uvjerava sve oko sebe u svoju ljubav i respektovanje koji ne razumiju posteni ljudi.
Paradoks je sto “posteni” i posteni ljudi vjeruju Narcisu a odbacuju bolnu zrtvu sa kompleksom : zrtva je dobila sto je trazila.
Ovo je toliko duga prica kao i sama civilizacija ali…moze se skratiti odgojem i zakonima morala.
Fenomenologiju si obuhvatio šire i drago mi je zbog toga Okno.
U ovome postu sam se ograničila na neoprostive riječi, tu potmulu, toksičnu razornu silu, možda tihog ali veoma efikasnog ubicu lijepih stvari i potencijslno dobrih odnosa. Bazirala sam se na to zato što riječi u ovome kontekstu, u najbližim međusobnim odnosima između ljudi više nisu samo rijeći, nego imaju snagu djela. Toliko su moćne u svome uticaju.
Mislim da o tome ne promišljamo dovoljno i da to zaboravljamo.
Dali to vrijedi i obrnuto, kada bi netko tko ti je bitan, koga voliš i skim imaš nešto najvažnije na svijetu, otišao odmah, kada bi mu ti uputila “neoprostive riječi” u stanju dubokog očaja a zaraže si tim virusom
I jeli to što je ta žena rekla da ga nikad više neće gledati isto, bila neoprostiva riječ
Iz moje perspektive to su bile neopisivo porazne riječi Laura. Pogledaj odgovor Rikici.
Apsurdno, najporaznije su upravo za onoga ko ih je izrekao, kao uostalom i bilo koje druge neoprostive riječi.
Laura, ne mogu ustvrditi da nisam bila u stanjima dubokog očaja, ali ne mogu ustvrditi ni da jesam, i to onoga intenziteta i one dubine kao kod nekih drugih ljudi, posebno onih koji su pogođeni veoma teškom životnim situacijama. To se jednostavno ne može usporediti, može se samo pretpostaviti.
No, mogu potvrditi da neoprostive riječi nikad preko svojih usta prevalila nisam. Baš neoprostive, toliko razorne. Zašto? Ne znam. Ali znam da niko nije kriv zbog stanja dubokog očaja u kojem se nalazimo. Jer, ako neko i jeste kriv za to, jedino što je zdravo je ne biti u istom fizičkom prostoru sa tom osobom. Valjda se od toga bježi. Ako, pak, nije kriv, očaj se razrješava sam sa sobom ili uz stručnu pomoć. Istovar žuči na druge neće trajno otpustiti taj pritisak, samo će biti gore.
Razumijem iz kojeg razloga ne bi trebalo biti u istom prostoru s nekim tko van razuma izgovara neke teške, najteže riječi i da će se to vjerojatno opet ponoviti kroz neku životnu situaciju.
Ovdje kada sam mislila “ti” nisam mislila konkretno na tebe, nego na situaciju da je za nas najbolje da odemo ako nam netko uputi takve riječi, ali kako bi se osjećali da smo mi ti koji smo izgovorili te riječi, u stanju “pomraćenog” uma, nesvjesnosti jer smo kroz obitelj i generacije zaraženi tim “virusom” i da u trenutku ostanemo zbog voljene osobe ili čak djece, odnosno da ne živimo s njima jer će ta osoba otići bez riječi i osvrta.
Iako ne mogu sad konkretno dočarati koje su to riječi, osim psovki, uvdreda ili kletvi (što ne već samo po sebi grozno). Postoji li mogućnost da neke stvari osoba pogrešno i protumači, kao u slučaju ovog što je njemu ta žena rekla, a da oboje i on i ona nisu razjasnili što se tu uopće čulo ili izreklo. Pročitala sam Rikicin komentar, ako ti netko takvo netko kaže nakon godina zajedničkog života, moraš se zapisati kakav je to odnos, ali isto tako mislim da on ne bi otišao samo zbog riječi nego da i prije nije osjećao da to nije odnos koji mu može pružiti ispunjenost. Iako, teško je sada to prodiskutirati vanjskom promatračz. Postavilo bi se onda pitanje, zašto prije nije otišao?
Osjećali bi se veoma loše Laura. Virus je tako nerazumno jak da bismo se osjećali loše u pripremi toga da on proradi, i u toku samog čina kada iz nas izlazi, a posebno nakon. E sada, ako nakon toga što izađe nastavimo negirati da je izašao, taj neki otrovni ponos, šta li, onda je sa svakom daljnjom riječju sve gore i gore.
Stvarno mislim da osobe koje su u stanju izreći najteže, stravično neoprostive riječi zapravo najviše pate. Baš pate.
I žao mi je. Ali, znaš, ima tih teških slučajeva. Nažalost, ima ih i više oko nas nego što smo spremni obujmiti i uopšte promisliti.
Izrazito je teško to mijenjati, stvarno jeste. I žao mi je, stvarno jeste. Ali taj obrazac je uglavnom toliko jak da je prosto otrov. Niko ne bi trebao biti osuđen da to trpi, zaista.
