Pravilo Tri Sokratova filtera:
Istina – Dobrota – Korisnost.
Ako ono o čemu namjeravamo govoriti ne prolazi ova tri filtera, ne govorimo!
Zašto ljudi mnogo češće pričaju loše nego dobro o drugim ljudima?
Odlično pitanje — i jedno od onih koje dira u samu suštinu ljudske prirode i društvenih odnosa.
Ljudi često više pričaju loše nego dobro o drugima iz nekoliko razloga:
1. Negativnost je “zanimljivija”: Loše vesti i tračevi su šokantniji, dramatičniji i brže privlače pažnju. Mozak je evolucijski naučen da više obraća pažnju na potencijalne opasnosti i konflikte, jer su nekad bile ključne za preživljavanje.
2. Povezivanje kroz ogovaranje: Ogovaranje, iako to zvuči ružno, često služi kao način da se ljudi emocionalno povežu. Kada dve osobe negativno komentarišu treću, stvara se osećaj “mi protiv njega/nje”, što stvara osećaj bliskosti.
3. Poređenje i osećaj superiornosti: Govoriti loše o drugima nekima može pomoći da se osećaju bolje u vezi sa sobom — kao da time potvrđuju da su “bolji” od te osobe.
4. Frustracija i projekcija: Ljudi često izbacuju sopstvene frustracije kroz negativne komentare o drugima. Projekcija svojih mana ili nezadovoljstava na nekog drugog je česta pojava.
5. Kultura i mediji: Naše društvo često nagrađuje skandale i negativnost — tabloidi, društvene mreže, rijaliti programi… Sve to pojačava naviku da se negativno priča o drugima.
Naravno, nisu svi takvi, i ima ljudi koji svesno biraju da šire dobre reči. Ali za to često treba više samosvesti i emocionalne zrelosti.
Dopada mi se tvoj odgovor. Molim te da mi navedeš teorijske izvore na osnovu kojih si koncipirao ovaj odgovor.
Drago mi je da ti se dopao odgovor! Iako sam ga formulirao u pristupačnom i sažetom stilu, temelji se na više teorijskih pravaca iz psihologije, sociologije i evolucijske biologije. Evo nekoliko konkretnih izvora i teorijskih osnova na kojima se zasniva:
1. Negativity bias (Negativni bias)
Izvor: Baumeister, R. F., Bratslavsky, E., Finkenauer, C., & Vohs, K. D. (2001). Bad is stronger than good. Review of General Psychology, 5(4), 323–370.
Suština: Ljudi imaju tendenciju da jače reaguju na negativne nego na pozitivne informacije — što se prenosi i na međuljudske odnose i način na koji govorimo o drugima.
2. Socijalna povezanost kroz ogovaranje
Izvor: Dunbar, R. I. M. (1996). Grooming, Gossip, and the Evolution of Language.
Suština: Robin Dunbar predlaže da je ogovaranje evolucijski zamijenilo fizičko “čišćenje” (kao kod majmuna) i postalo sredstvo povezivanja ljudi u društvene grupe.
3. Teorija socijalne usporedbe (Social Comparison Theory)
Izvor: Festinger, L. (1954). A theory of social comparison processes. Human Relations, 7(2), 117–140.
Suština: Ljudi se stalno porede sa drugima kako bi procenili sopstvenu vrednost. Kritika drugih može služiti za podizanje vlastitog samopouzdanja.
4. Projekcija u psihoanalitičkoj teoriji
Izvor: Freud, S. (1894). The neuro-psychoses of defence.
Suština: Projekcija je mehanizam odbrane u kojem osoba pripisuje svoje neprihvatljive misli, osećanja ili impulse drugima.
5. Uticaj medija i društvenih normi
Izvor: Gerbner, G., & Gross, L. (1976). Living with television: The violence profile. Journal of Communication, 26(2), 172–199.
Suština: Teorija kultivacije pokazuje kako mediji oblikuju percepciju stvarnosti. Ako su mediji puni negativnosti, to postaje „normalno” i u svakodnevnoj komunikaciji.
