Gledala sam slaganje gorja, Mjesec i daleke zvijezde. Bilo je tu drugačije djece, starih šapata i nisam znala, a naslućivala sam, koliko puta sami sebe srećemo.
Bilo je vremena kada je gorje stajalo u tišini i s tišinom iznutra, pa sam osjećala da to neće tako dugo biti.
Možda sam ja bila onaj duh na kamenu kojem je namjena da se na njemu sjedi, ko to zna?
A sada je vrijeme da se do gorja ide kako bi se iz njega vadila tišina.
Ne znamo mi ni o čemu ništa. Znamo graditi, ali i dok gradimo ne znamo posve šta činimo. I kada se kasnije ili prije vraćamo tim svjetovima, sve je tako poznato, a nije.
Jedino, možda, što je prava, zasigurna tajna je imati nekog s kime ćemo otvoriti ova pitanja.
Lica se smjenjuju, ruke, doba, Mjesec se stalno mijenja, ali ostaje stalna nota nedorečenosti.
Možemo birati ovako ili onako, to traganje se neće okončati.
Ponekad dođu dani, tako očigledni, da jednostavno moraš prihvatiti da jezero nikad nije puno. Čak i kada preliva, to je samo traženje.
Dan po dan, nadomak smisla, čekajući osmijeh, čekajući trenutke kada nisi pod režimom posmatranja, niti ikoga ti posmatraš, nego samo udišeš.
Da li će to doći?
Da li je ultimativno razmaženo, uopšte očekivati to, tražiti to?
