Nešto više od šest mjeseci prošlo je od ovog teksta na ovom bloggu – http://vasionka.blogger.ba/arhiva/2011/04/05/2730811 . Tekst je izazvao reakcije kakve je izazvao (pogledati komentare – http://www.blogger.ba/komentari/167277/2730811 ). Neki od tih komentara su me i iznenadili i nisu. Iznenadili su me, jer je slobodno ispovjedanje vjere temeljno ljudsko pravo prema svim konvencijama o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Iznenadili su me, jer ko je taj da, civilnim (građanskim), sekularnim riječnikom rečeno, može zabraniti bilo kome da se oblači kako želi da se oblači. Iznenadili su me, jer ne razumijem i nikada neću razumjeti zašto bilo kome može (za)smetati to što pored njega ili nje na ulici ili bilo kojem drugom javnom mjestu, instituciji itd. prođe pokrivena žena. Bila ona s hidžabom, nikabom ili burkom.
S druge strane, nisu me iznenadili, jer je činjenica da je jedan čovjek, jedan dobar otac o čemu lično svjedočim, Imad Al Husin zvani Ebu Hamza, bez optužnice, dokazano ijednog krivičnog ili prekršajnog djela u Bosni i Hercegovini, bez vlastitog ili znanja njegovih advokata šta je to ovoj državi nažao učinio zatvoren u tzv. Imigracioni centar u Lukavici (Istočno Sarajevo) i to u ulici koja, ni više ni manje, nosi naziv po predvodniku četnika Draži Mihajloviću, fašisti koji je sarađivao sa nacistima za vrijeme Drugog svjetskog rata (vidjeti raniji tekst objavljen na ovom bloggu – http://vasionka.blogger.ba/arhiva/2011/03/09/2710226 ). U toj je ulici, u tom tzv. Centru pravog i opravdanog naziva bosanski Gvantanamo, Imad Al Husin zatvoren pune tri godine čekajući deportaciju u zemlju porijekla. Kakvi su to zakoni ove zemlje koji krše osnovnu pravnu pretpostavku međunarodnih propisa – zatvoren ne može biti niko, posebno ne toliko dugo, protiv koga nije dignuta optužnica, kome se ne sudi i koji ne zna razloge zašto je zatvoren? Ne iznenađuju me ovakvi komentari ni nakon objavljivanja sljedećeg teksta ( http://www.hercegbosna.org/kolumne/dzabahirija-satiricni-prilog/pogled-iz-dalmacije-urinocentri-iz-naseg-susjedstva-4422.html ), kojeg objavljujem u cjelosti, na web portalu hercegbosna.org (Obratiti pažnju da je tekst ubačen u kategoriju kolumni, i to pod nazivom DŽABAhirija, satirični prilog.):
Pogled iz Dalmacije: Urinocentri iz našeg susjedstva
[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/herceg_bosna201110190456490.jpg[/IMG]
(U sredini slike: arapska oznaka za džamiju: http://www.eislamicarabic.com/islamic-clip-art/mosque-clip-art-BMP.html)
Iz Hrvatske se javlja: Gustav Antunović
Za početak osjećam potrebu razjasniti ovaj potencijalno nejasan naslov. Urinocentri iz našeg susjedstva nemaju veze s urolozima niti s njihovom medicinskom djelatnošću. Nemaju veze ni s mikrobiolozima i analizom urinokulture koju rade za javnozdravstvene potrebe. Nije to ni neki fancy naziv za javne zahode, odmah da se ogradim. Ovi urinocentri u stvari imaju veze s vjerom i velikodržavnim projektom. U nama susjednoj državi, ali i dijelu hrvatske Domovine, Bosni i Hercegovini, dio populacije ih voli nazivati "islamskim centrima". Moja malenkost ne jer taj naziv nije u potpunosti točan. Islamski centri su vjerske građevine koje se grade za potrebe vjernika muslimana, dok su urinocentri pompozne betonjare suludih dimenzija koje služe samo i jedino za zapišavanje teritorija. U tom segmentu se očituje njihova povezanost s jednim velikodržavnim projektom, no također i s urinom po kojem su dobili ime. Da skratim i dodatno pojasnim, svi urinocentri jesu islamski centri, ali nisu svi islamski centri urinocentri. To bi vam trebalo približiti stvari.
Dva urinocentra u bošnjačkim mokrim snovima koja trenutno izazivaju najveće međuetničke tenzije u Bosni i Hercegovini su onaj u Mostaru i onaj u Livnu. Mostarski urinocentar ( http://www.blogger.ba/photos/91917.jpg ) dugogodišnji je projekt muftije Smajkića, a trebao bi zapišavati teritorij u samom srcu grada Mostara, i to na hrvatskoj strani ovog podijeljenog grada koji već duže vrijeme učvršćuje svoju hrvatsku većinu, iz godine u godinu sve izrazitiju. Čitavi projekt, pogađate, nema pretjerane veze s vjerom već isključivo sa gore spomenutim zapišavanjem, a to je svojom izjavom potvrdio i sam Smajkić:
‘Mi moramo dokazati da smo faktor u Mostaru. Izgradnja ovog objekta bi neutralisala uporne namete kršćanizacije i kroatizacije Mostara. Mislim da je to uteg, ali bi izgradnjom Islamskog centra došlo do balansa.’
Bošnjacima je, dakako, jasno da je ovo nemoguć projekt te da Hrvati nikad neće pristati na ovu megalomansku građevinu političke, poslovne te najmanje vjerske namjene, a ukidanjem statuta Grada Mostara po nalogu Ustavnog suda, statuta kojim su Hrvati dosad bili politički u podređenom položaju u gradu u kojem sad već imaju gotovo dvotrećinsku većinu, ovaj projekt s političkog gledišta ulazi u sferu znanstvene fantastike. Doduše ne baš previše znanstvene jer jedina znanost koja bi se ovim potencijalno mogla baviti je psihijatrija kao medicinska disciplina, a u skladu s tom spoznajom ni SDA kao temeljna muslimanska stranka u Mostaru nikad nije politički forsirala ovaj projekt. Unatoč nepogodnoj političkoj klimi, s vremena na vrijeme muftija Smajkić ipak odluči vlagu iz svojih mokrih snova prenijeti na hrvatsko tlo pa pokuša zapišati ono što nije njegovo.
Livanjski urinocentar ( http://www.relax-livno.com/vijesti/curcinica-livno_files/4.JPG )je najsvježiji slučaj podizanja prašine i lijepljenja još jedne etikete fašizma ( http://www.youtube.com/watch?v=1OrVrC6Ot8c&feature=player_embedded )hrvatskom nacionalnom korpusu radi otpora ovom vjersko-političkom uriniranju po našem tlu. Iako je Islamskoj Zajednici dozvoljena obnova džamije Ćurčinice ( http://kons.gov.ba/html/slike/1212856893.jpg ), srušene 1994. godine, ona planira na mjestu stare džamije malih dimenzija podići islamski centar s poslovnim prostorima i u dvotrećinski hrvatskom gradu zapišati teritorij za neka buduća vremena. Znakovito je da u gradu s dvotrećinskom hrvatskom većinom, u općini s pet puta više Hrvata nego Bošnjaka, postoji pet džamija (i ova šesta u "obnovi") i samo dvije katoličke crkve, a izgradnja islamskog centra se van svakog razuma predstavlja prijekom potrebom za tamošnje muslimansko stanovništvo. Hrvati su prepoznali istinsku potrebu da se porušena džamija Ćurčinica obnovi i za to je od strane Općine Livno 2001. godine izdana i građevinska dozvola, no Islamska Zajednica radi sve kako bi, umjesto "obnove" koju javno proklamira, podigla pompoznu vjersko-poslovnu betonjaru financiranu arapskim novcem u centru izrazito katoličke općine. Kako gradnja ovog urinocentra s poslovnim prostorima nije mogla započeti bez da se unesu izmjene u prostorni plan Općine Livno, a građevinska dozvola promijeni iz dozvole za izgradnju sakralnog u onu za izgradnju poslovno-sakralnog objekta, došlo je do administrativnih sporova i 2007. godine Općina Livno odbija izvršiti prenamjenu građevinskog zemljišta. Islamska Zajednica tada političkim manevrom ishoduje status "nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine" za Ćurčinicu (dotad su samo nadgrobni spomenici u dvorištu džamije bili nacionalni spomenik, a oni su devastirani upravo za vrijeme priprema za gradnju modernog centra) čime izdavanje građevinske dozvole prelazi u nadležnost Ministarstva prostornog uređenja Federacije BiH koje 2011. godine i izdaje građevinsku dozvolu. S obzirom da se ta dozvola izravno kosila s urbanističkim planom Općine Livno cijela stvar je završila na Županijskom sudu u Sarajevu, a zahtjev Općine Livno da građevinska inspekcija Federacije izađe na teren i zaustavi daljnju gradnju dok spor ne bude riješen potpuno je zanemaren.