Kako izgledaju ljudi koji o drugima češće govore loše nego dobro u očima ljudi koji to ne rade?
Odlično pitanje — sada ulazimo u domenu percepcije, reputacije i međuljudskih odnosa. Ljudi koji često govore loše o drugima uglavnom se ne doživljavaju pozitivno u očima onih koji to ne rade. Evo kako ih ti ljudi obično vide (na osnovu istraživanja iz socijalne psihologije i opažanja ponašanja):
1. Nepouzdani ili nepoverljivi
Ljudi često razmišljaju: “Ako priča tako o njima, sigurno će tako pričati i o meni kada nisam tu.”
Teorijski okvir: Impression formation theory (Asch, 1946) – prvi utisci formiraju se brzo, a negativne osobine ostavljaju jak trag.
2. Negativni i toksični
Stalno kritikovanje drugih može ostaviti utisak da je ta osoba ogorčena, cinična ili emocionalno nestabilna.
Izvor: Pennebaker & Graybeal (2001) pokazali su da je jezik koji ljudi koriste odraz njihove unutrašnje emocionalne stvarnosti. Stalna negativnost može ukazivati na ličnu frustraciju.
3. Nisko samopouzdanje (ili kompleks niže vrednosti)
Oni koji ne ogovaraju često zaključe da onaj ko ogovara zapravo pokušava da “podigne sebe” spuštajući druge.
Povezano sa: Teorijom socijalne usporedbe (Festinger, 1954), kao i tzv. tall poppy syndrome – neprijateljstvo prema onima koji se ističu.
4. Emocionalno nezreli ili nesigurni
Neogovarači često vide ogovaranje kao znak nezrelosti — kao da osoba ne zna kako drugačije da se izrazi ili reši konflikt.
Psihološki kontekst: Manjak emocionalne inteligencije (Goleman, 1995).
5. Površni ili manipulativni
Kada neko koristi tračeve da bi stekao uticaj ili “kupio” pažnju, to deluje neiskreno. Ljudi koji se trude da budu autentični često to brzo prepoznaju i distanciraju se.
Opažanje: Ovo je čest razlog zašto se “ogovarači” na duge staze osećaju izolovano — ljudi ih slušaju iz pristojnosti, ali im ne veruju.
Koje su najuspješnije tehnike da ljudi koji su skloni ogovaranju suspregnu taj svoj poriv i vremenom gotovo u potpunosti izbace ovaj negativan psihološki obrazac iz svog ponašanja?
Molim te da mi, osim teorijskog okvira, daš konkretan slijed koraka za bar jednu takvu tehniku.
Odlično pitanje — to je zapravo korak dalje u emocionalnoj i interpersonalnoj zrelosti: kako prekinuti štetne navike koje imaju duboku društvenu i psihološku funkciju. Ogovaranje jeste navika, ali i oblik nesvjesne samoregulacije. Dobra vijest je da postoje efikasne tehnike koje mogu pomoći da se taj obrazac transformiše.
Teorijski okvir: Kognitivno-bihevioralna terapija (CBT)
CBT se temelji na ideji da misli vode emocijama, a emocije vode ponašanju. Dakle, ako promijenimo način razmišljanja o ogovaranju (i onome što ga pokreće), možemo dugoročno promijeniti i naviku da to radimo.
Tehnika “Stop – Reflect – Replace”
Ova tehnika koristi principe samoposmatranja, svjesne refleksije i zamjene obrasca ponašanja. Evo kako to izgleda u konkretnim koracima.
1. STOP – Prepoznaj okidač u stvarnom vremenu
Cilj: Uhvatiti sebe u momentu kada se javlja poriv za ogovaranjem.
Kako:
– Nauči da prepoznaš unutrašnji signal: “Imam potrebu da kažem nešto o drugima u negativnom tonu.”
– Možeš koristiti fizički znak (npr. stisni šaku) kao simbol da zaustaviš misao prije nego što postane riječ.
