Poštovanje je tako tako važna stvar.
Naučila sam da je to, između ostalog, i pitanje davanja.
Nije loše, s vremena na vrijeme, svući sebe potpuno u davanje, prilagođavati se do brisanja gotovo svake granice da bi čovjek utvrdio da li to poštovanje postoji.
E sad, poštovanje? Šta je to? Da li je to neka opšta stvar?
Zavisi li poštovanje između dvoje ljudi od dubine njihovog odnosa? Da li je to neko specifično poštovanje, poštovanje koje subjektivno osjećamo da zaslužujemo?
Da, definitivno.
Mi imamo puno pravo subjektivno osjećati ili ne osjećati poštovanje. Zapravo, haha, postoji toliko mnogo ljubavnih odnosa, stvarne ljubavi, roditelji – djeca, djeca – roditelji, partneri, prijatelji, simpatije, you name it, gdje ljubav stvarno može postojati, a da istovremeno nužno ne mora postojati subjektivan osjećaj poštovanja.
Naučila sam još nešto. Postoje ljudi koji toliko dugo i pažljivo posmatraju druge, pozicionirajući sebe na osnovu tog posmatranja, da uopšte više i ne prate same sebe. Ono što zaista rade. I koliko god neki drugi čovjek toj redukciji pokušavao dati boje, tonove, opseg, koliko god pokušavao shvatiti to, ponekad neće uspjeti, razlike su jednostavno prevelike.
Kognitivna građa i razlike u istoj su vraška rabota. A tek koliko je vraška rabota to što vas neko stvarno može gotovo potpuno vidjeti na nivou bića, osjećaja, a ne može vas vidjeti na nivou ispoljavanja tih osjećanja. Jednostavno ne može.
A to su potrebe, jebi ga.
Osjećanje je osjećanje, a ispoljavanje tog osjećanja je potreba.
Kada ste čovjek kao ja, koji nije siguran u svoju intuiciju, i dajete šanse i šanse, provjeravate to što jednostavno nije u redu, a ono se stalno vraća, na toliko mnogo načina, i na velikim i na malim stvarima, onda jednostavno nešto nije ok.
A postoji i nešto što bismo mogli nazvati
hmm hmm, teško je to definisati. Recimo da bi radni naziv bio “Pažljivo i strpljivo čitanje ljudi”. I sada, a ovo stvarno može biti nešto potpuno nesvjesno, vjerujte mi, sada ta osoba koja objektivno dobro čita druge, iako tu uvijek postoji i doza samoubijeđenosti, prirodno, a na osnovu tog čitanja, pomjera granice u korist svojih potreba. Mikropomak, po mikropomak.
To zaista zna biti iscrpljujuće. I ono što je bilo poštovanje, više se ne može nazvati takvim, jer ono zavisi i od subjektivnog osjećaja onoga kojem je namijenjeno – da li je on zadovoljan s tim. A da ne govorimo o ovom osjećaju da nešto prosto nije u redu. Nazovimo to intuicijom. Ko uopšte uvijek voli biti pod režimom čitanja? Niko. Ili, ispravka krivog navoda – ako to nije niko, onda sam to ja.
Život je niz malih stvari i stvarno jeste. Velike stvari često su zamagljene i zamamne zbog zanimljivih konstrukata, ideja, potencijala za velika pomjeranja. A male stvari, pa ponekad su i na nivou biologije.
Naravno da sam naučila još nešto. Ranije sam smatrala da se dobro osjećaš od onoga što je dobro za tebe. Izreka nije moja, naravno. I, radoznala kakva jesam, a uvijek budimo radoznali, to je iskustvo, odlučila sam da preispitam ovu misao, tu izreku. Hajde da vidimo, za velike, stvarno dobre stvari, vrijedi se i pomučiti. Ali, biologija. Kako je u vezi s velikim stvarima uopšte ne mora biti, kada su male stvari u pitanju, znaju zaboljeti tako snažno i bjelodano. Najveći konstrukti, čak i nesvjesni, onakvi za kakve onaj koji uz njih i u njima živi može misliti da su zaista istiniti, najveći konstrukti znaju pasti na totalno totalno maloj stvari.
Za velike stvari potreban je motiv.
Za male, potreban je samo impuls.
Kada ne možete shvatiti impuls, bila u pitanju razlika u kognitivnoj građi ili nešto drugo, onda ništa tu nećete zaista razumjeti, a, na kraju, počeće sve više i više da prodire u osjećaje i prlja ih.
Niko ne voli da živi protivno sebi, bazični je to nivo biologije, samoodržanja. Tako da, da. Preispitala sam ovu izreku i shvatila da je dobra.
Stvarno se osjećamo dobro od onoga što je dobro za nas. Ne može jednog dana biti ekstaza, a drugog dana ponor. Tu nešto onda ne valja.
