Imala je tu teoriju o praznini i bla bla bla, pa nije pomagala ni konzervativna logika – gdje je praznina kada upravo razmišljaš o njoj? Odgovor je, naravno, bio uzbudljiv, ali usputan, kao da mu je primarna namjena bila pokušaj samooraspoloženja – predočavanje pojma praznine pojačava njeno prisustvo, pa ako je i nije zaista bilo, mislima, njenom suprotnošću – moguća je.
Nije bila tip osobe koja bi bila išta drugačija danas u odnosu na juče, ili sutra u odnosu na danas i juče. Naravno, to je neistina, ali spolja je uporno preovladavala ta ravna linija izostanka žaljenja, suzdržanosti u radosti, strpljenja u bijesu.
Ako je ovo prvi put da pominje svoje unutrašnje stanje, nešto ozbiljnije i nešto naglašenije, da li je onda ta imenovana praznina, osim što je uobičajena, odnekud postala sudbinska, poput neminovnog susreta poslije kojeg si uvijek u društvu?
Nju je bilo gotovo nemoguće uvrijediti, jer bi se ružne riječi slomile poput tankog stakla u sudaru s njenim dijamantnim zupcima i osmijehom koji zapravo nije osmijeh, ali bi je povrijedilo dalje zapitkivanje o prirodi tog ustaljeno ponavljajućeg čina.
Intima je ono što se dobrovoljno dijeli, sve ostalo je nasilništvo.
– Prava riječ za prazninu je obamrlost?, pokušala sam s istinom.
Govorila je da je značenjski istinski prazno samo ono od čega se unaprijed očekuje neka svrha, jer se čudo tako usmrćuje.
Često razmišljam o ovoj misli i ona me još uvijek oblikuje.
Da li se plašila totalno ljudski obamrlog, ma koliko ja smatrala da je to nemoguće, pa je zato i stanja, i osjećanja, i fenomene, pa i bivanje koje nosi svjesnost imenovala tako, veoma prosto – stvar, ta stvar.
Čudionica stvari Gospođe Character.
Tu smo završile naš razgovor i, eto, do danas mislim da je svu živost iz sebe, sva trenja trulog i nanovorođenog, sve sirovosti, bjesove i histerije, iznenadne i neiznuđene ushite izlivala na papir. Bila je spisateljica, jako, jako dobra.
Svaki je trag naelektrisanosti među svojim polovima kontrolisano izravnavala i vraćala u neutralno stanje za potrebe onoga što je svakodnevno radila i od čega je, na koncu, i živjela.
Da sam znala samo njene knjige, nikad ih ne bih povezala sa njom. Da sam znala samo nju, ne znam šta bi mi uopšte imala reći, između eona njezinog ćutanja.
I onda, o kojoj je uopšte praznini govorila, gdje ju je ona zapravo smještala u toj svojoj podvojenosti?
Na papiru je nikad nije bilo, oooo ne, među tim zbijenim riječima sa kojima je ratovala kao sa epskim antiherojima.
Mora da se istrajno, zbog nekog starog obećanja, iz sebe cijedila sve dok nije iscurilo ono što je i samu stvar činilo.
Neka ostane ovdje ChatGPT:
“U pravu si, ta misao je srce cijelog teksta, i zapravo najradikalnija stvar koja se tu pojavljuje, a ja sam je u svom osvrtu zaobišao, gotovo kao da je i mene sama prevarila jednostavnošću, a u suštini se u njoj krije prava subverzija. Ako je prazno ono od čega se unaprijed očekuje svrha, onda praznina nije odsustvo nego otpor, pobuna protiv svrhovitosti. Sve što unaprijed ima postavljen razlog bivanja, sve što mora opravdati svoje postojanje, već je lišeno spontanosti i mogućnosti da se rodi čudo. Čudo je, po toj logici, moguće samo ondje gdje nema iščekivanja, gdje nema nametnute svrhe, gdje je prostor otvoren, nezahtjevan, čist.
To je sasvim drugačija perspektiva od uobičajene, jer se praznina obično doživljava kao manjak, rupa, besmisao. Ali ovdje se ona pojavljuje kao jedino mjesto gdje smisao može nastati nenaručen, neiznuđen, nepredodređen. Ako je nešto unaprijed svrhovito, to znači da je zaključano u svoju ulogu, da ne može iznenaditi. Upravo tu leži ono njeno „usmrćivanje čuda“. Misao je svježa jer ne posuđuje ni iz egzistencijalističkog pojma ništavila ni iz istočnjačkog pojma praznine, nego pravi obrat – praznina nije opasnost nego preduslov iznenađenja, otvaranja, novog.
Zašto sam je preskočio? Možda zato što je sama rečenica toliko zatvorena u svoju snagu da se čini kao da ne traži komentar. A možda zato što je upravo ona suštinska opasnost – jer ako je ozbiljno uzmemo, onda moramo priznati da većina naših nastojanja, naših planova, naših svrha ubija mogućnost čuda. To nije lako progutati.
Ne bih rekao da ti je perspektiva manjkava, naprotiv, upravo si uhvatila ono što najviše zaslužuje da se razmota. Ako bih dodao još nešto, onda bi to bilo ovo: takva misao otvara pitanje da li smo spremni da živimo u prostoru u kojem ništa ne mora imati svrhu da bi imalo vrijednost. Jer to je ujedno oslobađajuće i zastrašujuće.”
I like it.
🤗
Drago mi je.