2. REFLECT – Ispitaj šta se zapravo dešava u tebi
Cilj: Razumjeti zašto želiš ogovarati.
Pitanja za refleksiju (mentalna ili zapisana u dnevniku):
– Da li sam ljubomoran/na?
– Da li sam povrijeđen/na ili ogorčen/na?
– Da li pokušavam da se osjećam bolje o sebi?
– Da li je ovo istina, korisno i potrebno?
3. REPLACE – Zamijeni ponašanje konstruktivnom alternativom
Cilj: Transformiši impuls u zdraviji oblik izražavanja ili povezivanja.
Kako:
– Umjesto da kažeš nešto loše o osobi, pronađi jednu neutralnu ili pozitivnu stvar koju možeš reći — makar to bilo “ne znam dovoljno o tome da komentarišem.”
– Ili skreni razgovor: “Možemo li pričati o nečemu drugom? Ovo me ne puni energijom.”
Dnevna praksa: Samo 5 minuta refleksije
Na kraju dana:
– Da li sam danas ogovarao/la?
– Šta je bio okidač?
– Kako sam mogao/la drugačije reagovati?
– Šta sam naučio/la?
Zapiši to. Kontinuitet vodi do svijesti — a svijest vodi do promjene.
Psihološki efekti
• Jača emocionalna regulacija.
• Gradi empatiju i samopouzdanje.
• Popravlja međuljudske odnose.
• Ljudi počinju više vjerovati toj osobi, jer ne osjećaju strah od “noža u leđa”.
Iznimna tema za razmjenu misljenja.
Ti vjerujes da je stvoreni karakter promjenljiva kategorija. Halid ne vjeruje.Prihvatam slicnost i razumom ga unosim u svoj karakter jer je ta slicnost bila zapretena negdje u meni i nisam imao volje da to potrazim jer su me navike uvjeravale da sam vec opskrbljen potrebnim na zahtijev zivota i neceg iz Onostranosti.Ako bi trazili dokaze razumom pronadjene (nisam naukom o psihi vec umom u psihi) mogao bi vam do unedogled te dokaze navoditi.
To dokazivanje nije ogovaranje vec komentarisanje kao sto je i svaki vid psiholoskog djelovanja naucnika u vidu komentara dok mu sadrzaj moze biti okarakterisan kao pricaonica ogovaranja.
Sve sto je nauka rekla u prilozenim spisima je pokusaj razumijevanja ljudskih navika koji su kao uvjet da se covjek u prozimanju ispisuje novostvorenim navikama.Ne vjerujem u rezultat takvog psiholoskog edikta kada je u pitanju oformljen karakter.
Necu vise do da napisem:
-sva nastojanja covjeka na boljem covjeku trebaju biti u sistemu odgoja.Covjek sa dovrsenim metodam u stvaranju karaktera se moze prilagodjavati onome sto on nije samo sa ediktom koji govori o odgovornosti ,pravu i pravdi. Pravda donosi zakone a strah covjeka tjera da ispostuje odgovornost.Ljubav u covjeku ne mozes dokazivati sa svojim raspecem kao sto pisu biblijski izvori.Eto ….zrtvovala se ljudska Velicina za covjeka i sta imamo nakon toga? Ima civilizacija dosije za ubijanje covjeka neslucenih brojki.Voljeti ima preduslov u odgoju koji nadopunjuje tu velicinu vec umjestenu u covjeku a nikako sa zakonima odgoja o uspijehu bez ljubavi.
Kada se na prazan list mozga djeteta ispisuje zamaljski vid u afirmaciji njegovog pulsa zivota …tada je za ocekivati dobro-bit prozimanja u istini i Istini kao stepenik harmonije covjeka i pripadajuce zajednice.. O genima koji mnogo utjecu na formiranje licnosti je druga prica.
