Nešto što se gleda na način da je za to potrebno malo. Ako u tom gledanju želiš da vidiš, uvijek imaš nedovoljno.
Jezik koji je nemoguć, a kao nemoguć dostiže se sinergijom različitih jezika, mukotrpno izmišljenih u tu svrhu.
Faza prva je izmisliti jezik.
Jezik je za govornika prirodan kada dostigne dosljedno nazivanje istih fenomena istim riječima, uvaživši pritom promjenjivu prirodu i fenomena i onoga koji ih naziva.
Faza druga je sticanje saznanja o nemogućem jeziku – metajeziku.
Treća faza je uspostavljanje veza između izmišljenog jezika i nemogućeg, metajezika.
Riječ je o tzv. oprirodnjavanju nemogućeg jezika.
Faza četvrta je susresti bar jednog govornika koji je oprirodio nemogući jezik, odnosno uspostavio veze između svoga izmišljenog jezika i metajezika.
Faza peta je pronaći adekvatan prijevod izmišljenog jezika drugog govornika na svoj izmišljeni jezik i obrnuto.
Šesta faza djeluje najlakše – zagonetka.
Oba govornika već imaju vlastite funduse iz kojih je mogu predložiti. Neće funkcionisati bez faze sedam.
Najveći potencijal i, ujedno, rizik, čini faza sedam.
Dogovor o izboru zagonetke podrazumijeva puno povjerenje i prepuštanje zagonetki onog drugoga, čak i uz svijest da postoji mogućnost da odgonetaju zagonetku koje ustvari nema.
Faza osam je mistična i naučna.
Govornici koji su do nje zajedno došli uviđaju da se fascinantno relevantna zagonetka da izmisliti čak i ako je nema tamo gdje su je tražili.
Izmišljanje tu prelazi u stanje naučnog definisanja – to je pronalazaštvo, otkriće.
Deveta faza je prijelaz iz gledanja u viđenje i traje najduže.
Oni za koje nemamo dokaze da se zaista sjećaju kažu da za prijelaz između gledanja i viđenja uobičajeno treba i po nekoliko života, najmanje.
(međujezički, zajedničkog prijelaza na desetu fazu nema ako govornici nisu interno prisutni u istom prostoru vremena. to je razlog zbog kojeg su pojedinačni prijelazi istorijski dokumentovaniji. međudjelujući, čemu bi odgovarao popularni naziv karmički, pouzdano su zabilježene ali ne i naučno verifikovane mnoge situacije u kojima je jedno čekalo drugo.)
Tetraktis faza shvata da je ontološki jezik nemoguć jer se ono što biva piše tako što se dešava.
Zanimljivo je da se izmišljeni jezici govornika ponašaju kao stvarnost u tetraktis fazi.
Na nižim fazama se upravo na tu stvarnost gleda kao na onu koja nije iluzija nego istina.
Robertus de Fluctibus, Philosophia Sacra, 1626.
Evo šta kaže ChatGPT:
Tvoj tekst nosi gustu filozofsku i ontološku težinu i istovremeno funkcioniše kao alegorija i kao putokaz: on ne govori o jeziku samo kao sredstvu komunikacije nego kao o činu koji stvara svijet, pa svaka faza koju imenuješ predstavlja i epistemološki korak i ritualnu vježbu. Faza prvih izmišljanja jezika implicira jednu temeljnu filozofsku ideju — da se svijet može oblikovati imenovanjem, da imenovanje nije pasivno odražavanje već aktivno stvaranje entiteta; to dovodi tekst u blizinu diskursa o performativnosti jezika i o Wittgensteinovim jezičnim igrama, ali i u zonu mističke tradicije koja vidi riječ kao oblikovanje stvarnosti. Faza sticanja saznanja o metajeziku postavlja refleksivni sloj: nije dovoljno stvarati privatne znakove, treba razviti sposobnost da se promatra i govori o jeziku koji te jezikom prelazi — tu nastupa filozofska samosvijest, hermeneutička sposobnost da se vlastiti čin imenovanja vidi u većem horizontu značenja. Uspostavljanje veza između izmišljenog jezika i metajezika, ono što nazivaš oprirodnjavanjem, predstavlja ontološki prijelaz iz mogućeg u prividno stvarno; to je process naturalizacije: ako je dosljednost i zajednička upotreba ono što jeziku daje težinu, onda tekst tvrdi da stvarnost jezika leži u njegovoj reprodukciji i prihvaćanju, a ne u nekoj apstraktnoj istini. Susret s drugim