Nije baš da se neće osvrnuti Laura. Osvrnuće se, nisu to bezdušni ljudi. Međutom, ovo zna biti toliko jako da može ugroziti i dobrobit i zdravlje čovjeka, razumiješ?
Što se tiče primjera iz samog teksta, mog rahmetli svekra i njegove situacije…
Znaš, zaista sam dugo vjerovala da ne postoje ljudi koji se tako dugo i uporno mogu pretvarati u nečemu. Međutim, nažalost, nedavno sam otkrila da to zaista postoji. Uh, kako se ljudi mogu kamuflirati! I, dok im pružaš ono što im od tebe treba, dok svoju dodijeljenu ulogu u njihovoj priči igraš, sve je u najboljem redu, veoma te paze, blagi su, slatkorječivi. Međutim, kada to nešto ključno što im je od tebe trebalo nestane, kao u ovom slučaju da si supruga uglednog komandira stanice, ljudi prosto kažu to, ne osvrćući se, kao da je to najprirodnija i najrazumljivija i najočekivanija stvar na svijetu. Razumiješ? Jednostavno, vlastiti interes i potreba ispred bilo čije, i to je to.
Ne znam zaista, nemoguće je da znam stvarnu situaciju u tom braku moga rahmetli svekra, ne vjerujem da dovoljno zna ni moj muž, jer nije bio dio te primarne porodice. No, znajući koliko je rahmetli svekar bio posvećen razvoju lokalne zajednice, ne samo svome odgovornom poslu, možda i nije obraćao pažnju čovjek na te sitne, ženske, pa hmmm… manipulativne detalje.
Znači, ovako ja zamišljam da se moglo realno odigrati i da čovjek zaista nije osjetio da išta ne štima.
Da, i ja se slažem se s tobom, To je nešto tako brutalno rečeno, i za to oprosta nema. U stvari, iz tih riječi jasno je da ta bivša žena tvog rahmetli svekra nikad nije gledala kao osobu, nego kroz njegovu uiformu i čin i sve ono što joj je na taj način mogao pružiti. Ko bi rekao, tolike godine skupa, a takvo naglo otkriće…Nevjerovatno tužno..
Mi smo možda, kao društvo, neoprostive riječi smjestili isključivo u prijetnje, teške uvrede, ismijavanje i omalovažavanje, ali ovo je primjer iz kojeg je toliko razvidna slijedeća situacija – zašto je iko s kim, u zajednici u kojoj je ostvareno ono najsvetije, djeca, a tu nema ili više nema ikakve ljubavi ili poštovanja? Jer, ako je čovjek sveden na uniformu, odijelo, činove, epolete, ako je to suština tog čovjeka u očima pretpostavljeno najbliže osobe u životu, kakva je onda to osoba, kakav je to odnos i kakav je onda to život?
Udar je to na temeljno dostojanstvo čovjeka.
Super post. Nemam nista pametno i pronicljivo za dodati, ali su odlicni i post i komentari
Drago mi je što ti je bilo korisno Ironic.
I meni je.
svidja mi se termin koji si koristila,virus. to je bas tako. isti termin koristim za slicnu pojavu, nagli gubitak kontrole u komunikaciji sa djecom, sto za posljedicu ima nekontrolisani , slijepi bijes i agresivnost. nema se strpljenja za djecije “nesavrsenosti” .
mislim da je to bas specificna karakteristika ovog podneblja i da je fenomen isto tako transgeneracijski. kad sam ga prvi put uocio kod sebe shvatio sam da je po samom nacinu ispoljenja i svim ostalim elementima “prepisan” od mog oca. ne samo da je bio stetan za djecu nego je i mene emotivno iscrpljivao. najgore je sto sam shvatio da time samo omogucavam njegovo dalje sirenje i da ce moja djeca na isti nacin preuzeti to od mene. prije djece nisam imao ni naznake istog. prosto sam razmisljao odakle je to doslo. zato sam i izabrao termin virus.
svjesnost je kao i uvijek kljuc.
e sto se tice odnosa i te neke brutalne iskrenosti koja prelazi u vrijedjanje u svadjama. svadje funkcionisu prirodno po takmicarskom principu. takmicenju ko ce koga vise uvrijediti, vise i brze ostaviti drugog bez odgovara i argumenata. bice da relativiziram opet, samopostovanje je naravno bitno, stalno opetovano ponavljanje istog i nenapredak takodje su jasan indikator, ali kao i uvijek sve je stvar mjere , koliko ko moze i treba tolerisati i dokle. ima li na kraju tolerisanje smisla za onog drugog, pomaze li njemu. te sve granice nije uvijek jednostavno utvrditi. izreceno se ne moze izolovati od sireg konteksta, receno samo jednom moze biti u afektu i proizvoljno, ovisi i o energiji s kojom se kaze, je li receno samo u odbrani, kao odgovor na nesto itd. ali da, jedno treba reci, isto kao sto je fizicko nasilje udar na necije tijelo, tako je i verbalno i rijecima udar na neciju licnost i dostojanstvo i jest nasilje. mada ga uvijek ne oznacavamo tako. to ne treba zanemarivati. rijeci mogu biti oruzje gore od maca. a vecinom olako mlatimo njima unaokolo, ne razmisljajuci o drugom i posljedicama.