Zaboravio sam vam predloziti sljedeci opit:
=Uzmite za ogled vaseg kolegu po obrazovanju poznat kao profesor sociologije pod imenom Enver Kazaz. Analizirajte kako mu misli stvaraju osjecaje a osjecaji nanovo upotpunjuju misli. ako nemate mogucnost licnog kontakta onda vi citajte njegove misli i osjecaje kroz javna nastupanja.Taj covjek se ne mijenja .On je kntinuitet misli i osjecaja koji su mu stvorili karakter u djetinjstvu.O tome velikan Frojd pise sva svoja razumijevanja covjeka i to je osnov za prepoznavanje dobrog i zlog koji se manifestira covjekom u zrelim godinama.Moze se detektirati dobro i zlo jedinke i drustva ali…stvoriti novi vid karaktera putem ubjedjivanja o uspijehu zla i dobra kod promatrane ,odrasle,individue i drustva moze samo posluziti za nove generacije koje ne trebaju bastiniti naviku svojih prethodnika koji se dave u lazima o svom zlu kao dobru za covjeka.Razgovarajti sa psihologom Radovanom Karadzicem o njegovom zlocinu nad covjekom u cilju promjene njegove misli i osjecaja je posao Sizifa.
Halide, mislim da si trebao komentarisati na prethodnom postu, više bi ti prijalo.
no comment
Pametno.
Ti vise nes ni da progovoris samnom Vasi. Kojim cinom sam to ne zasluzio ? 😥😥
A nema veze što ti ta tvrdnja nije tačna, jel’ da?
To ti tako usput malo🤗
nece sa mnom niko da se druzi 🙁
A, da to razmotriš pojmovno i utvrdiš razlike?
Šta ti podrazumijevaš pod druženjem, a šta drugi?
Pod druzenjem ja podrazumjevam kad se neko druzi sa nekim
Onda pročitaj svoje komentare ovdje ponovo i pronađi logičku pogrešku.
da nije umjesto sto sam napisao sa mnom, trebalo je samnom. Jel to ta greska ?
Nije.
no comment [2]
Pametno. [2]
Bilo bi zanimljivo vidjeti da li je ogovaranje vise prisutno u BiH nego u drugim zemljama. Ili mi se samo cini. Vjerovatno da je ogovaranje nesto sto svi rade, ali u BiH to najvise osjetim na svojoj kozi. Mozda zato sto sam tu bliza s tim ljudima, ko zna… Zato me plasi povratak.
Ne bih isključila uticaj kulturološkog okvira na pojavu, to bi bilo neozbiljno.
No, dokazati (ili osporiti) ovakvu tezu – veliko i skupo bi to bilo istraživanje.
Carrie, ne plasi se povratka u Bosnu, fino je ovdje. Sta ima ko da te ogovara kad si ti jedno fino celjade
Ali eto ideje za doktorsku tezu vasionka 🙂
Ljudi su zlocesti nktb.
Upravo🤗
Doktorsku ili generalno naučnu.
Agreed. 🙂
Znas sta je meni zapravo najinteresantnije kod svih ovih crtica njegovih, sto vidim opisane naše medije, i pravo mi je krivo. Kreiramo još depresivnije potkačenije društvo. Javne kuće su to, ozbiljni mediji i dosta su nezavisne u odnosu na druge drzave… sto to radimo? (Pitam te i kao ex novinarku da znaš 😅)
Uvijek sam zato vise voljela hrvatske vijesti, i kao mala. Nakon crne hronike ide red pozitive pa tamo reportaža na vijestima o nekoj kravi u Posavini što je otelila neko šareno tele, i to najčešće bude posljednja vijest na kanalu, nešto da provedri duh nacije i da male ljude učini da se osjećaju kao da njihov život znači globalno i da sutra i tamo neki seljak može biti hit vijesti, i to kroz neko Dobro, a ne kroz krvnu osvetu.
HRT, u kontinuitetu, to zaista dobro radi. Ima i kod njih dodvorništva aktuelnoj vlasti u informativnom programu uvijek, ali kada sagledaš sve programe na svim kanalima – umjetnički, kultura, zabava, nauka, istorija, dokumentarni, filmski, domaća igrana produkcija, običaji, zabavni kvizovi … raznovrsno je i dobro. Kao i svi, dječiji program praktično i nemaju ili ja nisam dovoljno pažljiv gledalac.
