Čovečiji doživljaj vremena je tamnica za shvatanje svrhe života.
Danas, na jednoj od pauza – sunce je milovalo – pročitala sam ovu prenesenu misao, a nekoliko sati nakon unutra se izvrtio čitav film.
Koliko sam stvari zaboravila i sa koliko sam stvari nepažljiva?
Koliko će ih još biti?
Film koji se izvrtio; sve to tamo, u tom vremenu – a vrijeme je mjesto – isuviše je intimno da bi se u jednoj konzistentnoj priči dijelilo. Odlučujem se za fragmente, tu i tamo; usputne, iz konteksta izvaljene i zato nazubljene.
Imam snage, ali nisam dovoljno stara da to opišem. Kada i ako budem dovoljno stara, neću imati snage za to.
Zato ću se, s okrajka crne rupe, tamo gdje vjetrovi iz nje duvaju pa sama svojoj uvlačećoj sili otpor pravi, pozabaviti ovom jezgrovitom, žestokom misli.
Lovila sam je po glavi, tražila i po knjigama. Uvijek bi samo zablurano lice pokazala, kao Viren iz moje pjesme, ali je utisak bio monumentalan. Ploča iz Odiseje. Ne, možda ipak ova ploča, ni više ni manje.
Hajdemo ovo secirati.
Doživljaj vremena?
Zaista, čovjekov doživljaj vremena je, prosto, iščašen. Poput vijesti o kojoj samo jednu činjenicu znamo, pored milion bitnih za njen pravi okvir, veličinu i kontekst. I, eto, ta činjenica je činjenična, no vijest je lažna.
Zašto onda uopšte čovjek?
Biti je divno.
I čovjek biti je divno.
Ali zašto tako potpuno s greškom?
Ovaj iščašeni doživljaj je toliko bitna činjenica da upućuje da je čovjek potpuno s greškom.
Činjenica, ali ne i istina.
Vijest je lažna.
Tamnica?
Tamnica za shvatanje svrhe života.
Mandela je pisao da mu je trebao zatvor. Prigrlio je to kao nagradu, dragocjenost, najveću u svome životu.
Šta je onda uopšte tamnica? Dva sa dva ili je sloboda ono što stane u mikroskopsko zrnce? Dok zatočenosti nekad galaksije nisu dovoljne, koliko je jaka sila tog skučenog osjećaja.
Ovo me sada vodi u pravcu koji biram da bude jedini relevantan – trenutno, za potrebe ove rasprave.
Doživljaj određuje svrhu, te se osjećaj u njemu – kao simptom što se traži još poput opijata ili onaj što je toliko suh i prazan da ispija sve i vrišti da otpadne od nositelja njegovog – može prekodirati?
Da li se osjećaj, što određuje doživljaj, da prekodirati?
Iz svrhovitog i zadovoljnog u opozit.
Iz otpadničkog u svrhovit – u ispunjenje.
Ipak je ovdje, znavši ovo sve, bitan jedan drugi pojam, a nije vrijeme.
Život.
Šta je život u ovoj žestokoj misli?
Zar i vi ne primjećujete da život ovdje pojmovno jede vrijeme.
“Jede ga za doručak”, kako bismo to popularno rekli.
I šta je tu starije, život ili vrijeme; šta je čemu sredstvo? Šta je subjekat, a šta objekat? Šta sa čime tu ustvari djela i da li je možda, u suštini, riječ o istoj stvari?
Vrijeme je apsolutno irelevantno ako ga ne možemo pojmiti.
S druge strane, jeftino je i brzopotezno, brzoistrošljivo ono što skapiramo odmah. Ha-ha-ha, i to je to. Hajdemo na drugu šalu.
No, život, život nosimo i ako ga ne možemo pojmiti. Osjećamo ga. I život uvijek osjećamo tačno – tu nema nepotpune, lažne vijesti.
Čovječiji doživljaj života je tamnica za shvatanje svrhe vremena?