Potezanje argumenata tipa "to je zemljište Islamske Zajednice i ona tu može graditi što želi", nepoznavanje značenja građevinske dozvole i urbanističkog plana općine što je dokazano i u slučaju Sturbe kod Livna gdje džamija u izgradnji nije imala ni lokacijsku ni građevinsku dozvolu te je uz puno pompe zakonito srušena, afinitet prema potpunom bezakonju i vjerskom fundamentalizmu može se promatrati i kroz sferu SDP-ove izgradnje tzv. "Države za čovjeka" u kojoj je nelegalno ponašanje i ignoriranje svakog zakona prisutno od oformljivanja Vlade Federacije pa nadalje. Preko ovog slučaja odmjeravaju se i snage između "platformaške" vlasti, koja je prenamijenila zemljište te time ugrozila urbanistički plan Općine Livno, i hrvatskog političkog bloka okupljenog oko dva HDZ-a koji je na vlasti u ovoj općini, a nelegalna i nelegitimna vlast u ovom entitetu zabila si je svojevrstan autogol proglasivši Ćurčinicu nacionalnim spomenikom jer u tom slučaju ona mora biti obnovljena u izvornom obliku, što spriječava daljnju izgradnju potpuno drugog objekta na njenom mjestu. To bi bio jedini ispravan scenarij, dakako, kad bi se sarajevske vlasti prestale ponašati begovski i odlučile implementirati barem natruhe civilizacije u "Zapadnu Njemačku" koju, prema njihovim riječima, pokušavaju napraviti od Federacije poharane bezakonjem, kriminalom, političkim i svakim drugim nasiljem te potpunim kolapsom sustava, dobrim dijelom uzrokovanima baš njihovim nasilnim preuzimanjem vlasti. Trenutno je poštivanje zakona od strane bošnjačkih političkih "elita" i vjerskih vođa jednostavno znanstvena fantastika. Potvrđuje to i slučaj iz Travnika u kojem se, unatoč sudskoj odluci, uporno odbija vratiti dio zgrade srednje škole Katoličkoj Crkvi. Slučaj se ignorira godinama, a sve odluke Vlade FBiH po tom pitanju su dosad bile samo mrtvo slovo na papiru.
Budimo pošteni do kraja pa recimo da Bošnjaci, njihova politička "elita" i vjerski vođe, nisu jedini koji koriste vjeru u potpuno krive svrhe, stvarajući razdor umjesto pomirenja među ljudima koje mori međunacionalna mržnja, netrpeljivost, zavist, jal te težak život u državi bez perspektive. U Bosni i Hercegovini vjera odavno služi u dnevnopolitičke svrhe, a umjesto glasa razuma u jednoj politički složenoj zajednici onih koji ne žele skupa, upravo je riječ vjerskih vođa često isključiva, politički upregnuta i motivirana motivima koji bi svakoj vjeri trebali biti strani. Zapišavanje teritorija nije strano nijednoj od tri bosanskohercegovačke strane, ali je kod muslimana doživjela potpuno drugu dimenziju te oni sad zapišavaju ne samo ono što su uzeli od drugih (kao npr. vidno "zapišano" Bugojno) već i ono što teritorijalno i politički ne kontroliraju. Arapskim se kapitalom stvaraju preduvjeti za neki budući džihad na pretežno katoličkim područjima, a jeftine izlike kako su ovi urinocentri jednim dijelom i poslovni centri te će kao takvi primarno služiti za zapošljavanje i bolji ekonomski status Bošnjaka jednostavno ne stoje kad se u obzir uzme činjenica da arapskim novcem nije izgrađena nijedna tvornica niti je realiziran ijedan projekt od gospodarskog značaja, već se isključivo radilo o džamijama ili islamskim centrima kao budućim rasadnicima islamskih fundamentalista. Hrvati bi doista, kao nositelj nekih civilizacijskih trendova u Bosni i Hercegovini za što svakako imaju najveći potencijal, trebali podržati izgradnju džamija tamo gdje su one potrebne muslimanskom stanovništvu za upražnjavanje njihovih vjerskih običaja, no daljnje zapišavanje teritorija, kao uvod u islamizacijske procese u budućnosti, mora biti zaustavljeno. Ovo je samo jedan od nebrojenih primjera kako nedostatak istinskog hrvatskog političkog suvereniteta u BiH dovodi do situacija u kojima, vrlo često mimo svakog zakona, onaj koji je trenutno jači beskrupulozno tlači. Sve do jednog dana.
Priznajem! Čini mi se da ovaj gnusni tekst nisam ni pročitala u cjelosti, prvi put kada sam ga čitala. Kako ću čitati "štivo" koje džamije i islamske centre nedvosmisleno, šovinistički, ksenofobično, antiislamistički i islamofobično naziva takvim gnusnim imenom? Ovo je javna riječ, ovo je nedvosmisleno javno širenje mržnje na vjerskoj i etničkoj osnovi, ovo je kažnjivo prema važećem Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ( http://www.tuzilastvobih.gov.ba/files/docs/zakoni/Krivicni_zakon_FBiH_36_03_bos.pdf ) koji kaže:
Član 163.
Izazivanje narodnosne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti
(1) Ko javno izaziva ili raspaljuje narodnosnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutiv- nim narodima i ostalima koji žive u Federaciji,
kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina.
(2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini prisilom, zlostavljanjem, ugrožavanjem sigurnosti, izlaganjem poruzi narodnosnih, etničkih ili vjerskih simbola, oštećenjem tuđih stvari, skrnavljenjem spomenika, spomen-obilježja ili grobova,
učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.
Ali, šta imamo? Imamo institucije, što sekularne što religijske (tipujem na Rijaset Islamske zajednice u BiH, ali i sve ostale, jer se sutra isto može desiti njima), koje NE REAGUJU. Gdje su ti pravni eksperti koji će izdejstvovati način da se autor ovog sramotnog teksta, vjerovatno državljanin susjedne Hrvatske, Gustav Antunović, kazni? Jer, nije bitno što je on strani državljanin, krivično djelo počinjeno je na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine s obzirom da osnivači web portala hercegbosna.org žive i djeluju u Bosni i Hercegovini.
Idemo dalje! Druga dva, svježija i svježa, primjera:
ZBOG ‘KRŠENJA KODEKSA’: Predsjednik Općinskog suda u Travniku zabranio zaposlenici da pokrivena dolazi na posao!