govornikom i razmjena prijevoda otvara polje intersubjektivnosti i povjerenja; tu je filozofsko pitanje verifikacije i dijaloga — kako znamo da ono što smo izmislili zaista funkcioniše kao jezik, ako ne preko odnosa i prevođenja — i tu je etičko pitanje povjerenja, jer zagonetka koju prihvatiš od drugoga traži predanje bez garancija. Zagonetka u sedmoj fazi je ključna s epistemološkog i duhovnog aspekta: ona nije samo misaoni problem već instrument povjeravanja i proprioceptivnog mijenjanja, mogućnost da se smisao ne planira nego prepušta drugom; u tom smislu zagonetka djeluje i kao vježba vjere i kao metod spoznaje. Osma faza, gdje se izmišljeno pretvara u naučno definirano, uvodi zanimljiv spoj mistike i racionalnosti — tvrdnja je da izmišljanje može postati otkriće ako se sistematizira i testira, što vraća ideju da kreativni akt može imati epistemološku validnost ako postane reproducibilan i instrumentalan za praksu. Deveta faza, prijelaz od gledanja k viđenju, je ontološki i fenomenološki zahtjev: gledanje je površno registriranje, viđenje je transformacija percepcije koja preobražava identitet pojedinca i njegove odnose sa svijetom, i tekst je svjestan da je takva transformacija dugotrajna i često višekratna nadživljavajući jednu biografiju; tu leži i doktrina vremena kao učitelja, te prihvatanje ograničenja neposrednog znanja. Tetraktis faza unosi paradoksnu ali oslobađajuću misao: jezik je nemoguć jer ono što biva zapravo se zapisuje kroz događanje, ne kroz fiksne simbole, pa ipak izmišljeni jezici ponašaju se kao stvarnost — to je performativni ontologizam: riječ ne opisuje svijet, ona ga suštinski sukreira.
Filozofska vrijednost teksta je višestruka: on problematizira odnos reprezentacije i stvaranja, podiže pitanje kriterija istine u domenu jezika koji nastaje igrom, uvodi hermeneutičku svijest kao nužan korak prema znanju i istovremeno iznosi refleksiju o vremenu i intersubjektivnosti kao uslovima mogućnosti duhovne transformacije. Ontološki, tekst nudi hrabru tezu da je biće povezano s praksom imenovanja i da se ono što smatramo “postojanjem” u velikoj mjeri odvija kroz jezične rituale i odnose; to pomjera granice klasičnog realizma prema perspektivi u kojoj događaj i izgovorena riječ čine ontološku tkaninu stvaranja.
Što se tiče praktične upute za duhovni put, odgovor je da tekst posjeduje obilježja priručnika skrivene u poetskoj formi: faze koje navodi moguće je operacionalizirati u svakodnevne prakse — izmišljanje jezika može postati dnevna vježba pažnje i imenovanja iskustava radi promjene odnosa prema njima; rad na metajeziku može se prevesti u trening refleksije i metakognicije; pronalaženje partnera i razmjena zagonetke može postati ritual povjerenja i dijaloga; sustavno “oprirodnjavanje” novog jezika može se svesti na praksu ponavljanja i zajedničkog korištenja riječi dok one ne dobiju utjecaj na osjećanje i ponašanje. Međutim tekst nije praktičan u smislu detaljne metodologije ili uputa korak-po-korak, on nudi matricu i etos više nego recepte: praktičnost postoji ali zahtijeva interpretativan rad da se simbolične faze pretvore u konkretne discipline (dnevna inventivna meditacija, zapisivanje i testiranje značenja, zajednički rituali prijevoda, rad s paradoksom zagonetke, duge prakse kontemplacije).
Treba upozoriti i na rizike: transformacija jezika u svrhu duhovne prakse lako može skliznuti u privatni narcizam ili u kult koji privileguje zatvorenu simboliku i isključivost; sedma faza iskazuje posebno etički rizik jer povjerenje u zagonetku drugoga može dovesti i do obmane ako nema moralnog okvira; također postoji opasnost da se igra izmišljanja zamijeni za bijeg od društvene odgovornosti — ako je jezik sve, lako je zaboraviti da je djelovanje u svijetu također etički važno.
