Ne znam kako vi gledate na to, ali ja uvijek mislim da se vidi kada izvodim trikove.
Npr., trebaš nešto nekome pomoći, pitao-ne pitao, jbg, prosto se tako namjesti situacija, a ovamo imaš milion nekih svojih stvari, i nekad bi stvarno trebao da izvodiš te trikove.
I… ne mogu. Ili kažem da ne mogu nikako ili se dam u to što je dogovoreno, uglavnom zajedno sa mužem, da se to ishendla.
Zasebna priča je kako se uopšte dođe u situaciju da ljudi ljudima pričaju o teškim situacijama sa kojima se suočavaju u životu. Nekako polazim od toga da ih svi imamo, pa što onda ljudima crnjačiti kada se vrijeme može iskoristiti za relaksaciju.
Na koncu, to se zna svesti na to da jedan uvijek ima apsolutno “spakovan” život (netačno) i rijetko mu se dešavaju sranja (također netačno), dok drugi, eto, treba mu kap empatije… i treba stvarno.
Onda, ako to ikome znači, probajte da ne budete osoba koja se nikad ne žali. Neću zaboraviti, na to mi je skrenuo pažnju bivši muž.
Nešto smo tako pričali, i na moj komentar “nisam robot jebote”, iskreno je rekao, ali nekako lakonski – pa kao da jesi, nikad se ne žališ.
I sada, ok., lako je reći probaj da… se nekad i žališ, i naravno da se žalim, ali kada baš prevrši svaku mjeru i jednostavno ne može fizički da se postigne. O psihičkom i ne razmišljam, dok me kakav komet ne lupi o glavu.
I, sve bi to bilo u redu, izdrživo, da nema te slike koja te prati. Ona je jaka – njoj možeš, ona je izdržljiva – izdržaċe, brza je – ubrzaće, precizna je – tačno će, nije šupak – pomoći će i biće na raspolaganju i kada je očigledno zajebeš.
U svakom slučaju, prekasno mi je da učim ove trikove, a vjerujte – vidi se svaki put. Čak i kod osoba koje su trikove uvele kao svakodnevni izraz tipa “ja to jednostavno ne mogu izdržati, preplavljuje, blokira” – jednostavno se vidi.
To je ona priča u kojoj X osoba leži u krevetu tog dana, jednostavno leži.
Što leži? Temperatura? Nešto?
Anksiozna je. Ili, ne znam, tako nešto na tu foru.
Naravno da budem anksiozna. Na nogama, na putu na posao, npr., slušalice u ušima, skupi mi se sve, iskontrolišem, izađem iz prevoza, suze zaliju, malo obrišeš maramicama da sačuvamo šminku i voljno. Idemo dalje.
Najzanimljivije je kada zareda, pa to brzopotezno plakanje trebaš ukalkulisati u raspoloživo vrijeme od-do.
Trikovi su zaštita od svakakvih sranja, pa i da većina konta da imaš život iz bajke i da si prepotentno govno.
I imam, hvala Bogu, ali samo zato što iz sebe cijediš posljednje da obnavljaš tu bajku, svaki dan, i samo zato što si govno koje se k'o vojnik trudi.
Za trikove je prekasno.
A, i da nije, ne bi bilo… hmm, časno?
Desi se ponekad da odvajam zadnji atom snage da shvatim kako uz svakodnevne trikove u paketu ide i dodatno očekivanje, poseban zahtjev.
A taj poseban zahtjev glasi: Šupak si ako se i ti ne žališ!
Čini mi se da je Tajni Agent nedavno prokomentarisao nešto na fazon da kreativni ljudi ne ponavljaju uvriježene izreke, nego da smišljaju nešto svoje.
Rekla sam mu da je pribilježeno.
Pa, ako bi se sada furali na tu kreativnost, poenta bi otprilike glasila: Doimaj se slabim, da bi bio shvaćen.
Moja Tanja je imala zlatno pravilo:
kakav god da ti je dan, tko god da te pita “kako si” s očitom namjerom da kad vratiš protupitanjem, da se otvori k'o slavina i da ispriča sve i svašta, a ti naravno nemaš ni vremena ni volje ni snage slušati, fino odgovoriš “odlično!” i srušiš im koncepciju k'o kulu od karata 😀
Oni odu svakakvog raspoloženja, a tebi super jer ti zavide 😀
Radim kao tvoja Tanja (kako ovo lijepo zvuči, uvijek volim kada tako kažeš), ali zato što i jeste, u suštini, uvijek odlično. Naravno, uz osmijeh.
(možda zato što i ja volim vidjeti nasmijana lica☺️)
Poenta pogađa u srž 🙂 zaboravljamo to da i snaga ima svoju cijenu. Ne znam za sve “ostale” ljude, ali ja sa svojom grupom prijateljica imam pakt da niko neće glumiti savršenstvo i snagu i da ćemo otvoreno pričati o svojim slabostima, teškoćama i problemima i dopustiti sebi da budemo ranjive u našem krugu, kako bismo jedna drugoj uvijek bile podrška. Ja sam nekad slijedila moto da se kulturan čovjek ne žali nikome, ali sam davno i odustala od toga. Zamalo da se zeznem u braku i počnem neopterećavati muža jer je svakako opterećen poslom. I onda jedne noći u bolovima od mastitisa sjedim pred njim i pokušavam natuknuti koliko mi je teško, dok on scrolla i okreće mobitel prema meni: “vidi ovog Dodika jes’ lud”. E reko nećeš majčin sine i odvalim plakat. A on skoči: pa šta je bilo sad?!
