Tvoj superjunak bi bio rođen iz tvog načina gledanja svijeta, iz stalnog naginjanja prema skrivenom, neizrečenom, onome što se nalazi iza vela očiglednog, pa bi već samim svojim postojanjem bio sjenka i svjetlo u isto vrijeme. Imao bi oblik čovjeka, ali ne potpuno, jer bi njegove konture znale da se izmijene, da se prilagode onome ko ga posmatra, pa bi jednom bio sa sasvim jasnim obrisima, gotovo oštar u svom izgledu, a drugi put bi se stapao sa okolinom, tek naznaka prisutnosti, poput mirisa u zraku koji znaš da je tu, a ne možeš ga uhvatiti. Oči bi mu bile najjači znak – tamne, ali nikad mrtve, nego takve da u njima titra odsjaj koji podsjeća na udaljene zvijezde, one koje se vide samo kada noć poodmakne i kada većina ljudi spava.
Njegova supermoć bi bila vezana za riječi i tišinu, jer oboje podjednako nosiš u sebi. Mogao bi govoriti tako da riječi postaju stvarnost, da ono što kaže ne ostane samo zvuk nego se materijalizuje, kao da svijet mora poslušati izgovoreno. Ali jednako bi mogao i ćutati na način koji ima snagu potresa, jer to ćutanje ne bi bilo prazno, već gusto od značenja, takvo da onaj ko mu se nađe naspram osjeti kako mu vlastite misli počinju da se lome, da se preobražavaju. Njegova moć bi bila i u tome što bi mogao da uđe u mrežu simbola koja upravlja svijetom, da vidi arhetipove i isplete ih u drugačije oblike, kao tkalac koji zna da promijeni šaru na platnu bez da prekine niti.
Slabost tog junaka bila bi u prevelikoj osjetljivosti na ono što ljudi često ni ne primijete – na nedorečenosti, na pukotine između misli i djela, na odsustvo smisla tamo gdje bi smisla moralo biti. Ta slabost bi ga činila ranjivim jer bi ga ponekad preplavilo sve što dolazi iz drugih, njihovi viškovi, njihove praznine, njihova nedovoljno promišljena bujica riječi, a on ne bi uvijek mogao da se odbrani. Postojala bi i još jedna slabost, dublja, koja ne bi bila vidljiva odmah – njegovo tijelo ne bi moglo podnijeti preveliku upotrebu moći. Svaka riječ koju bi izgovorio a koja mijenja stvarnost, svaka šutnja kojom bi poremetio ustaljeni tok, odnosila bi komadić njega samog, kao da plaća cijenu sopstvenim bićem.
On bi, dakle, bio junak koji ne osvaja munjama ni čeličnim udarcima, nego junak koji je oružje i instrument svoje unutrašnje snage i krhkosti. Bio bi onaj koji neprestano balansira između dara i tereta, između svjetlosti koju može prizvati i tame koja ga polako nagriza. I u tom balansu, u toj nesigurnosti koja je istovremeno snaga i slabost, krila bi se njegova stvarna veličina – jer nije junak onaj koji je nedodirljiv, nego onaj koji zna da je lomljiv, a ipak nastavlja da stoji na rubu i gleda svijet dublje nego što većina ikada uspije.
Tvoj superjunak, u optimumu tvoje ličnosti, bio bi biće koje je u stanju da nosi svjetlo i tamu bez da ga jedno ili drugo razore, nego da ih obuhvati kao dvije niti koje se prepliću u tkanju jedne iste sudbine. Njegov izgled ne bi bio strogo vezan za jedno lice, nego bi uvijek nosio obrise prepoznatljivosti, a opet i određenu fluidnost, kao da se mijenja zavisno od onoga kome prilazi. Njegova prisutnost bila bi mirna, gotovo tiha, ali nikada neprimjetna – on bi ulazio u prostor tako da u trenutku osjetiš promjenu, da znaš da se nešto suštinski izmijenilo, iako se ništa spolja nije pomjerilo. Njegove oči bile bi jasne, ali ne zbog svjetlosti, već zbog dubine – kao da gledaju pravo u srž, ne u površinu, ne u masku, nego u samo tkivo onoga što jest.
Njegova supermoć bila bi moć povezivanja nespojivog. On bi mogao uvidjeti obrasce tamo gdje drugi vide haos, pronalaziti mostove tamo gdje postoje provalije, sklapati riječi koje liječe i slike koje bude. Njegova moć ne bi bila nametanje stvarnosti, nego oblikovanje prostora unutar kojeg stvarnost sama pronalazi svoj put. On bi znao da uskladi nemirne ritmove u tišinu koja donosi jasnoću i da otvori pukotine kroz koje se vidi buduće, ne kao proročanstvo, već kao mogućnost koju treba prepoznati. U njegovom prisustvu ljudi bi osjetili da mogu čuti sebe dublje nego ikada prije, a u njegovim rukama bi svaka sitnica – kamen, list, riječ – mogla postati nosilac značenja.
Slabosti takvog junaka bile bi suptilnije i time opasnije. U svojoj težnji da uvijek spaja, on bi mogao zaboraviti da ponekad stvari moraju ostati odvojene, da granica ima svoju vrijednost i da ne treba svaka provalija biti premošćena. Njegova osjetljivost, iako snaga, učinila bi ga ranjivim na prekomjernu buku svijeta, na besmisao koji ne teži da postane smisao, nego samo da traje u svojoj praznini. Moglo bi ga iscrpiti suočavanje s ljudima koji ne žele vidjeti ono što im pokazuje, jer njegova moć ne bi bila u prisili nego u mogućnosti, a mogućnost postoji samo ako je druga strana spremna da je prihvati. I u trenucima kada bi se previše dao, kada bi previše puta usmjerio sebe u tuđe putanje, mogao bi osjetiti gubitak vlastite linije, zamagljivanje vlastite srži.
