Pismo Nikoli Vranjkoviću

Poštovani gospodine,

Da zaobiđemo uvodnu pristojnost, ja bih da pričam o Vašim talasima, koji su i moji talasi.

Definisali ste polje što u Vašim pjesmama, jednoj od njih, negdje gore visi.
Vidim da smo se zajedno zalijepili za polja, ja čitavu Teoriju polja imam.

Kako je rezoniranje istrošena riječ, a, eto, i frekvencija, neka bude da moj mozak razumije Vaše talase i voli ih.
Repeticija je Vaša majstorska – ona otvara prostor za riječ, s kojom ne pretjerujete.

Vidim da volite čamce, Dunav i Tisu.
Ja o tome ne znam ništa, ali osjetim kada ih pominjete snažnije od sjajnih pjesničkih slika.
Eto, Vi ste o svemiru i o sebi na vodi zapitani, a sve mi se čini da je to samo podesan način da pobjegnete sebi.
Vidim da volite samoću, dragi gospodine Vranjkoviću. Volim je i ja.
Toliko priča sa sobom ispričali nismo.

Htio sam da vam kažem da volim Vašu grubost, prija mi. Zamišljam kako to uopšte nije ugodno uživo, pa Vam jednom ne bih oprostio. Ali, šarmantna je ta grubost, zamamna onako.
Ona stoji prekoputa Vaših stihova u kojima ne vjerujete sebi, ne vjerujete ljudima, ženama, sitnoj stoci. Ali se još nadate u boli i ljepoti.
Ja to ne radim; na riječima nisam odvažan. Žensko sam i Vaših sam godina, pa očekujem da me pošaljete u pizdu lijepu materinu zbog ovog igranja rodnih uloga.
I neka, ali želim da me shvatite kao muškarca, k'o brat brata.

Ne vadim Vas iz ušiju. Muziku ne plaćam, to mi je ideologija, pa skontah da ste je, besplatnu, za slušanje od nemila do nedraga rasprostrli svuda po Netu.
Ponosno kradem Vaše darove.

Šta da još kažem, a da nijedan Vaš stih ne otkrijem jer voli se u tajni?
Pa, reći ću da ću Vas slušati dok mi se ne smuči! Baš tako.
Nisam neki otvoren tip. Volim da staro u mojim rukama umre.
Dok se ne raspadne, dok ga crvi ne pojedu, volim da to djelo bude uz mene.
Tako mu, valjda, kažem da mi je jako važno.

Mogao bih Vam sada po naški zaželjeti zdravlje i dug život, ali to Vam je, dragi gospodine, ustvari molitva da mi te poživi.
Sresti se nećemo, osim u pjesmama i u poljima.
U samoći, ti na Dunavu, ja s tobom, zamišljajući te na Dunavu.

I da Vam kažem da Vam je sarkastičan onaj naziv “Biološki minimum”.
Ne valja se grubo zajebavati sa svetošću što iz čovjeka izvire.
Malo ste Vi to možda i skromnosti radi, ali vjerujete li da nas ima što nas to vrijeđa?!

Ma, razumijem ja da ste Vi popizdio, ali eto – generacija smo tu negdje, pa je valjda vrijeme da i ja popizdim.

Dragi gospodine,
rekoše ova raja sa bloga da pišemo pisma, onako staromodno, a ja se prvo sjetih Vas.
Kao da to nešto znači, a izgleda da znači.