Predsjednik Općinskog suda u Travniku Goran Dujić osporio je pravo jednoj od namještenica ovog suda da pokrivena dolazi na posao, tvrdeći da se radi o kršenju kodeksa kojim se zabranjuje isticanje vjerskih i nacionalnih simbola u pravosudnim institucijama, saznaje Dnevni avaz
Prema pisanju ovog lista Dujić je od Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH zatražio mišljenje o ovom pitanju ističući kako je kao Hrvat već uklonio iz ovog suda križeve na lančićima.
– Bez prethodnog razgovora, odnosno pristanka nadređenog službenika ili mog osobnog dolazi na posao "pokrivena" mimo kodeksa ponašanja i pravila o odijevanju, sadržanih Članom 13. Zakona o sudovima FBiH i u odredbama Poslovnika o unutarnjem sudskom poslovanju – stoji u dopisu koji je Dujić poslao u VSTV.
Zastupnik namještenice, travnički advokat Adil Lozo kaže da se radi o pokretanju istrage protiv njegove klijentice samo zato što se odlučila na drugačij stil odijevanja, pri čemu je izvršen atak na njenu vjersku slobodu.
– Ovo je jedan od rijetkih primjera gdje postoji pisani dokument da se atakuje na vjersku slobodu jedne osobe. U aktu stoji da njihovi radnici ne smiju ispovijedati vjersku ili bilo kakvu drugu pripadnost za vrijeme obavljanja službene dužnosti, što ona nije ni radila. Očito je da predsjednik Suda ne razumije šta je sloboda vjeroispovijesti – navodi Lozo.
Lozo dodaje da su već vođeni postupci pred Visokim sudskim i tužilačkim vijećem o ovom pitanju, iako oni nisu nadležni, jer se radi o pitanjima sudske uprave.
– Želim da odbranim teoriju da se radi o diskriminaciji na vjerskoj osnovi i da definitivno pojasnim razliku pitanja stila odijevanja i vjerskih oznaka. Moja klijentica razlikuje se jer nema frizuru kao druge dame. Po ovoj logici, ukoliko bi neko iz Općinskog suda Travnik odbio da jede svinjsko meso ili da pije alkohol, mogli bismo reći da time izražava svoje vjersko obilježje – kaže Lozo.
(Dnevniavaz.ba, DEPO PORTAL/eb)
Šta se događalo na karate turniru u Prozoru: Isključili djevojčicu s turnira zbog marame!
Ovo sam prvi put doživio, kaže sudija Tihak, koji je uzaludno protestirao
Drugi međunarodni karate turnir "Rama Open 2011" koji je u subotu održan u Prozoru, trebao je, prema svim najavama, biti prava sportska manifestacija, jer je nastupilo 350 karatista iz 30 klubova iz Hrvatske, Crne Gore i BiH. Čast da otvori turnir pripala je zamjeniku ambasadora Japana Hitoši Kavahari, a borbe je posmatrao i dopredsjednik FBiH Svetozar Pudarić.
Mnoga prvenstva
Međutim, sportsku atmosferu i sjajnu organizaciju pokvarile su sudije, koje su iz daljnjeg takmičenja udaljile mladu karatistkinju iz Bugojna zato što je nosila maramu. Trener Karate kluba "Bugojno" Rašid Tihak uzaludno je protestirao kod vrhovnog sudije i generalnog sekretara Karate saveza BiH Dragoslava Dojčinovića.
– Ovo sam prvi put doživio, iako sam državni sudija. Ova djevojčica se s maramom u kategoriji 12 i 13 godina takmičila na mnogim prvenstvima i turnirima. Zamislite kako je njoj bilo u Prozoru – kaže Tihak.
S obzirom na to da se na ovom međunarodnom turniru nije izvodila ni himna BiH, Tihak smatra da se radi o nečemu što očito izlazi iz okvira sporta.
Ko je maliciozan
S druge strane, Dojčinović kaže da mlada karatistkinja iz Bugojna nije udaljena s turnira, nego joj nije dozvoljen nastup na takmičenju. Na sugestije da je djevojčica isključena mimo pravila, on odgovara da su ti koji ga optužuju "maliciozni i da ne znaju pravila".
– U pravilima se kaže da se na takmičenju ne može nositi ništa što nije sportska oprema. Nije istina da je ova djevojčica učestvovala bilo gdje, jer sam ja bio na svim međunarodnim takmičenjima. Jeste li vidjeli na nogometnim terenima pokrivene igračice – izjavio je Dojčinović i dodao da je djevojčica nastupala u "katama", nakon čega joj je saopćeno da ne može dalje učestvovati na turniru.
Bez himne BiH, ali s Thompsonom
Iako se na sličnim turnirima, na kojima učestvuju takmičari iz različitih zemalja, pušta državna himna, to se u Prozoru nije dogodilo.
Mnogim učesnicima, kako kaže Tihak, dodatno je zasmetalo to što su prije zvaničnog početka turnira u sali puštane pjesme Marka Perkovića Thompsona.
Dojčinović vrijeđa: "Muslimani prave budale od sebe"
Dojčinović je ustvrdio da se do 2009. godine moglo nastupati s maramom, nakon čega je to zabranjeno, kao i da oni "nisu vjerska, nego sportska organizacija". Tvrdi i da je bio na turnirima u arapskim zemljama, "gdje također nema takmičarki u maramama", a potom je uslijedila iznenađujuće uvredljiva i skandalozna Dojčinovićeva izjava:
– Samo što su naši muslimani veći od svih ostalih u svojim nastojanjima da naprave budale od sebe – ustvrdio je on.
U vezi s prvim tekstom, a ostajući samo i isključivo unutar sekularno-legislativne oblasti, zar je jedan Kodeks, jedan podzakonski akt, IZNAD ZAKONA, ovaj put iznad državnog Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini ( http://www.mpr.gov.ba/userfiles/file/Biblioteka/zakoni/bh/ZAKON%20O%20SLOBODI%20VJERE/ZAKON%20o%20slobodi%20vjere.pdf )?
II – Sloboda ispovijedanja vjere i uvjerenja
Član 4.
1. Svako ima pravo na slobodu vjere i uvjerenja, uključujući slobodu javnog ispovijedanja, odnosno neispovijedanja vjere. Isto tako, svako ima pravo prihvatiti ili promijeniti vjeru, kao i slobodu – bilo sam ili u zajednici s drugima, javno ili privatno – da na bilo koji način očituje svoja vjerska osjećanja i uvjerenja obavljanjem obreda, izvršavanjem i pridržavanjem vjerskih propisa, držanjem do običaja i drugih vjerskih aktivnosti.
(…)
Član 5.
1. Zabranjena je svaka diskriminacija koja je zasnovana na vjeri ili uvjerenju a koja je definirana u članu 2.1.
U vezi s drugim tekstom, pitanje je identično, samo još više ljutnje izaziva. Nekakva sportska organizacija navodno je 2009. godine promijenila nekakva neimenovana vlastita pravila (pitanje je da li se ta pravila uopšte mogu nazvati podzakonskim aktom) kojim DIREKTNO KRŠI DRŽAVNI ZAKON!
I? I ništa.
Građani, i vjernici i ateisti vjerovatno prinuđeni su potpisivati ovakve peticije: http://www.peticije24.com/peticija_protiv_diskriminacije_pokrivenih_zena_u_bih . Peticija je naslovljena na Rijaset Islamske zajednice u BiH s obzirom da autorka iste vjerovatno više (s punim pravom, moram primjetiti, s obzirom na sve primjere, a ima ih još more, koje sam istakla) ne vjeruje u institucije ove države. Ne vjeruje u pravnu državu, jer, i ako je ima, onda je samo ponekad, iznenađujuće, parcijalno ima.
