Dan počne u stanju i kako niko ne bi zapravo znao da počinje na onom istom mjestu gdje sam prvi put sanjala, u toploj vodi, na autostradi, presvlačenje, remenove neke na koži, neke čizme i osamljenost… jer nema nikoga, a ja nisam samo ja, potpuna sam, prepuštena i dan može trajati koliko god da hoće.
Za 18 dana taj će dan trajati pola neke uobičajene mjerne jedinice.
Razmazane tragove slika i osjećaja nalazim po zidovima, rukama, drugim rukama, unutrašnjim i spoljašnjim pejzažima pomiješanim u jedinu stvarnost koja postoji kada živim u međuvremenu, posred vremena, u ovome što je ostalo, neistraženo, izvan svih kulisa.
Ućutio je i ispicijent, nema velikog plana ni velikih riječi, uvoda, vrhunaca i pathosa. Nema junaka, antijunaka, komedije, tragedije; nikakve priče nema što je važnija i uzbudljivija od stanja koje se nosi.
Tako je jednostavno.
Sasvim prosto čudo u kojem nisam sama u vremenu.
Ne spuštaju se odnekle ni mitske slike, rogovi su utihnuli, nema konstrukta, uopšte nema činjenica. Da, nema oblika osim s jasnom namjerom pojačavanja, totalno sebično, a da su i drugi, bilo bi isto.
Nema forme, ona ovdje nije ni postala, uopšte nema potrebu da postaje u svome bivanju.
Dan je 18. januar 2026. godine, posve uobičajen dan. Lagan, težak, u sivoj zoni ili biserno čist, jasan, proziran, možda i sa bojama, sa oblacima, nebitno je.
Sasvim običan dan bez forme, koji može postati sve i ostati potpuno ništa, to su sve igre kulisa naređane u ogromno dugom hodniku pravolinijske pozornice.
Nije posebno zanimljivo ni da prođem tu, da osvijetlim i osvijestim to, uskomešam dobre i loše duhove, natjeram ih na bitku.
Tu bitka ne postoji, tog koncepta uopšte nema, nije ni postao, jer ovdje razlike nisu odvajanje, nego čista strast.
