Prije nekoliko večeri, iste noći, poklopile su se dvije stvari, bitne da povežem ranija iskustva ili saznanja i artikulišem ih u sistem.
Još jedan dokaz više da slučajnosti ne postoje.
Pričamo tako, upoređujemo riječi sa istim ili sličnim značenjem u engleskom i francuskom jeziku. Identično se pišu, a drugačije izgovaraju. Također, nalazimo primjere riječi koje se identično izgovaraju, a različito pišu, osim što imaju i različita značenja, tamo na spoju Finske sa nekadašnjim SSSR-om, posebno gdje je Estonija.
Kako je to tako? Zašto je to tako?
A onda, iste večeri, čujem fantastičnu definiciju jezika. Alat za dolazak do smisla, osmišljavanje. U književnosti, nerijetko, i čitavih svjetova.
Zanimljivo je da je dobar dio jednog jezika, engleskog ili francuskog, ovdje zapravo i nije bitno, složen u korpus i raširen po masama prepisivačkom djelatnošću. Uzmimo da su mnogi tekstovi iz francuskih samostana prepisivani u engleskim samostanima. Zapisani izraz riječi ostao je identičan, izgovor je distorziran, a u nekim slučajevima je i značenje donekle distorzirano, jer ponekad značenje nosi više sinonimno, a ne izravno identično upućivanje na iste stvari, pojave, situacije. S druge strane, jako je puno riječi u širokoj grupi uralskih jezika koje se identično izgovaraju u državama međusobno udaljenim jako mnogo, a koje, osim što se različito pišu, različito i znače. Kao da su neki putnici, stranci, bili opčinjeni zvučnošću tih riječi, za koje možda nisu znali ni šta znače, da bi onda te identično izgovorene riječi sijali po svojim zajednicama, označavajući njima druge stvari, pojave, situacije, koje su do tada, možda, bile neoznačene, bez naziva.
I uhvatim sebe tako, evo sada dok pišem, kako ne razumijem ljude koji žive oslobođeni trajne boli (teške fizičke ili psihičke bolesti), a ne umiju pronaći ili tragati za smislom u svojoj vlastitoj svijesti. Besplatno, sveprisutno, s potencijalom za neslućene širine, stalno šireće. Ne mogu da razumijem, jer koji to dar može biti veličanstveniji od svijesti koja osmišljava?
izgubih se u drugom pasusu razmišljajući kako sam danas gledajući (i slušajući) jedan recept na yt shvatila da je “patlidžan” turcizam u našem jeziku. Nemam pojma šta si dalje pisala… patlidžani me okupirali 😀
Kad pogledas svako je od svakoga ‘krao’ pomalo(bolje receno imao influence) i uvodio rijeci u svoj model jezika,potom malo izmijenio.Kao sto je primjer Old English mnogo rijeci posudio od Old Norse.
Mislim da još dalje treba otići od crkve i prepisivanja… seobe, kelti, gali…
Gracija, mora da su patlidžani bili veoma ukusni?
Naravno Jarčice, engleski i norveški su u grupi germanskih jezika.
Romanoff, tačno, no ovdje je situacija nešto komplikovanija jer francuski pripada grupi romanskih jezika. Prepisivačka djelatnost je morala “raditi” u slučajevima kada je način pisanja riječi identičan, a izgovor značajno drugačiji, a takvih je primjera jako mnogo. Morala je negdje “početi” ta riječ u identičnom pisanom obliku, pa su onda primjenjivana različita fonetska pravila.
Iako, tačno, počelo je od Kelta (Gali su samo podpleme). Bilo je tu miješanja i sa Vikinzima, ovo što kaže Jarčica, s obzirom na to da su se Vikinzi podobro spustili sa sjevera i integrisali u Britaniji i Irskoj nešto prije IX vijeka n.e.
Dobra je ta definicija, da jezikom dolazimo do smisla. Bez jezika se ne bi mogli ni zapitat neka pitanja. A ovo za slučajeve ljudi sa poremećajima koji ne mogu nać smisao, nema svak istu širinu razmišljanja, niti istu percepciju/karmu, kojom može dat smisao iskustvu kroz koje prolazi…
Vrtlože, otkud ljudi sa poremećajima u mome tekstu?