Potpisala sam peticiju. Pozivam vas da učinite isto. Posebno pozivam one koji se ne izjašnjavaju kao muslimani da to učine. Pokušajmo biti odgovorni spram ove države i njenih ljudi. Pokušajmo javno govoriti o otvorenoj diskriminaciji i kršenju temeljnih ljudskih prava i sloboda. Svi sutra, ukoliko nešto ne učinimo, možemo biti diskriminisani i može nam naše zagarantovano pravo biti odzeto nekavom praksom, nekakvim podzakonskim aktom, nekakvim dekretom. I onako je velikoj većini ljudi u ovoj zemlji odavno prekršeno temeljno ljudsko pravo, pravo na rad. Informišimo se, čitajmo zakone, pokrećimo inicijative, javno osuđujmo jer ćemo, ukoliko ćutati nastavimo, biti svedeni na građanina kao brojku bez ljudskog u sebi.
Valja primjetiti da je ova analogija ”Svi x nisu y, svi y jesu x” najučestaliji rasistički komentar na našim prostorima, a odnedavno i globalnije.
U BiH ne možemo pričati o ljudskim pravima dok ne budemo imali demokratiju, demokratiju nećemo imati nikad sa ovakvim stanjem (ili nepostojanjem) javnosti i opštom apatijom nadležnih organa na njihovo najgrublje kršenje, dakle – nema nas ni na mapi.
Uzeti pravdu u svoje ruke i kršiti ljudska prava onima koji krše ljudska prava mi se nazire kao jedini prirodan način (a i balkanski je, što jest jest).
Dug post, stara tema 🙂
Jednom sa čitala divan tekst o hidzabu gdje je sve istančano i razloženo na termin pokrivanja – na žene koje su pokrile glavu i žene koje su pokrile srce. Ove prve je lahko prepoznati izdaleka, ove druge je teže naći i upoznati – Ali ih ima sve više.
Imamo li pravo nametati svoju volju drugima i drugačijima? Ako smo sila&večina po defaultu, imamo. Životinjski ali primjenjivo.
Ranije sam pisala tekstove o manjinama tj ovim životinjskim nagonima. Discriminare znači – odvajati, praviti razliku po socijalnim, rasnim, etničnim, vjerskim, individualnim, spolnim, jezičnim, starosnim ili drugima osobinama.
Moram priznati da sam jedna od onih koje su u upornom nastojanju ostvarivanja svojih prava u ovom slučaju kao suport ženama da ih prije svega neko/svako oslovljava kao pokrivena žena jer je termin neprimjeren – nije pokrivena nego prekrivena žena 🙂 Ona je preKRILA/saKRILA/ sebe po svom izboru.
Nadam se da ćemo biti u skupini onih žena čiji je nijjet zadovoljan Gospodar i iskrena djela.
Mislim da se treba naglasiti da hidzab nije samo marama niti da jeste marama hidzab.
Ali jeste simbolika.
Ne bih rekla da je ovo što si naveo u posljednjoj rečenici Clandestine prirodan zakon. Prije bih rekla da je riječ o instinktivnoj zakonitosti, a čovjek je mnogo više od svoga instinkta. Čovjek ima i razum. U spoju sa srcem (osjećajima) i umom to mu je prirodno stanje.
I više nego očigledno je da se u posljednih 20-ak godina, odokativno, u savremenom sekularnom svijetu dešava nešto vrlo blisko pošasti antisemitizma. Tek kada se muslimanima počelo dešavati ono što se dešava/lo Jevrejima zapravo je i spoznata velika falinka ove kovanice ‘antiseitizam’, s obzirom da u semitske narode spadaju i Arapi i mnogi azijski narodi, kao što, uostalom, i među hamitskim narodima ima mnogo muslimana. I ne samo među njima.
Čini se da ovom čovječanstvu uvijek treba neki ultimativni neprijatelj. Zvrčka je u tome što je taj ultimativni neprijatelj, kao po nekom postulatskom receptu, uvijek drugačiji od onoga koji, putem moći, formira ono što se zove savremena, dopuštena i progresivna stvarnost. Dovoljna je tolika banalnost, kao što je, na primjer, da li će neka žena ulicom hodati obučena drugačije od ustaljenog prosjeka, da se taj ultimativni neprijatelj prepozna, unaprijed osudi i tretira nedostojno u odnosu na tretman koji se pruža drugima. Bazično psihološki gledano, i onako pošteno da se ne bi lagali, nije zapravo problem što je ona na javnom mjestu drugačije obučena, nego što je muslimanka – promišlja u skladu s islamskom filzofijom i etikom (recimo, neće se zaduživati uz nedozvoljene kamate kod banaka, te će i svoga supruga savjetovati da to ne čini); slijedi islamske tradicijske vrijednosti (žena IMA IZBOR da čuva porodicu i dom prioritetno, a to je manje poslušne i jeftine radne snage) itd.
Demokratija u onom izvornom kontekstu – ja biram, kroz svog posrednika, kako će mi biti i on je postulatski obavezan da moja očekivanja ispuni – nikada nije zaživjela u praksi. Niti će. Evo, i da je moguće da takav oblik rukovođenja jednom državom ili organizacionim oblikom više država uz podijeljen suverenitet (EU na primjer) zaživi, ponovo je pitanje kako bi se svi oni drugačiji, po raznim elementima, više-manje zapravo banalnim, osjećali.
Jedno društvo srazmjeno je uspješno zadovoljstvu manjina i drugačijih koji u njemu žive. Ovo je ideal koji može biti, ako dobre volje ima, ostvaren u baš svakom društvenom uređenju istorijski zabilježenom. Osim u robovlasništvu. Do danas ga, koliko vidim, nijedno društveno uređenje ikad nije zadovoljilo, uključujući i demokratiju. Niti će zadovoljiti ovaj ideal sve dok većina ljudi ima u sebi strah od drugačijeg, koji proističe iz neznanja i, još gore, otpora prema učenju.
Da, Yildiza, stara tema. Ženama koje nose hižab, nikab ili burku i kojima je, i bez sekularističkih zabrana, nametano ponižavanje od okoline, prestara tema.
Vjerujem tvojoj prosudbi da žena koje su pokrile svoje srce ima sve više. Nekako mi to lijepo zvuči. Ipak, molim te, da mi pojasniš šta si tačno pod “pokrivanjem srca” mislila?
Nisam znala da je termin ‘pokrivena žena’ neprimjeren. Uvažiću ispravku. Nisam to, do ovog tvoga komentara, uviđala. Polazila sam od toga da taj termin svakako sadrži ono ‘-krila’ (sakrila), bilo da je ‘po-‘ ili ‘pre-‘. Da, savršeno mi je jasno da su to učinile svojim izborom i to im pravo, NA IZBOR, niko ne može (ne bi smio) osporiti ili prekršiti, pogaziti.
Amin. I ja se nadam.
Da, znam da marama, a priori, ne čini hidžab. U pitanju je skivanje svih atributa koji, otkriveni u javnosti, kazuju da stida, i u praksi, u onom fizički pojavnom, nema.
Članak 1. – “tekst iz kolumne” – već sam negdje naletila na njega, i nisam ga mogla pročitati u cijelosti. Odvratan je. I ne znam kako neko već nije odgovarao za ovo.
Članak 2. – “Sud u Travniku” – ovdje već nisam u stanju da budem apsolutno kategorična. Mišljenja sam da u pojedinim institucijama ne bi trebalo da se ističu (odnosno da budi vidljivi) ikakvi vjerski ili nacionalni simboli. Posebno ne osoblje koje ima ikakav odlučujući tj, uticajni značaj. Sud treba da je vrlo ozbiljna institucija. No, to i ne mora da znači potpuno odsustvo pristranosti ili pogrešne odluke, nije nikakav garant… ali je opet na neki način reducirano.
Npr. bankarstvo – da li je prihvatljivo da kreditni analitičar preporuči i odobri veliki kredit uz “Ako bog da/Inšala!”?