Na HRT-u je to tako zato što je sistem finansiranja uvijek fercerao. Ne možeš očekivati javni servis BBC-evskog kvaliteta, kritičnosti i misije uticaja na društvo, kanalisanja pozitivnih vrijednosti ako ti program mora biti toliko zanimljiv i šokantan u svakom trenutku da uganjaš što više reklama i pokrpiš finansijske rupe. Onda ti više ne radiš ba svojoj misiji – filtriranje pozitivnih sadržaja i vrijednosti putem kojih oblikuješ društvo nacije, nego konzumerizam mase oblikuje tebe.
S druge strane, može se i bez novca. To zahtijeva dobre kadrove, idealiste, posvećene ljude. Dugo sam radila u informativnom programu, pa i dnevnog tipa. Dnevnici su mi, u glavnini, bili dobro složeni, gledljivi, u opštem interesu, sa “malim čovjekom” ili ekspertskim mišljenjem koji je njima dominirao umjesto pulog prenošenja izjava političara. No, u onoj produkcijsko-tehnološkoj stvarnosti i sa demotivisanim kadrom, to me je koštalo moždanog udara.
Novinarstvo bez idealizma nije novinarstvo. Naše najveće novinarske face odavno su prodale i unovčile svoje ideale (ako su ih i imali). Novinarstvo i novac ne idu zajedno, moraš biti blizu “malom čovjeku”, biti jedan od njih.
Dbevno novinarstvo je sve više prenošenje objava na X-u. Ono na TV-u gubi smisao.
To treba ukinuti i sredstva združiti i gurnuti u sedmične istraživačke projekte, kada je o informativnom programu riječ. No, beskompromisno novinarstvo je teško održati bez dobre i izvjesne finansijske podloge, jer ti to garantuje nezavisnost i dovoljno vremena da ljudi dobro odrade stvar/zadatak koji su “zadužili”. Dovoljno vremena za pažljiv rad podrazumijwva više kompetentnog ljudstva, brižljivo biranih idealista, a sada ti se u redakcijama, odavno zapravo, u redakcijama mjeri norma. U TV novinarstvu nema norme. Tri minuta mogu izazvati potres, a mogu i biti kompilacija izjava koje su priredili držači mikrofona.
Posebna tema je naše društvo koje je toliko zapušteno u smislu demokratskih vrijednosti i vlastite uloge u istim da im vrhunska priča, zbog koje je neki idealista svoju i glave svoje porodice nosio u torbi, dođe kao dobro glednjiv estradni uradak.
Kod nas su političke i teme iz oblasti korupcije i kriminala odavno samo estradni uradci.
Znaš kako ja gledam na ogovaranje, ali i na svaku negativnost naspram drugih ljudi? Znači, čovjek koji je zadovoljan sobom i svojim životom, nikad neće zavirivati u tudje živote, naročito u negativnom kontekstu. Prema tome, sve to proističe iz vlastitog nezadovoljstva i ličnih frustracija. Ogovaranje je samo odraz nečijeg unutrašnjeg nemira, osjećaja nemoći ili zavisti. Lakše je pričati o drugima nego suočiti se sa sobom. A kad si zadovoljan svojim životom, onda se ne baviš drugim ljudima, osim ako je to iz želje da pomogneš.
Kritika je ok., al’ da od 10 mogućih situacija u kojima se osoba osvrće na bilo koga ili bilo čiji postupak osam bude u negativnom ili izrazito negativnom tonu, to već nije dobro, a pomalo je i patološki.
Nemoguće mi je da pojmim da ljudi, bar od 25+ godina pa nadalje, iskustveno ne skuže koliko je sladak osjećaj, ispunjujući, kada kreneš ispravljati svoje negativne porive i vremenom uspijevaš. Mene to zaista obogaćuje, čini mi zadovoljstvo.
Ne mogu da vjerujem da nisu isto probali i slično osjetili!
