Porta

Upoznaje me jedne prilike prijateljica sa jednim likom. Starija je od mene više od deset godina i pomalo woo-woo, sva nešto na sve strane, svugdje je ima i nema; prirodna plavuša, izrazito lijepog lica, divne građe, visoka. Uvijek u nekim nepalskim haljinama i uzorcima, valjda bi to trebalo biti to, jer sam jednom od nje na poklon dobila ruksak, ručno rađen, sa istim tim uzorcima i tehnikom izrade iz Nepala. Znam da joj je u to vrijeme neostvarena ljubav bio lik iz “Idola”, on je nastavio sa muzikom i iza tog sjajnog benda ali sladunjavo i obično za moj ukus; nešto je sa njim petljala, ali nikako da spetlja.

Uglavnom, upoznaje me sa tim nekim likom sva oduševljena, treperi, ko na drogama cura, a lik bezze, ne mogu vam objasniti koliko je bez veze, to se jednostavno osjeti – ništa. Neko rukovanje s njim, neka šaka i stisak kao zmijuljica; zapušten nekako a naoko je on to sve na sebi uklopio fino. Imao je neki čudan sjaj; nije to sjaj kao pomalo blura i iskrica kako se da uhvatiti, bar ja uhvatim, oko ljudi njegovih godina kada je intenzivno sunčano kao tog dana, nego potmuo sjaj, miješajući, sa naznakom boja iz spektra koje se ponašaju poput mastila i ulja.

I, sjedosmo mi u vanjsku baštu u prostoru koji se u tom gradu naziva porta. Tu je dosta izraslog i razgranatog drveća bilo u to vrijeme, pa je prijatno u hladu i zbog krošanja, ali i zbog toga što je prostor ograđen katedralom i zgradama sa tri, a otvoren samo s jedne strane.
Uz njega je još jedan lik, ne progovara čovjek, stariji od ovog našeg što prijateljici donosi oduševljenje, ali nekako prazan, baš prazan lik. Prisutan, a nije, naoko običnih pokreta, ali su izrazito rijetki; trepće li čovjek (?) – znam da me je to okupiralo dok sam se cijeli drugi dio te sjedeljke, poduži komad vremena jer smo već ušli u noć na kraju, susprezala da ne skočim na ovog prvog lika sa zmijuljica stiskom i čudnim sjajem.
Našlo se tu još ljudi oko nas u međuvremenu. Neke tri mlade djevojke, mojih tadašnjih godina, isto tako usplahirenih poput moje prijateljice, koje kao da su tražile mjesto za sebe tu i dugo, iscrpljujuće dugo stajale oko stola, ali im nije uspjelo. Pa neka žena, starija, možda starija od svih nas tu, neugledna; ne bih je ni primijetila da je ovaj sa zmijuljica stiskom nije ispratio sa veoma pažljivim pogledom, jer je samo prošla pored nas, uz pozdrav.
Bila su tu još dva lika, ali kratko. Nisu se približavali stolu, ali je ovaj zmijuljica stisak ustao do njih, hitro, kao da je nešto hitno, i kao da su se konsultovali, odnosno oni su njemu nešto rekli, a onda im je on nešto objašnjavao riječima što su se ponašale kao da sijeku, a to su pratili baš takvi pokreti. Kao da glavni daje upute, važne upute, a iznerviran je što mu prekidaju pozornicu i što nešto mora objašnjavati po hiljadu puta.