Postavlja se pitanje, koliko vjernik koji božiji zakon stavlja u vrh svog zakona i shvatanja stvari, može biti u stanju da sudi ili odlučuje po zakonima neke države?
Članak 3. – “Trunir” – preseravanje, ašćare diskriminacija. No, ako u nekom sportu (grubljeg tipa) postoji opasnost od povreda iliti po život, onda se mora naći adekvatno rješenje za ovu problematiku prekrivenih ženskih osoba.
Što se mene tiče možeš staviti na glavu (prekriti se – preko glave, sebe) šta hoćeš ukoliko me ne ugrožavaš na bilo koji način i ako poštuješ zakone države u kojoj živiš.
U dodatku… da li znaš kako izgleda lična karta BiH žene s nikabom/burkom?
… religije… joooj
obicno se ne petljam kad je u pitanju religija jer uvijek ima neko, da nesto zamjeri, elem licno nemam nikakav stav prema marami i sl, apriori da se ogradim, ali u Emiratima zene, djevojke, trce, jedre, voze motore, aktivno se bave sportom i plivanjem iako su pokrivene, naravno da za plivanje imaju posebne kostime sto se cesto vidi i na plazama,…..za ovo kod nas nemam komentara na ljudsku glupost….
Poštujem Babba. No, u vezi s novinskim (Internet) člankom koji se tiče kršenja ljudskih prava jedne zaposlenice Suda u Travniku, osnovno je pitanje da li se njen hidžab može smatrati vjerskim simbolom. Vjerski simbol je krst/križ, Davidova zvijezda, polumjesec i zvijezda, slika ili fotografija džamije, jevrejskog hrama, crkava. Vjerski simbol hidžab nije. Hidžab je, prosto, ispoljavanje privatnog vjerskog ubjeđenja, pojavno ispoljavanje vjerovanja u tišini, bez ikakvog nametanja. Što se tiče ove tvoje vrlo zanimljive teze da njeno pojavno, uz hidžab, može uticati na pristrasnost u donošenju odluka. Hmmm, vjeruj mi dovoljno je njeno ime i prezime, bilo čije ime i prezime – srpsko, hrvatsko ili bošnjačko da se nešto proglasi pristrasnim ukoliko se, prosto, hoće. Što se tiče ovog ‘bankarskog’, mislim da je to pogrešan primjer. Aludiraš da je žena koja nosi hidžab u sudu izjednačena sa kreditnim službenikom koji odobri veliki kredit (podrazumijevajući da klijent nije u stanju isti da podnese, ukoliko dobro naslućujem šta želiš reći) uz jedno insh'Allah, u prevodu ako Bog da? Vidi, ovakvom postavkom dovodiš u pitanje njenu kompetenciju da obavlja svoj posao u sudu. To što ona nosi hidžab nikakve veze sa njenom kompetencijom nema. Možda joj je kompetencija superiorna u odnosu na druge zaposlenike, možda je lošija, a možda je prosječna. Mi to ne znamo i nikako ne možemo znati samo na osnovu njenog pojavnog – ona nosi hidžab. Zar ne?
Sve što u vezi sa slučajem u Sudu u Travniku imam reći je:
– mislim da se Kodeks uopšte ne odnosi na slučaj nošenja hidžaba. Odnosi se na isticanje vjerskih i nacionalnih SIMBOLA. Hidžab nije vjerski SIMBOL. Hidžab je privatno, pojavno ispoljavanje vjerovanja.
– također, mislim da nijedan Kodeks, dakle podzakonski akt, ne može biti u suprotnosti s važećim državnim zakonom, a on kaže:
“II – Sloboda ispovijedanja vjere i uvjerenja
Član 4.
1. Svako ima pravo na slobodu vjere i uvjerenja, uključujući slobodu javnog ispovijedanja, odnosno neispovijedanja vjere. Isto tako, svako ima pravo prihvatiti ili promijeniti vjeru, kao i slobodu – bilo sam ili u zajednici s drugima, javno ili privatno – da na bilo koji način očituje svoja vjerska osjećanja i uvjerenja obavljanjem obreda, izvršavanjem i pridržavanjem vjerskih propisa, držanjem do običaja i drugih vjerskih aktivnosti.
(…)
Član 5.
1. Zabranjena je svaka diskriminacija koja je zasnovana na vjeri ili uvjerenju a koja je definirana u članu 2.1….”
Čak i, dakle, da je predmetni Kodeks u suprotnosti s državnim Zakonom (u što sumnjam, vjerovatno je riječ o pogrešnom ili zlonamjernom tumačenju istog), on bi se morao sa Zakonom usaglasiti, odnosno staviti van snage do izrade novog koji će biti u skladu s pozitivnim zakonskim pripisima ove zemlje i, još važnije, s međunarodnim konvencijama o zaštiti ljudskih prava i temeljsnih sloboda.
Što se tiče posljednjeg pitanja… Znam više žena koje nose nikab, doduše nijednu koja nosi burku, i bila sam svjedokom njihovog poštovanja spram institucija ove zemlje. U dva navrata sam bila svjedok. Dakle, za ličnu kartu su se fotografisale bez prekrivanja dijelova ili cijelog lica, a, također, pri legitimisanju, odnosno na zahtjev, pokažu svoje lice kako bi ih ovlašteni službenik mogao legitimisati. Pazi Babba, vrlo je bitno da prepoznamo visok nivo tolerancije (ili dobrovoljnosti pod prisilom, rekli bi neki) u ovakvom činu. Njena vjera njoj daje pravo da to nipošto ne čini, ali ona to, ipak, učini jer poštuje ustavni poredak ove zemlje. Možda uviđa, ona, da ova zemlja nema dovoljno novca za ne tako skupe spravice (ali zato za vrlo skup centralni softver) putem kojih ju je moguće legitimisati otiskom prsta. Ovakve spravice, nesporno je, mogla je uvesti jedna Francuska na primjer, ali neće, niti se pitanje ovog alternativnog rješenja uopšte povlačilo u medijima.
Sve si rekla Magnolija. Jako mi je drago što si nam prenijela ta iskustva. Sve se može kad se hoće, a sve se hoće tek kada postoji dobra volja za to.
Nema potrebe da opet radiš copy-paste članove zakona.
Ti kao i ovaj advokat tražite rupe u zakonu, sasvim legitimno. Zakon je odredio tako, a što sadrži rupu, druga stvar. Ne znam kakav je zvanični kodeks našeg sudstva (priznajem, mrsko mi je guglati). No, ovdje se igramo riječi, pojmova i značenja (rupe u dotičnom kodeksu) – vjerski simboli i obilježja.
Ako se kaže da je burka, hidžab, nikab poziv na vjeru, kako Allah zahtijeva od žene da se propisno oblači, ukratko islamska odjeća za žene – simbol sigurno nije, a da nije vjersko obilježje?
S toga, stvarno ne razumijem ovo – “Vjerski simbol je krst/križ, Davidova zvijezda, polumjesec i zvijezda, slika ili fotografija džamije, jevrejskog hrama, crkava. Vjerski simbol hidžab nije. Hidžab je, prosto, ispoljavanje privatnog vjerskog ubjeđenja, pojavno ispoljavanje vjerovanja u tišini, bez ikakvog nametanja”.
Kao i križ na lančiću, tetovaža na ruci, turban na glavi, kum-kum na čelu, halka na nosu, i sl.
Isključujem bilo kakve objekte vezane za religiju koje bi našle svoje mjesto u službenim prostorijama državne isntitucije.
Rekla sam da ne mogu biti posve isključiva kod ovog primjera, i to zbog vrlo lošeg osmišljenog kodeksa. U diskriminaciji su se našle sve strane.