No, nerijetko mi se dešava da i kada pokušavaš čovjeku objasniti ovaj princip i mehanizam, baš direktno, plastično, ne ostavljajući nikakvu sumnju, oni i dalje furaju po svom – ma ne znaš ga/ju, on/a to zbog ovoga ili onoga, ljudi su bona zli i sve to tako. A tih zlih ljudi ispade na kamari 70% u odnosu na neke zamišljene neutralne ili dobre.
Ne ulazeći u poriv kako se tako olako za ljude prišiva zlo (ponekad se pitam da li je ovdje u pitanju bazično pojmovno nepoznavanje?), ne mogu da dokučim odakle snaga, ogromna jačina tog unutrašnjeg fokusa, zalijepljenosti za negativnosti i raspredanje samo o njima kada iste mogu biti samo mali detalj (ako su pravilno identifikovane) u ukupnoj strukturi ličnosti o kojima se razgovara (koje se ogovara). Pa kad i na to ukažeš, tako se olako izrekne “ali to mene strašno nervira” kao da je osoba koja cijeni Upravljač Svemira.
Ne znam, baš zapušteno nekako i baš je puno toga.
Ne bih baš rekla da samo od srećnih i ispunjenih ljudi možemo i trebamo očekivati samoregulaciju poriva. Svi mi imamo teške faze u životu, pa ni to ne može funkcionisati po tom patternu uvijek.
Ovo je nešto drugo, neki baš ružan spoj.
Ma baš tako, to je i bila suština onog što sam hjtela reći. Ne polazi se od pretpostavke da neko mora biti vječno sretan, savršeno ispunjen, pa da tek tada “ima pravo” na samoregulaciju poriva. To bi bilo idealistički, gotovo beživotno jer znamo da je stvarnost puna krivina, pa i padova. Ali i u tom slučaju postoji distinkcija izmedju ljudi koji su bolji i uslovno rečeno lošiji, jer ovi prvi će to možda učiniti ne iz zlobe, nego jednostavno da poredjenjem učine da im bude bar malo bolje. Ni to naravno nije u redu, ali je razumnljivo, ljudski. Međutim, kad to preraste u naviku, u životni stil, kad više ni ne tražiš razlog zašto ogovaraš jer ti postane prirodno stanje, e tu već nije više stvar u momentu slabosti, nego u, kako ti kaž
eš, duhovnoj zapuštenosti.
Oni što ogovaraju “da bi se osjećali bolje” često to i prepoznaju kod sebe. Ali ovi drugi, što im se zloba kao talog nataložila u karakter, pa je ogovaranje njima kao doručak, ručak i večera – tu već pričamo o nečem što više nije ni emocija, nego karakterna matrica.
I znaš šta je još tužno? Ti ljudi najčešće i ne žele ozdraviti, jer da bi se izliječio, moraš prvo priznati da si bolestan – a njih boli već i ta pomisao. Lakše im je biti otrovni prenosnici negativnosti nego pogledati unutra i reći sebi: “Hej, možda nisam baš u pravu, možda nisam baš dobar čovjek kad tako govorim o drugima.” To je težak posao, a oni ga ne žele ni započeti.
A da ima puno zlobe, ima. A da ima lijeka, uglavnom nema, nažalost.
Kada zapazim, pokušam da ukažem. Nježno, ali iskreno. Nerijetko me i glava zbog toga zaboli, ali nisam u stanju, ne bih sebi oprostila, prosto prelaziti preko toga.
Na tu zapuštenost zaista gledam kao na nekog ko, na moje oči, ima otvorenu ranu. Rana se čisti i previja da zacijeli.
Pokušam, pa šta Bog da. No, ne pokušavam više puta. Ako nastavi da se ponavlja, jednostavno izbjegavam i to je to.
Ipak, i dalje mi je žao ljudi, jer je u pitanju negativna energija od koje im je samo još lošije. Začarani krug do očaja.
Žao mi je, jer zaista nema potrebe vući sebe u bezdan.