Nedjelja

Ovo je Gaza.

Kad čovjek ne zna, kada je u samici, kada se brani da ne poludi, on mašta.
To ga spašava.

Palestina nije imala pravo da joj se djeca ne rađaju.
Neko dijete, čuh to od muža, pita svoju majku da li u Džennetu ima vode, jer je žedno, pa da tamo požuri.

Mama reče da danas, glađu, odživimo dan kao ljudi Gaze.
To neće biti moguće, jer nama danas ne ubijaju djecu.

Katran reče da se udružimo, da će cijeli svijet koji ovo ne može trpiti udruživanjem postići mnogo više nego ništa.

Rikica dočekuje svoga sina i sjeti se palestinskih majki, koje više nemaju koga da dočekuju.

Fey zrnce nade pronađe u palestinskom drvetu masline, ipak najstarijem na svijetu, starom više od cijele civilizacije, u pet hiljada godina mogu stati i dvije, tri. Zaboravila je da napiše da je maslina simbol mira, ali nije zaboravila da napiše da je simbol otpornosti, nade i duhovne povezanosti naroda s vlastitom zemljom.

Romanoff reče da, kao turista, lako možeš prići svetištu muslimana, džamiji Al-Aksa, ali ako si zaista krenuo da se moliš i ako si, kojim slučajem, Palestinac, onda moraš da čekaš da te, na vlastitoj zemlji, pretresa tuđinska vojska.

Caligo se sjetila Božijeg prava i podsjetila satane da će im se u ime djece suditi.
Djece koja se osamdeset godina na svojoj zemlji nisu prestala rađati, a sve su od sebe satane dale da se to desi.

Mala Šapa je rekla da se baš zainati kada pomisli da ne može ništa učiniti. I, dok ovo pišem, evo sada, pođe jaka kiša. Zemlja ju je dugo čekala.
Šapo, ja vjerujem u znakove. I na riječ ti vjerujem. Kada se zainatiš, kada se zainatimo, možemo sve!

A, Ironic nam reče kako su izraelski autoputevi, dok prolaze kroz Palestinu, opasani visokim zidinama. Valjda da se izraelska djeca, koja njima prolaze, jednog dana ne upitaju, kada bi to uništenje i tu represiju svoje vlade vidjele, ko je tu zao i zašto su odrasli oko njih ravnodušni na satane s njihovih televizora.

Morgana osjeća i ne dopušta si da zaboravi, jer ko uopšte djecu zaboravlja.
Majka je, žena, ponekad prenježna za ovaj svijet. A ponekad, znam, veoma ljuta.

Shaw zna šta mi radimo, osim što ne možemo zamisliti tu pravu, palestinsku glad. Mi svjedočimo!
Kaže se, jel’ to biješe tako, kad nepravdu ne možeš otkloniti svojom rukom, onda je otklanjaj svojim jezikom.

A ja, ja sam kao u ćeliji noćas, zarobljena, i sanjam kako svaka ona tačkica brašna, nekim velikim Proviđenjem Gospodnjim, nekim čudom koje se uvijek dešava, a samo treba jako vjerovati i jako se udružiti i pokrenuti se… vjerujem da svaka ona mrva brašna može, stvarno može, jednoga dana, izgraditi škole u Gazi, kroz koje će ponovo dječiji glas, mnogo, mnogo dječijih glasova biti pušteno u radost i slobodu.
Vidim majke, gizdave, ponosne, kako namještaju košulje na svojim sinovima, tek svršenim doktorima, jer Palestinci su uvijek znali liječiti.
I očeve vidim, koji mudro mjere mladoženje za svoje kćeri, i masline vidim, i ezan čujem, i zvona crkvena, najstarija, i Jeruzalem sveti, slobodan, nad kojim su konačno zvijezde, uz mjesec, što gvozdene kupole ruše i šalju ih tamo gdje im je mjesto.

U vječnu sramotu, jer Nebo se pokriti ne može.