Misli nisu istina ako u ogledalu zajedno ne stoje sa svim svojim detaljima koje su krajnosti različito odredile od tamo i natrag.
maestralno 👏
Ti si ovu recenicu izdvojila, potpuno razmontirala i fantasticno nadogradila. Otisla je sigurno dalje nego sto je autor imao i u primisli. znas ti u tom apstraktnom bas otici daleko, prebaciti prvobitnu? namjeru. bar svjesnu namjeru, a posto autori stvaraju i pisu na razlicitim nivoima…
uglavnom , posto mi je blizi taj njegov kontekst , usudicu se da pretpostavljam na sto je autor, prvobitni citirani autor, ovdje mislio. kauzalnost je tamnica naseg razumijevanja svrhe. vrijeme je ovdje kauzalnost, mi svrhu ocekujemo u nekom uzrocno posljedicnom kontekstu koju nosi vrijeme, a ona se nalazi izvan toga. zato je kauzalnost, odnosno vrijeme, tamnica… mi mislimo da moramo nesto da uradimo i tu trazimo svrhu, da dodjemo od tacke a do tacke b. a ona lezi onkraj toga. eto toliko.
ali tvoje, tvoje…
prvo potpuno drugacije posmatranje pojma tamnica. pa virtuozno okretanje zivota i vremena. da zivot pojmovno jede vrijeme. ako nista u onoj ziv sam i jesam, sad i ovdje i beskonacno. ma mogla bi se citava studija napraviti o studiji, koja bi govorila vise o autoru studije, nego o studiji…
Usudiću se i ja da pretpostavim… Uz kauzalnost, koja definitivno stoji (urezana u ploču), on je čak, iz moje perspektive, u istom tekstu obrazložio ovu rečenicu. U tvojoj analizi autorovog motiva, uz kauzalni, nedostaje etički aspekt.
Evo tog citata koji to obrazlaže:
“I kako astrologija više odmiče počinješ da razumeš kako se sudbine i životi povezuju, kako ko na koga utiče, pa čak i ono, šta u stvari tačno znači “kakve su ti misli, takav ti je život” i kakve veze Mesec ima sa time.
Astrologija ti pomogne da razumeš zašto je to potpuno idiotski spin u kojem te moroni teraju da “misliš pozitivno” da bi se namlatio para, jer ta misao nema veze sa dobrom zaradom i boljim životom, niti sa “popravkom” misli, već sa kakvom ste se dušom rodili.
Šta vaša duša misli, to vaš um kaže rukama da rade. I um možete zavarati, ali dušu ne, gleda vas sa zvezdanog neba.
Šta vaša duša misli, takav život vodite.”
Duša sa zvjezdanog neba gleda.
Ti to razumiješ, mnogo više nego ja.
Neću ići dalje i pretpostavljati količinu fatalizma kod njega. Može je biti, a ne mora ga uopšte biti. No, ono čega nesumnjivo ima je uvjerenost da ovaj život dole i nositelj tog života nema potpunu kontrolu nad svojom dušom.
Možda je to i tačno, ali da sam ja u to uvjerena, sigurno bih bila veoma razočarana. Osjećala bih se u ovom tijelu kao oni roboti iz filmova koji, zbog neke greške čovjeka koji ih je osmislio, bivaju probuđeni u osjećaju, samim time i u dožvljavanjz, a to im je neoprostiv grijeh, to ne smiju i bivaju uništeni.
Samo imati sumnju oko ovoga mene bi držalo u stanju očaja.
Možda ovo što sam napisala jeste dobro, znam i koju sam revolucionarnu misaonu nit slijedila (ne saplićimo sami sebe, postavka je u početnim pojmovnim premisama loša – vidjeti Rikicinu iluziju iz komentara kao nacrt reference), ali je moj motiv oko ove rečenice koja me je toliko zasvrbila, koju sam – kao što sam i rekla – u ovako jezgrovitom i žestokom izdanju tražila i po glavi i u knjigama, bio taj da se ne suočim sa (istim) razočarenjem.
I studija i razmontiravanje i filozofsko-logički održiv preokret samo da se ne suočim sa razočarenjem.