Ne znam koji je dio tog susreta i te sjedeljke bio zanimljiviji i, ujedno, teži za izdržati iz moje perspektive. Ta dva dijela imala su različit kvalitet. U početnom, svaki put kada bi se obratio mojoj prijateljici, zmijuljica lik je pogledom obuhvatao i mene, kao da sam ja produžena ona, a ja realno nisam ni progovarala, uopšte, niti bih uopšte znala šta reći na sve to. Vidjela sam da je to mojoj prijateljici bilo čudno, iako su samo njih dvoje intenzivno pričali, pa bi svaki put kada bi on pogledao mene, i zadržao se na objektu bezobraznije od uobičajenog, i ona pogledala u mene, tražeći mi pogled. Bio je to beskrajan niz tih mučnih njihovih pogleda; mogao si u zraku laserom ispisati kontaktne veze tu i kako se vežu u čvorove, i njegovo izazivanje moje prijateljice i njenu bol što se toliko trudi u razgovoru koji vode, a njemu pažnja luta.
Već pri prvoj razmjeni tog patterna shvatila sam da je to namjeran pattern i odlučila da glumim glupost i tupost – osmijehnula bih se, kao za sebe, kao ja nešto kontam sama za sebe baš na onim dijelovima priče gdje je to bilo suvišno i neadekvatno, recimo na onim vezivnim dijelovima priče što nisu ni asocijacija, nego neka banalnost ili način da se popuni praznina do sljedećeg važnog sadržaja.
Najteže mi je bilo izbjeći da mi on uhvati pogled, a ujedno biti toliko koordinisana da nju uvijek pogledam u trenutku kada bi ona pogledala mene. To ju je smirivalo, jer se njeno uzbuđenje i treperavost već mijenjalo u neki tužni, ovisnički oblik nesigurnosti; tako neuobičajeno za nju.

Drugi dio tog sjedenja u meni je probudio neki čudan instinkt, smješu ogromnog unutrašnjeg rasta i nekog kvaliteta koji, vjerujem, samo žene imaju. Kao da sam jednostavno mogla ustati i onom ogromnom nogom… saviti je u koljenu i prosto stati na njega, sve skupa sa stolicom u kojoj je sjedio.
Doduše, onaj nepokretni lik pored njega stvarao mi je šumove, nisam sigurna kako bi superjunakinja prošla nakon tog bubašvaba poteza.
Znači, onaj recimo fini (aha), razmjenjujući razgovor sa mojom prijateljicom iz prvog dijela sjedenja, kada je poticao da svoju tezu privede kraju, pa i pratio recimo vještački pažljivo, pretvorio se u gotovo ceremonijalni, veličanstveni kao neki monolog; šuplje autoritativan a nabijeno autoritaran.
Tu nije bilo rupe kroz koju se mogla provući neka nova nit, nit koju bi mogao donijeti iko na toj monološkoj pozornici; sve je već bilo toliko zasićeno nekom loše spravljenom smješom već poznatih ili polupoznatih koncepata, a pomalo je bila ustajala i počela je smrditi.
Prijateljica je, naravno, već eonima dugo ćutila, poput mene, poput nepokretnog čovjeka kraj njega.
Osim što je ćutila, sve joj je to crpilo energiju; kao da ta nesigurnost umetnuta pod pritiskom u nju dijelom zalazi u ono polje autentičnosti, ustaljeno sveto u međuljudskim odnosima, čak i kada su ti odnosi loši.

Ono što sam radila ostatak večeri, baš na prijelazu između sumraka u noć – čuvala sam joj stražu.
Ne bih rekla da je to bila ista uloga kao od onog nepokretnog čovjeka, ali me je, priznajem, njegova uloga inspirisala da tako definišem ono što sam zapravo radila.

“Malena, ti se dobro osjećaš ovdje?”, upitao je zmijuljica stisak kada je režiser već svirao kraj, i to je, zapravo, bilo jedino pitanje upućeno meni tokom bar pet sati sjedenja.

“Mhmm, gdje?”, upitala sam prilično čvrstim tonom, koji mora da nikako nije odgovarao slici.

“Pa, … u porti”, odgovorio je, a nije se dalo potpuno iščitati, u toj pauzi, da li je pomalo zbunjen mojim prethodnim tonom ili ne.

Nasmiješila sam mu se fino, vjerovatno i nježno, odjednom me je povuklo tako.
Vidio je da sam vidjela da ga je dotakla ta nježnost i podsjetila možda na nešto, kada je duša bila u kristalima iz vode, a ne sa tim uljem i mastilom okolo.
Sjećao se toga znači.
Tada sam ga samo pustila, više nije bilo strogoće, iako sam znala kolika je nakupina upetljanih iskrenih ljudskih emocija stajala pored njega, poput sjene, zavezana uz njegovo tijelo i unutrašnji sadržaj.
Nekako i danas zamišljam da je dobro, jer smo oboje znali da me je uspio raznježiti, a to je svjetlost.