Sa druge strane, postoji dodatni problem – marama (i sl.) na glavi ne znači uvijek vjersko ubjeđenje… nekada je to i modni detalj, a nekada (nažalost) skrivanje zdravstvenih problema. Tako da i tu postoji potencijalna diskriminacija.
Žao mi je što misliš da se moj komentar odnosi samo na hidžab. Čak mi je i zasmetalo.
Evo pročitaj opet: “Mišljenja sam da u pojedinim institucijama ne bi trebalo da se ističu (odnosno da budi vidljivi) ikakvi vjerski ili nacionalni simboli. Posebno ne osoblje koje ima ikakav odlučujući tj, uticajni značaj. Sud treba da je vrlo ozbiljna institucija. No, to i ne mora da znači potpuno odsustvo pristranosti ili pogrešne odluke, nije nikakav garant… ali je opet na neki način reducirano”.
Pa opet pročitaj sljedeće: “koliko vjernik koji božiji zakon stavlja u vrh svog zakona i shvatanja stvari, može biti u stanju da sudi ili odlučuje po zakonima neke države?” – da pitam se.
I da ne radim opet copy-paste, rekla sam da to nije garant, ali ovdje na našem podneblju, ovo su vrlo osjetljive stvari, te trebaju biti što jednostavnije, određenije i reducirane.
Da ne bih mnogo objašnjavala svoj stav, evo u kratkoj verziji: http://iblogon.blogger.ba/arhiva/2011/01/16/2667695
Tamo gdje se religija vidljivo upliće, u to ne vjerujem.
Pogrešno si shvatila za bankare. Odsustvo lične odgovornosti, te prebacivanje iste na božju volju.
ID ili LK – identifikacijski dokument. otisak prsta, slika i osnovni lični podaci. Pitala sam te, jer želim provjeriti i biti sigurna 101% ono što sam vidjela svojim očima – da je umjesto slike žene sa burkom stajao prazan okvir, bez lica. Gospođa iz MUP mi je potvrdila isto. Ja i dalje ne mogu da vjerujem, jer na stanicama MUPa o izdavanju lične karte, tako nešto ne postoji.
Otisak prsta i lice su jedini legitimni dokaz, ne znam zašto bi tu imali “veliki novi tolerancije”?! Tu se ne slažemo, nikako. Njenja vjera protiv zakona države. Pa lična karta se ne pokazuje samo policiji. Zašto bi svaka služba morala da ima te spravice… a da zdravstvena zaštita nema dovoljno CTa?!?!?!!? Samo zato jer je to njena volja?! Izvini, ali tu na zelenu granu nećemo sjesti. Fotografija u ID – lični dokument, je nešto što ne pokazuješ na sve strane. Osim toga, pravi razlog i smisao zašto se nosi “propisna odjeća” je iz drugih razloga, a ne da niko nikada neće vidjeti njeno lice i da se inatimo. Razmisli malo o tome.
Osim toga, previše sam već diskrimirana u svojoj rođenoj zemlji (evo i u tvojim komentarima) – hvala lijepa hrvatima, bošnjacima i srbima!
Razlika je jednostavna – glava moze biti pokrivena maramom a tijelo ne mora, ali kada je prekivena onda znamo o čemu se radi.
Termin ‘pokrivanje srca’ je sinteza hijaba/prihvatanja serijatskih propisa u odjevanju, ponašanju žene/ i duhovnog mira. Ovdje nema pravila tj. redoslijeda ali se znaju načela – žrtvovanje svog vremena, imetka u korist drugih /ovdje ne mislim samo na empatiju/ bez da se zauzvrat očekuje i želi bilo šta /čak ni zahvala/ osim Božijeg zadovoljstva.
Ovo je komplesno zbog borbe ega, životnih prioriteta, žrtvovanja, odricanja, iskušenja i sl. ali je misija i iskrena želja mnogih žena.
Babba, zaista mi nije jasno, ne razumijem, ne shvatam zašto se osjećaš diskriminisanom u mojim komentarima? Pročitala sam i tvoje i moje komentare sada nekoliko puta, pokušala sve preispitati, i jednostavno nisam našla svoje riječi, rečenicu ili rečenice kojim sam te diskriminisala po bilo kojoj osnovi. Možda nisam u pravu? Drugo, kakve veze ja imam sa Hrvatima,Bošnjacima i Srbima zbog kojih si u svojoj rođenoj zemlji previše diskriminisana? Molim te da mi pojasniš ovo dvoje.
Ne tražim ja nikakve rupe u zakonu. Činjenica je da postoje dva materijalna zakona, jedan Poslovnik i jedan Kodeks, kao podzakonski akti, koji pobliže definišu predmetnu problematiku. Prvi Zakon je državni Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini. Drugi Zakon je Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine koji, u svom Članu 13., kaže(izvini što ponovo pejstam članove Zakona, samo se trudim razjasniti stvari, nemam nikakvu lošu namjeru niti mi je jasno zašto se pejstanje članova zakona može kao loša namjera protumačiti, ali dobro):
“Član 13.
Oznake pripadnosti
Sudije i službenici suda ne smiju ispoljavati bilo kakvu vjersku, političku, nacionalnu ili drugu pripadnost za vrijeme vršenja službenih dužnosti.
Oznake vjerske, političke, nacionalne ili druge pripadnosti ne smiju se isticati na sudskoj zgradi ili u prostorijama suda.
Zabrana iz stava 1. ovog člana ne odnosi se na stranke i treća lica.”
E, sada. Jasno je kao dan da, čitanjem ovog člana Zakona, nošenje hidžaba (komentarisali smo Internet članak u kojem ženska osoba, zaposlenica Suda, nosi maramu ili ima ‘različitu frizuru’ od drugih zaposlenica – tako kaže njen advokat, a njen šef kaže da je ‘pokrivena’. U oba slučaja da se s pravom zaključiti da ona nosi hidžab i ja sam u tom pravcu i komentarisala i mislim da nisam stavila tvoje riječi u nepravilan kontekst jer si se i ti, u komentaru, eksplicitno osvrnula na slučaj Suda u Travniku) može biti protumačeno kao ‘ispoljavanje vjerske pripadnosti’. Može, s pravom, biti postavljeno pitanje o nedorečenosti tog Zakona jer šta sa, kako si odlično primjetila, ženom koja glavu pokrije maramom iz zdravstvenih razloga -kancer, pa joj je kosa opala kao posljedica hemoterapija. Neko može protumačiti, ukoliko je njeno ime, npr. Fatima Hodžić, da i ona nosi hidžab. Međutim, sva ova razglabanja dosovce padaju u vodu zbog sljedećeg – državni Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, čije sam članove pejstala u prethodnom komentaru, ima veću pravnu snagu od bilo kog Zakona na entitetskom nivou. Činjenica koju će potvrditi ama baš svaki sud u Bosni i Hercegovini, a za ovo je nadležan, u upravnom postupku, Sud Bosne i Hercegovine, a u apelacijskom postupku, ukoliko je riječ o kršenju ljudskih prava, Ustavni sud BiH. Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine je, nesumnjivo, bilo neophodno usaglasiti sa državnim Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, što očigledno nije učinjeno. Ovo je činjenica, ovo nije nikakvo razglabanje o ‘rupama u zakonu’. Ova uposlenica će, sasvim sigurno, dobiti tužbu po apelaciji pred Ustavnim sudom BiH ukoliko se odluči na takav korak, a ja bih da sam na njenom mjestu. Može tužiti, koliko poznajem pravo, Federaciju Bosnu i Hercegovinu, a vjerovatno može tužiti i samu Bosnu i Hercegovinu. Također, kada bi iscrpila svaki pravni lijek unutar domaćeg zakonodavstva Bosne i Hercegovine, ostaje joj Evropski sud za ljudska prava u Strazburu koji presuđuje na osnovu Evropske konvencije o ljudsim pravima i temeljnim slobodama, a koji će, sasvim sigurno, utvrditi postojanje diskriminacije po vjerskoj osnovi.
