Tužno, tužno, tužno, tužno, tužno, tužno, tužno… na hiljade puta, na milione puta tužno.
Ranjenom policajcu želim što skorije ozdravljenje. Njegovoj porodici dajem podršku, da izdrže. Svim građanima koji su se zatekli na licu mjesta želim što ranije dostizanje unutrašnjeg mira.
Tužno je i što ćemo sada, kako god okrenemo temeljno neobaviješteni, ulaziti u razloge i motive napada protiv američke diplomatije u našoj zemlji, posredno protiv ukupne administracije Sjedinjenih Američkih Država, ali i napada protiv ustavnog poretka Bosne i Hercegovine. Ispiraćemo, propiraćemo, bio je plaćenik ovih, onih, nije bio plaćenik, bio je bolestan, nije bio bolestan, imao je pomagače, nije imao pomagače, sve je bilo unaprijed široko organizovano i planirano, nije bilo unaprijed organizovano i planirano… Pojedinačan čin, nije pojedinačan čin, teroristički čin, nije teroristički čin…
Sve ćemo to činiti, ali nećemo sebe preispitati. Nećemo, na vrijeme, unutar naših zajednica činiti sve da jasno upozorimo kako je moguće ubijanje i ubijanje nevinih, u svim okolnostima i uvijek, stravičan zločin protiv čovjeka i čovječanstva. Nećemo ništa učiniti da se ujedinimo na zaštiti sigurnosti i slobode u našoj zemlji, da sada ne dižemo dalje tenzije, da se ne optužujemo, mi, narod, između sebe. Javni mediji, oni koje mi plaćamo, će ponovo promašiti svoju misiju – da se stanje ne potpiruje dodatno, nego da se traži izlaz, institucionalni, sistemski izlaz i jačanje od kojeg ćemo svi, kao društvo, imati koristi. Javni mediji će izbacivati senzacionalizam, dodatno zavađanje, na onaj način u zavisnosti od političkih zagovarača i različitih interesa iza kulisa.
Konfuzna sam i tužna sam. Mi smo odovorni za ovo danas. Jedno društvo, a njega činimo mi, uvijek je i svugdje odgovorno za ovakvo nešto. I to je puna i jedina istina.
Slazem se da smo kao drustvo odgovorni za ovaj cin. Kao drustvo smo odgovorni za mnoge druge grozote koje nam se desavaju ali i dalje smo pasivni. I to se promijeniti nece.
Boze, tako tuzno…
Da, Trantinčice, neće se promijeniti dok se mi ne promijenimo. Svi, odrasli, sposobni ljudi, građani, članovi društva.
MSKS, plakala sam danas. Po dolasku u Sarajevo s terena dočekale su me dvije grozne vijesti. Smrt male Ajše Hajdarević i ovo.
Glavni je to grad ove naše zemlje i uvijek bismo, bar ja, kada bi govorili o Bosni i Hercegovini pominjali Sarajevo, kao simbol, napredak, nadu, toleranciju, nešto bolje… Sada smo, ponovo, svi gubitnici – država, narod, iskreni i dobri vjernici. Ma, ne znam više. Grozno se osjećam.