Vjerujem u mogućnost prekodiranja osjećaja iz kojih njedri doživljaj. Veoma je teško, ali vjerujem zbog vlastitog razvojnog puta.
Kondicioniranje, ponovo kondicioniranje do duboke psihologije (jer je samo tako nauka).
Ono moje prirodno nasilu.
eticki svakako, rijetko ko dodje do te dubine spoznaje da na kraju eticko ne izadje kao svojstvo.
fatalisticki svakako, ima i puno fatalistickijih izjava od pobrojanih, koje skoro da ukidaju slobodnu volju, pa pricamo ipak o izrazenom plutonovcu.
kondicioniranje svakako, inace ne bi drzao seminare o tome kako prevladati neki aspekt i upogoniti ga po svome.
e kako se to uklapa u sve i zajedno stanuje u malenoj sobici 3×3.
mislim da ovdje fali neka uzajamna povratna sprega koja bi to kod njega razrijesila, nije samo da ide odande ovamo, sto mi cesto i ne cujemo od buke, nego isto tako ide i odavde prema tamo. veze i znanja koja ovdje napravimo utice ne skupnost. sve je to povezano. i zato je bitno. i zato slobodna volja.
srecacemo se jos s tim prirodno nasilu kao nuznim stepenom evolucije
Ovdje mi sada s predznanjem bježiš, ovdje u “izraženom plutonovcu”😊
I ja bi rekla da fatalizma ima, ali i da je klackao. Kao da je dugo o svemu smišljao, pa bi mu se u jednom času, za sve te pojave, ideje, ljude, fenomene i stvari pritisak toliko nabrao da je morao da ispusti tako – nedovršeno. Mislim da je bio jako svjestan te nedovršenosti, pa možda odatle i motiv da životu prilazi sa različitih strana, hobija, profesija, uloga…
Ne znam, ali kao da osjetim to klackanje.
Vrijeme je samo sjenka koju jurimo, a život je ono što stvarno živimo.
Kad ga pokušavamo shvatiti, ono se razbija u sitne fragmente. Svi jurimo za njim, ali rijetko ga doživimo kao nešto stvarno.
Sve ove misli o vremenu, svrsi, tamnicama, ja bih rekla, su pokušaji da damo smisao nečemu što je neuhvatljivo. I dok pokušavamo shvatiti vrijeme, život je već tu, u svakom dahu, u svakom trenutku. Vrijeme je iluzija, ali život je stvarnost koju osjećamo. U krajnjoj liniji, ono što je važno nije koliko vremena imamo, nego kako ga koristimo i kako osjećamo svaki trenutak..
Ja bih to mnogo filozofski kitnjastije i, samim time, nerazumljivije. No, tvoj sukus je potpuno to!
Iz tvoga ugla možda kaže ovako – zašto mi uopšte moramo biti ti koji će to pojmiti? (u pretpostavci sam se oslonila na religijski aspekt i njen uticaj na tebe; ispravi ako je netačno)
Iz moga ugla bi bilo ovako – a gdje, pobogu, žurimo da to pojmimo?
Ja u suštini volim da je sve jednostavnije, pa tako i ovo što napisah u vezi teme.
Ok, mogao bi to biti moj ugao, a možda bi se mogao i malo preformulisati:
Zašto mi uopšte moramo da trošimo vrijeme da pojmimo nešto što nije u našim granicama “pojmljivog”?
Znaš koja mi je prva asocijacija na ovo što si napisala? Naoko nepovezana, ali znam da ćeh shvatiti:
Vlast zaslužuje baš onaj koji je ne želi zbog straha od odgovornosti.
Nisam fan, ali ima nešto nadraslo i dostojanstveno, pa i mudro u položaju da se ne špekuliše, jer od početka znamo da će (u ovom kanalu komunikacija) završiti kako je i počelo – u špekulaciji. I ova misaona nit zaslužuje posebnu studiju, kako bi to imenovao Astrologus.
Kod tebe mi se sviđa Rikice kako držiš živim, živih i logički održivih boja školu mišljenja koju si usvojila, što i ne kriješ, ali ta živost i logičnost bila bi nemoguća da ti zaista usvojeno nije prirodno. Vidim tvoje zadovoljstvo i jako mi je drago zbog toga.