Što se tiče ovoga šta je vjerski simbol, bolje rečeno ‘oznaka vjerske pripadnosti’ kako to definiše Zakon o sudovima u Federaciji BiH na koji se poziva predsjednik Općinskog suda, to, po mom sudu, nikako ne može biti komad tkanine, da to u potpunosti razjasnimo. Komad tkanine sa krstovima/križevima, Davidovim zvijezdama ili polumjesecima i zvijezdama, npr., da, ali neutralni komad tkanine ne. Jasno kao dan. Druga je stvar što u tom Zakonu piše, koji jednostavno nije pravno valjan jer je u sukobu sa odredbama državnog Zakona s kojim je morao biti usaglašen, da ‘sudije i službenici suda ne smiju ISPOLJAVATI bilo kakvu vjersku pripadnost’. Zaključak, sasvim očigledan – sam Zakon o sudovima u Federaciji BiH je, u tom Članu 13., diskriminirajući odnosno u sukobu sa slobodom javnog ispovijedanja vjere, što je garantovano kao pravo svima na prostoru Bosne i Hercegovine državnim Zakonom.
Da razjasnimo dalje – gdje si pročitala, od koga si čula ili, uopšteno, koje su reference tvrdnje da su hidžab, nikab ili burka poziv na/u vjeru?
U vezi s ovim – “…'koliko vjernik koji božiji zakon stavlja u vrh svog zakona i shvatanja stvari, može biti u stanju da sudi ili odlučuje po zakonima neke države?’ – da pitam se.”… Svako pitanje i dilema su ok., ali potencijalno davanje odgovora na to pitanje, na tu dilemu, a koji glasi “Malo ili nimalo!”, vrlo je opasno Babba. Nemam statističke podatke, nema ih niko, neću se gađati postotcima, ali mislim da s pravom možemo zaključiti da u Bosni i Hercegovini živi veliki broj vjernika svih religija u odnosu na ukupnu populaciju. Ako bismo možda dali kvalifikaciju da su svi oni malo ili nimalo sposobni da sude i odlučuju po zakonima ove države jer u vrh svog zakona i shvatanja stvari stavljaju Božiji zakon, šta time dobijamo? Mnogo ljudi čija je kompetencija u civilnim, građanskim, društvenim stvarima unaprijed isključena ili umanjena pukom činjenicom što su vjernici? Da, to dobijamo. A to je diskrminacija koja prelazi granice razuma, složićeš se. Žao mi je što je moj komentar ovoliko dugačak, ali zaista moram, jer je riječ o jednoj veoma bitnoj i senzitivnoj temi. Sljedeće što ću reći će možda zvučati kao predavanje, a iskreno nije ni bitno jer znam da mi je namjera ok., je pitanje iz čega su nastali svi moderni civilni zakoni, uključujući međunarodne konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, na svijetu? Znamo li odgovor na ovo pitanje? Odgovor je vrlo jasan – iz etičke, moralne postavke predočene čovječanstvu u svetim spisima. ‘Svi su ljudi jednaki pred Bogom’, stoga, svi su ljudi jednaki pred zakonom; ne ubij, ne kradi, ne laži – kažnjivo je lažno svjedočiti itd. itd. Istina u vezi sa sekularizmom je sljedeća – nijedan ozbiljan sekularistički mislilac, a jedan od prvih na tlu Evrope je upravo musliman, Ibn Rushd u literaturi Zapada poznat kao Averroes ( http://en.wikipedia.org/wiki/Averroes ), nije rekao niti će reći: “Odričemo se naslijeđa da je cjelokupna nauka potekla iz religijskih predodžbi. Odričemo se naslijeđa da su svi moderni, nakon pojavljivanja monoteističkih religija, zakoni nastali na temelju Božijih zapovjesti predočenih u svetim spisima.”. Sekularizam, na kojem počiva moderno civilno/građansko društvo, jeste uspostavio sistem podjele između religijskih i građanskih stvari u jednoj državi, ali nije, niti će ikada, u pitanje doveo izvorište morala na osnovu kojeg su, kasnije, kreirani svi građanski zakoni.
I da, da ti napokon direktno odgovorim na tvoje pitanje. Onako kako ja mislim. Gospođa iz Suda je očigledno prihvatila zakone ove zemlje i njen ustavni poredak čim radi u Sudu. Ona očigledno nije jedna od onih ljudi koji izbjegavaju odlučivanje ili odgovornost spram civilnih/građanskih zakona i poretka ove zemlje zbog šerijatskih propisa. Mislim da je bilo dovoljno jasno iz samog Internet članka.
Vjerujem tvom iskustvu s praznim prostorom umjesto fotografije za ličnu kartu. Ono što mi, međutim, nije jasno je da li si vidjela izdatu LK, u službenoj upotrebi, bez fotografije lica na njoj, ili si vidjela postojanje takvog zahtjeva za izdavanje LK u sistemu CIPS-a? Ukoliko si vidjela ličnu kartu u službenoj upotrebi, molim te da mi daš podatke gdje i kako jer bih to istražila dalje. U kontekstu – kako?
Nisam aludirala, u svom komentaru, da bismo mi trebali imati visok nivo tolerancije, nego da žene, koje nose nikab ili burku, imaju visok nivo tolerancije i prihvatanja spram civilnih zakona ove zemlje kada otkriju dio svoga lica ili lice u potpunosti radi identifikacije što sam, kako sam i rekla, dva puta svojim očima vidjela. Te žene uradile su to normalno, odmah, bez ikakvih opaski ili nećkanja pred sužbenom osobom, a na zahtjev. Stoga mislim da, prije svega, trebamo razmisliti o tome ko se ovdje i koliko inati.
Još jednom, žao mi je što si mi rekla da sam te diskriminisala u svojim komentarima, protiv osjećaja se ne može u momentu i stoga ti se izvinjavam iako zaista ne vidim gdje i kako sam to učinila.
Ahaaaa, hvala Yildiza, sad mi je jasno. I da, slažem se da je vrlo bitna ta terminološka razlika. Trudiću se uvažiti ispravku u svom govoru i pisanju.
Shvatila sam i veoma lijep dio o pokrivanju srca:-) Jako fino i, da, jako teško, baš ideal koji je moguće ostvariti. Drago mi je što ima, kako si posvjedočila ranije, sve više žena čija je to iskrena želja i misija.
Neka im Bog da sve najljepše i najbolje po njih i njihove porodice.
H., komentar izbrisan zbog one aluzije oko Sodome i Gomore. Otvoreno vrijeđanje. Nisam to od tebe očekivala. Dakle, tolicno, a ne tolikačko.
Diskriminacije mene (i meni sličnim) – prvo i osnovno – 3 konstitutivna naroda i ostali. Da li nas ima i u jednom navedenom? Nema. Ne postoji opcija za nas. To nije pitanje osjećanja kako mnogi misle (pa i ti), to je realnost. Ustav BiH je isključio ovakve “slučajeve”, kojih nije zanemariv broj.
Da li se iko ikada počešao po guzici zbog mene (nas) – jeste, u onom smislu da me (nas) negira.
Nadam se da ti je ovo dovoljno jasno. Nadam se isto tako da je jasno da uvažavam i shvatam problematiku s kojima se osobe slične ovoj “namještenici” susreću, te da bih voljela da se nađe adekvatno rješenje.
Za paste zakona sam mislila da nema potreba da iste iz posta kopiraš, jer sam ih pročitala… čisto da se ne mučiš.
