Znoj zidova vrišti postanjem, a niko u sobi ne čita usporeni momenat tkanja. Iz drveta, niz okvire
prozora, uz šarke i kovitlajući u ključaonici dešava se priča, postajanje jezgra isparavajućih traka,
mirisa koji postaje moja koža, zadovoljnog zvuka protezanja, uklapanja, rasta, bujanja kostiju. U
tom trenu Planeta Zemlja je živući, minijaturni ukras za manipulisanje pažljivih žonglera. Ne
vjerovah glasnom govoru onih što tvrdiše da vjeruju. Vjerovah vrisku, neartikulisanom grotlu što
slavio je život podsvjesno ošinut očima zaboravljenog božanstva ukopanog kamenom masom
novog idola. Plećke veže i ispravlja žica koja uzmiče u srebrne kopče po rubovima moždine niz
kičmeni stub. Platonovski naivno hipotalamus šalje na put krvavi derivat mesa i srebra, tražeći
lice stražnjoj strani glave. To lice. U svakoj jinjangovskoj maski, grčkoj, tragikomičnoj, suze su
uvod sposobnosti osmijeha. Istinska empatija smijati je suprotnu polovicu očajne glave.
Kao dijete u trećoj
začuđeno čitah pisanje lijevog dlana,
dugo…
Kao ljudi u tridesetima
ližemo kvrge grafitnog otrova po desnom,
iscjeljiteljski…
Zgrabi moje prvorođene trake
između zamaha ruku koliko voliš!
Grijemo, crvenimo više dijelova
iste postelje livadskog ljeta.
U zimu,
jedemo Phi našeg vremena…
znas, i zonglerima se nekad tresu ruke…
Vjerovatno čak i Bogu.
Ovaj put, ipak, to je izostalo.