To je suština doživljavanja – osjećaj, posebno kada je trajan. Iz njega onda proističe otvorenost za shvatanje da svakome – drugome – nije tako jednostavno, da li zato što nije prošao tu lekciju ili zbog isuviše preispitivanja, pa i preispitivanja aksioma što je zapetljavanje bez otpetljaja.
Iz tih razgovora uvijek se rađa nešto dobro. Osjeti se u energiji.
Puno sam ti ovdje svašta napisala, ali shvatićeš.
Znam da ti riječ merak nije baš najmilozvučnija, i izvini zbog toga, al stvarno moram reći da ti sa merakom pišem odgovor jer me oduševila tvoja sposobnost da pronikneš ispod moje površine, tiho, nenametljivo, kao da ne diraš, a zapravo duboko prepoznaješ. Ta tvoja misaona radoznalost, kao da ide ispod slojeva, ali s obzirom. Ne zbog znatiželje, već iz istinske želje da razumiješ. I zato, hvala ti. Ne samo na tome što si pisala, već što si osjetila.
I razumjela sam naravno, tvoju rečenicu vezano za vlast, a nevezano za dovođenje mene u vezu s njom u nekom naoko drugačijem kontekstu, moram reći da je veoma istinita. Samo onaj ko razumije težinu odgovornosti, ko osjeti cijenu onoga što preuzima, onaj ko zna da vlast nije samo privilegija nego i teret, i zbog tog tereta je ne želi, on je zapravo zaslužuje jer istinska moć ne leži u tome da posjeduješ nešto, već u tome da znaš kako nositi teret toga.
I znaš šta, moram se opet vratiti na tvoju sposobnost da iščitaš šta je ispod površine, da ne sudiš na temelju prvog dojma, nego da istražuješ duboko i tiho, i reći ti da je to umjetnost. I to je možda najvažniji dio ove naše komunikacije, da ne ostajemo samo na riječima, već da duboko shvatimo jedna drugu.
I ne brini što si „puno svašta napisala“. Tvoje riječi ne prave nered, one brižno pletu mrežu koja nas povezuje, otkrivajući nijanse koje inače ostanu nevidljive. Svaka misao koju si iznijela ima težinu, smisao, i svaki sloj je tu s razlogom. To što pišeš nije gomilanje riječi, to je stvaranje prostora za dublje razumijevanje. I sigurna sam da ćemo, kao i uvijek, iz svega ovog izaći s nečim vrijednim, nečim što nas obogaćuje.
Ali mi je zadovoljstvo pročitati riječi i osjetiti ovakve frekvencije iz tvoga meraka🤗
Nisam najbolja sa vještinom verbalizacije preplavljujućih osjećaja što mi nadiru zbog ovako lijepih riječi, ali mi je po ko zna koji put ispunjujuće što nebo reaguje na dragost, prepoznavanje i spaja ljude.
Malo me je stid, ali jeste, zaista se u vremenu trudim upoznati osobu sa kojom razmjenjujem riječi, koliko je to moguće. Osjetiti u različitim situacijama njen ton i frekvenciju, biti pažljiva s tim. To mi je važno, prirodno važno, jer je ogromno to vrelo učenja. I onda vidiš, i ti i ja vidimo, kako se sve otvara; a ne može bez sprege, bez istog pristupa u oba čovjeka.
Zato si ovo napisala i sebi i o sebi koliko i meni i o meni, objektivno je tako (da ovdje zaobiđemo konvencije, one su ponekad, ponekad, nebitne).
Riječi su samo impuls. Ove stvari ipak uređuje pojmovno lelujavo nebo, tako bih to nazvala.
I tek je tu cijela srž ljepote i dobra.
Pa, i nije bilo baš sve iz meraka, ponešto je bilo i iz srca.😉
A sad, poslije ove naše iskrene i dirljive prepiske, idemo svi na svoja radna mjesta 😊
Dobar jutar ti želim! 😊