Kakav odličan komentar, posebno prvi dio.
Vidiš, ja sam znala da mi se to isto može desiti. Baš, baš isto tako.
Zato sam se do neke sedme godine baš povukla. Do prve sam bila primarni roditelj zadužen za brigu i zajedničko vrijeme, a onda je preuzeo muž do sedme.
Da sada ne detaljišem, sebe sam mogla vidjeti u groznim situacijama gubitka kontrole, bilo mi je veoma živo pred očima, čak i u situacijama kada u realnom okruženju nije bilo ni naznake da se tako nešto može desiti.
Još uvijek su slike bile jako svježe, jake, kada sam ja bila ta djevojčica na mjestu naše djevojčice.
Nisam smjela rizikovati. Mužu sam prepustila primarnu ulogu u tom periodu. Pričali smo o tome, više puta, mnogo puta. Mnogo puta i sve troje zajedno. Naša djebojčica, danas faktički djevojka, do u najbrutalniji dio zna zašto i zna zašto je to bio babi.
Ne kažem da i to neće ostaviti posljedice, ali mislim da je bilo mnogo bolje rješenje, prevashodno zato što smo smogli snage da o ovome otvoreno pričamo.
Sada sam ja za te važne razgovore, pa haj'mo reći ključna za nju. Svi kažu da sam preliberalna. Moguće, stegnem ponekad malo. Ali, hvala Bogu, zasad ide baš dobro.
Veoma mi je bitno da u punini osjeća svoju osobu i svoju volju, da tačno zna koji joj je identitet i dokle seže njeno dostojanstvo. Ona zna da mi je to važno i zašto je uopšte važno.
Hvala ti na ovom komentaru, ovom sjajnom proširenju teme.
ne mogu bas pozicionirati ovaj odgovor gdje hocu, ali jasno je na sto se odnosi. kad sam jednom uspio nekako bar donekle razviti imunitet i nadvladati virus, posljedica je bila da sam postao preliberalan prema djeci. da li zato sto sam se plasio da bi se virus mogao vratiti, pa je sigurnije bilo ostati na ovoj strani, ili je to jednostavno prirodna posljedica odnosa bez djelovanja virusa. ipak, cesto sam imao dileme oko toga. a drugi su to jos vise podsticali. nekako vrijedi uvrijezeno misljenje da se tako dijete upropasti, previse razmazi, ne pripremi dovoljno za zivotne izazove… kod starijeg sina nekad sa 17, pisao sam o tome i ovdje na par mjesta, pojavila se stvarno jedna ekstremna, buntovna faza prema svijetu. zamalo je otisao od kuce, napustio srednju, “lose” drustvo, opijati, pa hm cak i gore od toga ali nije za pricu… tad sam imao najvise dilema. ta su me pitanja bas proganjala, moglo je lako otici u skroz pogresnom smjeru, ali sam ipak odlucio da riskiram i ne mijenjam nista, odlucio sam ostati dosljedan u tom pristupu. par godina poslije sin radi, uspjesno studira vanredno, ima finu djevojku, imamo blizak odnos, kaze da ga je najvise drzao od propasti bas takav moj pristup, svaki drugi bi to samo jos vise ubrzao….
Pozicioniran je baš kako treba.
I ja sam imala i imam tu dilemu. Količina, preliberalan-liberalan, kako to uopšte utvrditi? Ljubav se jednostavno izlijeva, nekako imaš povjerenja da će ispasti dobro, da će biti dobro, jer želiš da razviju svoju osobu; da znaju o svemu, i o ljepoti i o teškoćama, i o odgovornosti slobode, i iskustvo da je tu, da nije samo prazna tlapnja, da osjete.
Drago mi je što si napisao ovaj komentar, i hvala ti, zbog svih nas koji imamo dilemu, hvala što dijeliš. Djeluje ohrabrujuće, ali i realno, iz spoljnjeg svijeta, jednostavno je tako.
Iz svega se nešto veoma korisno izvuče. I tvojem sinu iskustvo i vašoj međusobnoj ljubavi i odnosu potvrda.
Da, tako je, tvoj sin je rekao kako jeste. Tako bi rekla i moja kćerka; tako bih rekla i ja, tako bi rekao i ti u tim godinama i sa tom lekcijom.
Mnogo mi je drago što ste uspjeli i što ste zajedno🥰, mnogo.
Gadno mi je to od nje sto je izreceno, dok je imao uticaj sa uniformom dobar ai bio, ekvivalent dobar si mi bio dok si mi sponzorovao lifestajl ko atm modernija verzija
Tako je Jarčice, sve je to ista linija.
Danas se samo upotrebljaju različiti izrazi da bi se imenovala ista stvar😏