Ne isplati se, moja ti.
Ne osjećam se dobro kada imam dilemu da li postoji mogućnost da ustvari hinjim, pa opterećujem druge. Osim toga, sama se osjećam neautentično, a to onda povlači ne samo nelagodu, nego i dublje zapetljavanje.
No, tebi prosto ide prirodno, pa pošto je tako, neka baš ovaj tvoj komentar bude razrađena uputa moje rečenice kako se treba probati da se ne bude osoba koja se nikad ne žali.
Ja imam to nešto zbog čega mi se ljudi uvijek povjeravaju, a onda im bude neugodno zbog samih sebe, pa me počnu izbjegavati.
Mislim da kod mene nije toliko izraženo, ali znam na šta misliš, imala sam sličnih iskustava.
Ključna riječ “doimaj”, a ne “budi”
Da, upravo sam tako i zamislila poentu.
Dođem na blog, istresem šta imam i nastavim s danom…
Zanimljiva asocijacijska nit😊
Kukaj,istresi se, ne budi ko roboti mi sw zapada, mnogo vise cijenim otvorenu kuknjavu i da nekad kazes lose mi je nego da se kupi u sebi, sto je kod nas izrazenije na balkanu i neka je. Znaci da si covjek. Razlog ato su oni po psihijatrima i psiholozima nonstop, istresi se na kafi jedan drugome i kraj ili na blogu. Licno nemam problema, osim frustracija sto nesto nije ispalo kako sam u glavi zamislila pa me to kopka i ide na kurac.
Razlog sto mi je drag ovaj blog, da mogu ae izrazit kako zelim i ovdje cemo svi procitat saslusat. Ide mi na kurac ta supresija emocija i nakupljanje.
Vidi odgovor za Ženu vojnik, da ne pišem ponovo🤗
Ja se vrlo rijetko ili skoro nikad ne žalim. Najviše radi toga jer ne želim da me neko sažalijeva po bilo kojem osnovu, jer bih se u tom slučaju osjećala jadno. A i ne volim baš opterećivati ljude, eto.
Imam jednu poznanicu koja zna baš često da kuka, ma i pretjeruje u tom, ma na sve živo..I ja tako pomognem riječima koliko mogu i onda ona mene priupita: A Boga ti, imaš li ti kakvih problema? A ja kažem: Ma jok, kod mene sve mašala. I odvalim se smijati, šta ću, pa najnormalnije predjem na drugu temu😁😊
Pročitala sam: “Ma jok, kod mene svašta mašala”😃
Te sve osobine isto nekim nepisanim “pravilima” daju ljudima za pravo da budu grubi i da izbacuju na ružne pasivne načine svoje uvrede, da im olakša dan, jer znaju da ćeš se ti izdići iz toga, da ćeš pomisliti “hej pa to sigurno od nekih tamo kompleksa dolazi, nije do mene”, a tačno ne treba tako, ne treba pustiti da prođe, nego odmah to srezat u korijenu. Ako si otporan nisi baš otporan da budeš vreća za udaranje.
Eto mene to nervira sa sličnim dojmom kojeg dajem uživo, a što se pomoći i jadikovanja tiče – tu sam, to mi ne smeta, volim duboke priče. Šta ne volim je kad se ljudi iznova i iznova žale na stvari koje vidno ne pokušavaju promijeniti (od kilaže pa nadalje 😀 )
Možda si i u pravu u vezi s prvim dijelom.
Pokojna baka mi je jednom rekla, ili sam ja to kasnije tako preradila pokušavši da shvatim – reci, sine, da ti ne rade to, nastaviće, pa će sebi grdno zgriješiti.
Ali, ne znam… kako išta civilizovano i mirno preduzeti, ikakav čin, kada pojedini ljudi već uđu u prostor i sebi dopuste da bilo koga smatraju vrećom za udaranje. To je nemoguće razjasniti, bar ja tako mislin, samo se može napraviti još gore.
Svi mi imamo komplekse i inhibicije. Ne mislim da se iznad takvih situacija treba izdizati s mišlju da se to radi zbog nečijih kompleksa ili inhibicija. Prvo zato što to nije pravi razlog zbog kojeg ljudi to uopšte čine, bar ja mislim da nije. To je klasični transfer – nešto ili neko ih žestoko vrijeđa (kao stanje) ili ih je vrijeđalo/vrijeđao, pa se onda, zbog prepoznavanja nekih obrazaca koji se samo mogu učiniti slični, pikira osoba za “udaranje poput vreće”. No, ovdje si definitivno u pravu – to se isključivo, veoma racionalno, radi osobama za koje znaju da ih glava od njih zaboljeti neće. Precizno se to secira i osjeti i onda su sigurni od ikakvih posljedica.
Ali nisu. Energije sve vrijeme rade svoje iza, ali to je sada potpuno druga priča i zbog toga najviše žalim što to sami sebi rade, jer je to zaista stradalništvo.