Mentor

Neki bluz je potajno klizio niz znojave zidove. Slajd je površno prelazio preko tačaka i zaključaka.
Gledao je kako pričam.
Nije slušao, gledao je u usne.

On je znao ono što ja ne znam. I bio je pomalo uplašen. Morao se prisjetiti kako se pažljivo postupa sa ovakvim priborom do užitka – sa mnom.
Kada mu je na pamet pala ta misao, bio je samo zbunjen.
I, od tada, krenuo je da me uči o muzici.

Znao je za Hačaturjana.
Ne znam kako je znao.
To je bila uvertira u saznanje da na onim mjestima na kojima bih to institucionalno trebala, možda baš tu neću pronaći ono što se podrazumijeva, a na onima na kojima se to nikako ne bi trebalo desiti – moguće je.
Ako fortuna tako okrene točak, znajući pritom da to ni sa fortunom ni sa bilo kakvim točkom veze nema.

Trzalice su ispadale, crna i fluorescentna žuta, iz malog gornjeg džepića na motor jakni dok je vadio duhan. Spustio ga je na notni zapis za orkestar.
Trebali smo iz toga iščupati notni zapis samo za klavir.
Jedva sam pošteno čitala note.

Bio je samouk, ali je orkestarsku Maskaradu aranžirao za klavir za vrijeme dok je popušio tri motane.
A one brzo gore.
Pisao je oštro, papir je jedva trpio taj pritisak.
Note su bile grube, nazubljene i kao da su se svađale.

“Ovako jako kako pritišćem, ovako oštro, tako ćeš svirati”, rekao je, pogledavši me prvi put među oči.
Strogo.

“Ali, to je valcer?!”

“Nije to valcer, valcer je Beč. Ovo je samo brojanje valcera, ovo je Hačaturjan!!!”

“Shvatam šta želiš reći.”

“Jesi li sigurna?”

~•••~

Vrata su još uvijek bila otvorena, a već smo najmanje 10 minuta ušli u kašnjenje.
Baš se tada ispred počelo komešati i jedino što sam očekivala bilo je ono ogromno tup, što bi se onda, u ehu s četiri strane sale, odbilo o zidove.
Svi su bili tu – roditelji, kako čiji, najbolje prijateljice uzbuđenih majki; parfemi su se miješali kao između stolova u pariškom Moulin Rougeu.

Moj nije bio niko, a dlanovi su se, bez obzira na to, znojili hladno i slipavo.
Ogledni čas, ma ja! Kao nema veze, nebitno je to, a svi su svima ovdje tu. I svi su svečani. I cvijeće je na sve strane. I sve ću to morati odgledati usput, čekajući, čekajući onoga ko mi nema doći, pristojno, zadovoljno, srećnih očiju, s rupicama na krajevima osmijeha.
Otplakaću kad stanem kod roditelja drugarice s najboljom izvedbom. Kod Ireninih? Marijaninih?
One će sigurno biti sjajne, pa neće biti čudno ako mi koja i kane.

Umjesto tup ušetala je direktorica.
Traži, traži, traži po sali, očima prelazi s jednog na drugo lice, pomislim da traži mene, traži, traži i… nađe me.
Pogleda me.
Otvorenih usta.
Šokirano.
Razočarano.

Iza direktorice vuku se oni.
M., autor oštrog notnog zapisa i još dvojica koji izgledaju… Još gore?
Domar je pored znojave nečije majke već dovukao jednu stolicu.
M. stoji, okrenut leđima, a licem prema majkama. Daje znakove D., a onda mu i ciijedi, tiho i režeće, da ne ide po tu drugu stolicu – donijeće domar.
N. stoji standardno spor, okrenut prema nama, razgleda visinu plafona s rukama u džepovima.

Naravno da Maskaradu nisam odsvirala dovoljno dobro, onako kako bih da sam dovoljno vježbala, ali je jesam svirala nazubljeno i bijesno, onako kako je M. pisao notni zapis.
Aplauz je bio pristojnosti radi, ali korepetitorka jeste prišla, onda kada je trebalo da tražim mjesto za plakanje, i jeste me pitala “ko mi je to, pobogu, prilagodio Hačaturjana?!”.

Rekla je da je, zapravo, to jedan krajnje neočekivan i snažan aranžman. Tražila je taj papir koji sam uglavila u neku kao fasciklu – ustvari, dva komada kartona, prednju i zadnju stranu velike zadaćnice tvrdih korica.
Kada sam joj papir pružila, prvo je gledala, pa još gledala.
I gledala.

“Tebi ovo ne treba?!”

Osjetila sam da ću plakati.
Samo sam se poluokrenula, osmjehnula joj se svojim najspremnijim osmijehom, podigla ruku kao da nije važno i otrčala.

Ispred škole, u Jevrejskoj ulici, skroz sa druge strane, pa malo niže ka Futoškoj pijaci stajala je ekipa.

Nisu me gledali dok prilazim. Neki, kao, njihov uobičajeni ignor.

“Maestro nije zadovoljan, nisi dovoljno vježbala”, ponovio je D. ono što je sigurno čuo od M.

“Bila si dobra malena”, krenuo je nesigurno M., nakašljavajući se između “bila” i “dobra”.
Dotakao me je po obrazu, kao kada otac štipa svog sina.

“Hoćeš li da te otpratimo do doma?”

“Neka, sama ću.”

“Da, bolje je tako”, rekao je.

Dvije sedmice sam se pitala kako su saznali za Ogledni čas. Sve dok, u jednom od dva podzemna prolaza, nisam vidjela plakat.