Diskriminacija je veoma stvarna, kao što je stvarna i ona dobiješ na mostu, izgubiš na ćupriji.
U čovjeku je nekako usađeno, bar onome što umije osjetiti i van sopstvene glavne uloge, da saosjeća sa žrtvom.
Ali, ko je tu žrtva?
Gledam osobe što više nisu toliko mlade, a ne umiju rasti u socijalnim odnosima ako svoje ekstenzije ne kaleme na rušenje autoriteta. Nema veze što je autoritet umišljen, isprojiciran negdje iz maglina frustracija i konflikata.
Gledam osobe koje usprave stub, kao kičmu, a onda, potpuno zbunjene i dezorijentisane, uzmu macolu i ruše tek postavljen vlastiti stub. A postaviti tu kičmu teško je svakome, nebrojeno se puta ona klati, pada i diže. Ali, da se baš macola uzme i sve to razlupa, odakle taj putokaz u bespuće?
Možemo se zezati i kulirati, ignorisati i usavršavati ravnodušnost najtoksičnijeg, nonšalantnog tipa, ali se i zna i osjeća da je čovjek bitan. Odaljićemo se od toga čačkanja unutra, udaljavaćemo se miljama, bježaćemo, mijenjaćemo aktivnu, glavnu ulogu za ulogu žrtve kada zatreba, ali nećemo zaboraviti. Nemoguće je zaboraviti.
I, ko je tu žrtva?
Ta sjajna djevojka programirana na uporno samodokazivanje? Taj sjajni mladić zagubljen u vrijednostima i talentima, pobočnim stubovima što ih macolom ruši, pa ponovo izdiže sa zgarišta?
Ne.
Ne! Najveća je žrtva ne tiče me se. Ta ne dobija ni na mostu, pa, logično, niti šta ima dati niti šta ima izgubiti na ćupriji.
Anestezirana, kao nebivajuća, žrtva.
“Katkad, tek tako da prekratim dan, poželim izazvati šefa na nadmetanje u inteligenciji. Ali ne bi bilo fer izazvati nenaoružana čovjeka.”
Romanoff,
ako se profesionalni dan treba prekraćivati, onda je sve već iščašeno.
Profesionalno učenjs u profesionalnom danu je super, ispunjavajuća stvar?
Izgubio se u svemu sport i humor, svi su odjednom zli. Nekad rušiš autoritet da vidiš možeš li, može li on,ali meni je bar, uvijek to predstavljalo sparing bez neke stvarne namjere da ikog povrijedim…onda kad autoritet ide prema meni, isto je, važno je znati se zaustaviti u pravom momemtu, govorim i za jednu i drugu stranu….ljudi danas kao da nemaju mjere, a i zli su, jesam li to već rekla…:)
Mist,
trivijalnosti i selektivnosti. Izostaje osvrt na svrhu i izostaje osvrt na istinske žrtve; tvoju, kompetitivno postavljenu, “treću stranu”. Prve dvije “strane” su bar uzele aktivno učešće u zajedničkom pitanju.
Divan je jasan jezik kada precizno upućuje, definiše. Kada je neprecizan, onda može biti i opasan, a to je referenca na zlo. Drugo, pojam sadrži značenje; da li je autoritet uopšte autoritet?
Krajnosti su krajnosti, a etikete etikete. Kad se jednom do njih dođe, ne mislim da se odatle može ikud – osim ostati u mjestu.
Ne volim ja biti na jednom mjestu, a nakon izvjesnog vremena i neupitnih autoriteta postaje nejasno – kao što si i sama rekla : ko je tu žrtva?
Ima nešto što se zove iscjeljenje i nešto što se zove iskupljenje (iz ovog izuzimam pedofile i fašiste) i u tom ciklusu, koji je opet individualan, treba ostaviti prostor i za to.
Može se doći nekud, može se doći do promjene stanja u sistemu. Npr., jedan bloger je upravo na takav način posljedično diskriminisan. Proces je i obrnut, s naglaskom na pozitivno razrješenje. Teže, ali je i obrnut.
Fin komentar, široko postavljen, iako ponovo ne mogu definisati na osnovu rečenog, van razumne sumnje, šta podrazumijevaš pod neupitnim autoritetom.
Nisam ni htjela da definišeš/ da definišem, razgovaramo u vasioni van konkretnog, gdje i hoću da je razgovor.
Autoritet je onaj ko kad govori, svi ga čuju, pa i kad šuti. 🙂
Ipak je postojala potreba za definisanjem u ovoj wannabe vasioni. Odgovor je odličan?, primjenjiv i na fluidne i na čvrste vasionske entitete.
Skupnom je veliki izazov odrediti mjesto i opseg tog mjesta.
?