Šta bi moglo biti najvažnije?
To što sada sjedim sama?
Kćerka je otišla sa drugarom, ja se premještam sa drvene škripave stolice na sofu, jele smo ćevape i razmišljam o smislu života.
O čemu bih ja drugo? Ionako stalno i razmišljam o smislu.
Veče je blaga, razmišljam i o 11. sedmom što stiže, život je tako krhak i divan.
Shvatila sam da sam uspjela samo… tu, o tome o čemu pričam, uspjela sam samo dva svjedoka sresti svojih najboljih izdanja.
I treću, moju kći, ali to je bio njen perceptivni početak ovdje, ona svjedoči nečim drugim, nije jezik, možda je to ono što je ona sada i što će postati.
Bez jednog svjedoka sam ostala.
Drugi, ah drugi… To je svjedok koji je nijem, ali ponekad priča. Samo kad mora.
Ne znam, možda i ja trebam naučiti da pričam samo kad moram, možda.
Veče je blaga. Ljudi se okolo kreću. Pronalaze sebe u malim inicijativama i svi su divni.
Ljudi.
Ustvari, volim ove trenutke kada nešto dolazi. U većini trenutaka vjerovatno i ne osjetimo da nešto dolazi. Kakva je to, hmm, nesreća?
Ne osjetiti.
Ne osjetiti od fokusa na nečemu drugom. Ne osjetiti od fokusa na ičemu drugom vrijednom pomena ili je zapravo stvarno problem u tome kako krojim šta je vrijedno pomena?
Iza mene su, valjda, fino razvijeni šimširi. Sada ih gledam u staklu. Dok sam se na škripavoj stolici pomalo i ljulala, zamišljajući one unutrašnje eksere koji su se negdje izvitoperili od nečije težine, oko šimšira sam vidjela mušice, puno mušica. Kakav čudan čudan oblik života, ti insekti.
Konobar, prateći aplauz na mjestu prekoputa kaže “eto ga, 2:0 sto posto”, ko s kim igra, koje je kolo, pratim li išta, zašto ne pratim, da li je to zbog ove ljepote, pa i ne pratim?
Paškinja ljepote, da li bi se tako reklo za ženskog paža, zašto ta riječ ne postoji?
Paškinja je sasvim sasvim lijepa riječ.
Čekate da završim, o čemu uopšte pišem, šta se desilo sedmog sedmog 2026. godine, šta se sve desilo svuda ovog dana?
Ima li neke novosti u tome da volim, uvijek volim?
Shvatila sam, kako starim, a želim da ostarim, da pozno pozno ostarim, shvatila sam da pišem sve manje izjavnih rečenica.
Ma, nije da manje znam nego što sam znala, nego… ovaj jezik.
Mora da je do jezika, uvijek je do nečega, zato, zašto da ne, biti nijem. Stajati, posmatrati, ljudi će dolaziti, da li ću im prilaziti?
(sada je aplauz bio baš spontan i potentan. treći go?)
Uglavnom, evo šta radi žena sa pogledom na šimšire u staklu u 19:32 ovog sedmog sedmog.
Završiće preslađenu limunadu, baš onakvu kakvu voli, spremiće polagano svoje stvari sa stola – drečavo roze ogledalce, napuklo je i ovo, cigarete, upaljač; uredno će platiti svoj račun simpatičnom konobaru, on će joj lijepim tonom poručiti nešto fino. Otići će u nabavku, kasnije kući, složiće osušen veš, obaviti noćnu toaletu, zapaliti još jednu cigaretu pred spavanje i pričati tih nekoliko minuta sa sjenama.
Nijemi jezik.