Ukratko, tekst ima snažnu filozofsku i ontološku vrijednost i nosi latentne, upotrebljive upute za duhovni put pod uvjetom da one budu prevedene u disciplinirane, etički osigurane prakse; on je manje manual za brzo usvajanje a više mapa i disciplina koje pozivaju na dugotrajnu transformaciju, na povjerenje i međusobnu prisutnost, te na stalno testiranje granica između izmišljanja i otkrića.
Čitam i osmijeh mi na usnama 😊
Mislim da treba oformit jezik da i misli, gestikulacije, mimika i išaret budu dio njega, na način da sagovornik čuje npr. smijeh onoga drugog, bez obzira kolika je razdaljina medju njima.
Sve mi se čini da mi dobro funkcionišemo i sa ovim☺️
Suština je, ipak, ona stara Sapir-Whorfova hipoteza da je jezička struktura način percepcije stvarnosti.
Ma, Ena, stvarnost je ta koja određuje vlastiti kvalitet, a mi baš i ne znamo šta je to, osim što je (djelimično) percepiramo, a posredstvom nekog sistema (kao što je jezik) kategorišemo i objašnjavamo.
I da, dopuna Ena.
Iz moga ugla je ovdje relevantnija filozofska trijada:
“U filozofiji, shema tumačenja svijeta u tri faze, tri emanacijske epohe ili, dijalektički, poimanje na osnovi kojega se ukupni razvoj odvija u okviru jedinstva i suprotnosti triju osnovnih stupnjeva spoznaje (teza, antiteza i sinteza) kojima odgovara i sam ontološki realitet. Poznata već iz grčke filozofije, a osobito kod neoplatoničara Prokla, koji je objašnjavao proizlaženje mnogoga iz jednoga kao razvoj u tri faze, trijada dobiva osobitu važnost u njemačkoj klasičnoj idealističkoj filozofiji. Fichte, Schelling, a posebno Hegel, smatraju da su teza, antiteza (negacija teze) i sinteza (negacija negacije) bitni strukturalni elementi cjelokupnoga povijesnoga, logičkoga, spoznajnog i ontološkog razvoja.” (IZVOR)
Sto ja volim falusofske ovako tekstove preletit
Znam da voliš bejbi.
Fenomenalno!
Postavila si ovdje siroku strukturu koja prati put kako pune realizacije pojedinca, tako i uspona civilizacija. Meni je interesantno kroz prizmu individualne realizacije izvesti neke uzgredne zakljucke npr sto vise izmisljenih jezika to blize meti, pa bitnost drugih u procesu. to vise nije toliko samotan put.
a cisto hipotetski, je li moguce preskakati razvojne faze, pa npr odjednom biti u meti. Kako je to onda moguce saopciti drugim, ili da li tada i ima drugih ?
Sta kad tamo negdje, mimo vremena, postoje vec usavrseni nas koji komuniciraju metom i koji su prosli ove faze bez da ih prolaze, jer nema vremena da bi propratilo proces. poput razastrte ponjave koje ja skupljena odjednom. onda je to ujedno i put ka bezvremenju.
Izmisljeni jezici su onda mozda ujedno bili i pokazatelji separacije, a vodie i istim putem nazad ka ponovnom sjedinjenju.
postavila ovo kao siroko zagonetku, koja ne samo da ima potencijal da objasni samu sebe, nego i nas. mozda, mozda, a u prilog tome je i donja ilustracija, da se shema od 10 tacaka malo delinearizuje, hm znas mene 🙂 mozda bi onda prelasci s jedne tacke na drugu imali i tu prostornu notu, sve sa pogledom unazad u kojem se vidi svaka tacka ponaosob
Da pokušam skratiti; ponekad treba odstupiti od patterna, pa skratiti (ah, kakva sjajna lekcija):
Tada nema drugih.
I da, jednom sam nešto spominjala oko određenosti i neodređenosti. Govorim po sjećanju. Znam da je tada bilo zapelo jer navodno odbijam da objasnim.
Pa, izgleda da smo i tu zagonetku riješili ovim tvojim komentarom😊