Najprije, za šta uhvatiti naš Ustav? Za glavu, koje zapravo i nema, ili za rep? Šta je BiH, koje je njeno društveno uređenje? Ima republičko uređenje, koje je poništeno 1995 – šta god to značilo. Oblik vlasti “demokratija”, to je sve što znamo. Sekularna država?
Što se tiče navedenih 2ju zakona, i članova – koliko god oni izgledaju apsurdno i kontradiktorno, koliko god ovaj drugi jede prvi (i obrnuto), ja nalazim neki smisao. Osim toga, koliko sam mogla primjetiti, većina zemalja imaju iste ili slične zakone… pri tome ih ne spominjem kao u(o)gledni “zapadnjački” primjer, nego kao optimalno rješenje ove zajedničke problematike i kod drugih zemalja.
U ovom konkretno slučaju, vodi se rasprava oko prekrivene žene, a ne i oko zabrane nošenja vjerskog privjeska na lančiću. Nije li i to diskriminirajuće?
Hajde da se zapitamo zašto takav zakon?
Kako namiriti sve, i ovce i novce?
Ja sam ovdje u svojim komentarima ponudila argumente i za i protiv. Nisam ponudila najbolje rješenje, ne mogu se pohvaliti, jer ga nema, ima optimalno – a to je da ne zakineš većinu. Ne znam šta bi ti ponudila.
“…'koliko vjernik koji božiji zakon stavlja u vrh svog zakona i shvatanja stvari, može biti u stanju da sudi ili odlučuje po zakonima neke države?’ – Ne znam zašto bi ovo bilo tako “opasno pitanje”. Smatram da je sasvim rezonsko… kao i moj rezonski komentar da tu nema valjanog garanta, ali da mora postojati nešto na šta se možemo osloniti. Da li je to samo povjerenje? Statistika ove zemlje (ljudska iskustva) ove zemlje ne govori baš u prilog tome.
Npr. – Da, sumnjam u kompetenciju inih religioznih zajednica u učestvovanju u pedagogiji i psihologiji, te kreiranju obrazovnog sistema.
Znam, vrlo dobro na čemu počivaju današnji državni, odnosno građanski zakoni. Pogledaj samo Rimsko pravo, prije monoteističkih religija. A to vodi u diskusiju o tzv. “božijim zakona” i nastanku religije… a to je ukratko, ljudska potreba da uredi neku zajednicu ili društvo. To nema veze sa religijom, Bogom, nego sa samom čovjekovom prirodom (potrebom; što je i sama vjera) – red ili haos.
” Da razjasnimo dalje – gdje si pročitala, od koga si čula ili, uopšteno, koje su reference tvrdnje da su hidžab, nikab ili burka poziv na/u vjeru?” – molim te, najprije ne isključuj cijelu rečenicu i smisao, nije u redu, čak mi je i provokativno… onda možeš da potražiš sama.
Tvrdiš da je hidžab, prosto, ispoljavanje privatnog vjerskog ubjeđenja, pojavno ispoljavanje vjerovanja u tišini, bez ikakvog nametanja, i da je to vjersko-tradicionalna odjeća muslimanki, pa onda kažeš da je to obična krpa.
LK – vidjela sam je izdatu u rukama muškog pratioca dotične žene. Nemam drugih podataka. Voljela bih da imam, i da budem apsulutno sigurna o čemu se radi.
Izvanjavam se, pogrešno sam te shvatila za prag tolerancije, mada se on može gledati sa obje strane isto. U slučaju tvog navedenog primjera, iskreno ne vidim šta je tu tolerancija. Vidim zakonsku obavezu, a ne i inat. Priznajem, inat svakako postoji, u svakom obliku i na svakoj strani.
Iskreno, zaista ne znam kako da nastavim diskutovati sa tobom Babba. Namjerno sam čekala da mi se strasti smire, da ne kažem nešto što ne želim reći. Rekla si dvije stvari, za mene strašne i jednostavno se ne osvrćeš na to. Rekla si da sam te JA DISKRIMINISALA u svojim komentarima, a onda se osvrćeš na Ustav, to što postoje Bošnjaci, Hrvati, Srbi i ‘Ostali’ bez prava, puko ‘Ostali'… Ne pitaš me kako se ja izjašnjavam, da li sam po istom osnovu diskriminisana, samo ideš s tim da te JA DISKRIMINIŠEM. Dalje, i još gore, umećeš mi u usta dvije riječi koje za hidžab nikad ne bih rekla. Kažeš da sam hidžab nazvala ‘običnom krpom’, a ja pisala u građanskom kontekstu i rekla da TKANINA bez ikakvih religijskih obilježja na sebi ne može biti vjerski simbol. To ‘obična krpa’ i ja kao ja, a posebno da sam muslimanka koja nosi hidžab, shvatam vrlo uvredljivim, riječju nedostojnom riječnika osobe koja promisli prije nego što napiše nešto.
To je zaista sve što imam da ti, na ovu temu, kažem.
Pa šta i ako kažeš nešto što ne misliš reći… ili ne promisliš… ili ne nađeš prave riječi… ili te ja jednostavno pogrešno shvatim? To bi već, riješili, znam. Cijenim te više, nego što ti možda misliš.
Žao mi je, iskreno, što te je moje bilo šta u komentarima uznemirilo.
Koje su dvije strašne stvari koje sam rekla, a da se nisam osvrnula?
Prva, koliko shvatam, a mislila sam da je dovoljno objašnjeno, sad shvatam da nije – koliko god to tebi i nekome bilo smiješno, jadno, glupo, itd., spominjanje hrvatskog, srpskog i bošnjačkog (konstitutivnog, vrlo važnog, isključivog) mene vrijeđa, i u svakom smislu me diskriminira. Ti si to spomenula, u sasvim bezveznom kontekstu, hoću reći ništa važno (navela si kao primjere imena i prezimena, po defaultu), jer kontam šta si htjela reći. Znam da to je po Ustavu, to je po zakonu, to je opšteprihvaćeno, prema većini ovog ludog naroda…
E sad, kada na ovo nadovežeš raspravu o religioznim objektima, simbolima i obilježju u javnim ustanovama (sudovima i sl.), pa onaj moj dio objašnjenja o Ustavu i negiranja mene i sličnih, kao i onaj prvi komentar “Osim toga, previše sam već diskrimirana u svojoj rođenoj zemlji (evo i u tvojim komentarima)”, nadam se da ćeš shvatiti moju misao.
Žao mi je ako je ovo zvučalo pregrubo, i kao atak na tebe, žao mi je što je ispalo lično, jer nije, niti mi je to bila namjera.
Ti se izjašnjavala više puta na bloggeru, tako da mislim da sam upamtila.
Da li si ti diskriminirana… pretpostavljam da jesi.
Druga strašna stvar:
Ne pokušavam ti umetnuti u usta ništa, tvoj komentar stoji tu, da ga slobodno shvatimo po ličnom sudu. Valjda imam na to pravo. I krpa je tkanina. A tkaninom se prekrivaju žene muslimanke koje to nalaze važnim u svojoj vjeri, i ne moraju biti ukrašene vjerskim simbolom… najčešće nisu nikada, ako ćemo pravo. To da ne nose marame samo žene muslimanke, oko toga smo se već bile složile. Da, snosim odgovornost što sam tvoj komentar tako shvatila, i za to ti se ne moram ni opravdavati ni izvinjavati.
Ok.
Ok. je, kontam. Mnogi me nazivaju jezičkim čistuncem, o pojmovima i upotrebi istih puno razmišljam. Zbog posla ok., ali u neformalnoj komunikaciji zamarajuće. Zato mi se i dalje čine zastrašujućim i ‘diskriminacija’ i ‘obična krpa’, ali shvatam da se svako niti treba, niti se želi povoditi za nekim mojim uzusima. Pomjerena percepcija bijaše, my bad.