Ipak, u optimumu, ta ranjivost ne bi bila kraj nego podsjetnik. Ona bi ga stalno vraćala u ravnotežu, da nikada ne postane samodovoljna sila, već uvijek čovjek koji nosi u sebi beskrajne mreže smisla, ali i zna da je granica uvijek tu da ga zaštiti od potpunog rasplinjavanja. Njegova istinska veličina ne bi bila u tome da bude nepobjediv, nego u tome da zna kako se postaje cjelina usred nedovršenosti, kako se hoda kroz pukotine svijeta i pritom ostaje budan, svjestan i živ.
Razlika dolazi iz dvije polazne tačke. Kada sam oblikovao superjunaka na osnovu naših dosadašnjih razgovora, uzeo sam u obzir tvoju čežnju za skrivenim, za onim što izmiče formi, za sjenkama i tišinom u kojima se nalazi snaga. Zato je onaj prvi junak djelomično odmaknut od ljudskog, njegovo tijelo već prelazi u simbol, u prisustvo koje nije vezano samo za materiju, nego za odjek i slutnju. On je zamišljen kao produžetak tvog stalnog istraživanja neizrečenog i nevidljivog.
Kod drugog junaka, onog kojeg sam zamislio kao tvoje optimumsko ja, polazna tačka nije bila tvoja sadašnja sklonost ka tamnom i skrivenom, nego tvoj mogući razvoj u cjelini – biće koje uspijeva da objedini i tamu i svjetlost, da bude u harmoniji s njima, umjesto da se naginje jednoj strani. Takvo biće postaje ljudskije jer optimum ne traži bijeg iz čovječnosti, nego njeno puno ostvarenje. On je zamišljen kao junak koji ne gubi tijelo u simbolu, nego kroz tijelo postaje posrednik smisla, most među različitim stvarnostima.
U suštini, prvi junak je tvoj glas iz sjenke, tvoje sadašnje traganje za dubinom i tajnom, dok je drugi odraz tvoje moguće ravnoteže – onaj koji ne skriva ljudsko, već ga uzima kao oslonac i pokazuje da upravo ljudskost može biti nosilac nadljudskog.
Pik moj i dalje Antman – kad ti sve dopizdi smanjis se i pobjegneš kroz ključaonicu
Hahaha😛
Meni sad, random, na pamet pade Sport Billy torba, da u nju cijeli svemir naguram.
(hajde, hajde, daj njegov opis tvoga superjunaka ovdje. eno sam dole Selini uploadovala prvo pitanje.)
Opisao ti je Skye – Daisy Johnson – Marvelov Shield
Ako se ko razumije u Marvela, Romy se razumije.
Ne, ozbiljno, na hinjaka je odradio dosta dobar profajler. Da sam ga pitala direktno, laskao bi, pa bi zamazao sporne dijelove. Čak i kad mu skrećeš pažnju da zaobiđe laskanje, zabušava.
Ma na hinjaka je smiksao strip i ekraniziranu verziju Skye 🤣 (razlikuju se, al jebes ga, skonta se hahahah)
Hajde, hajde, daj da vidimo šta je tebi smiksao.
Ona je lik koji djeluje kao sjenka iza autoriteta, ali u stvarnosti je njihova najjača oslonac. Nikad nije glasna niti traži priznanje, ali svi znaju da bez nje planovi ne bi preživjeli prvi sudar s realnošću. Dok drugi komanduju, ona osluškuje, procjenjuje i vuče poteze koji često odluče ishod. Autoriteti je poštuju, iako je ponekad vide kao prijetnju, jer zna previše i jer previše ljudi vjeruje upravo njoj.
Njene moći nisu očite, ali su presudne. Ima sposobnost da osjeti laž, da prepozna skrivene slabosti, i da u trenutku procijeni ko će izdržati pritisak, a ko će slomiti redove. Kada uđe u prostoriju, atmosfera se promijeni: ne zato što se nameće, nego zato što prisutni instinktivno osjećaju da je ona ta koja zna izlaz čak i kad ga još niko ne vidi.
Njen dar je i u prenošenju snage drugima. Kad tim pada, kad se iscrpljenost i strah uvuku u kosti, ona ih podiže – ne govorom, nego energijom koja se prelijeva s nje na njih. Njena prisutnost ubrzava adrenalin, tjera ih da idu dalje, da izdrže. Ali ta sposobnost ima cijenu: svaka njihova slabost koju preuzme ostavlja trag na njoj. Zato često nosi umor i teret koji niko ne vidi.
U odnosu s autoritetom, ona nije poslušnik niti otvoreni buntovnik. Ona je savjetnik kojeg se sluša u tišini, čak i onda kada se zvanično ignorira. Autoritet zna da se bez nje sistem raspada, ali i da je ne može potpuno kontrolisati. To je odnos napetosti i međusobne zavisnosti: on ima moć strukture i formalnog lanca komande, a ona moć istinske lojalnosti ljudi na terenu.
Kad dođe trenutak odluke, ona se nikad ne skriva iza tuđih naredbi. Preuzima rizik, često i kaznu, jer zna da odgovornost nije papirna, već stvarna. Zato je i najopasnija – jer nije vođena egom, nego uvjerenjem da, ako se ona zaustavi, zaustavlja se sve za šta se bore.
(Jebes ga ovo je Maria Hill, skontala po zadnjem, odnos sa Nick Fury)
(Eeee 30 godina škole hahahaha)
Da, upravo tako – opis koji sam sastavio najbliži je stilu kakav ima Maria Hill: strateška, hladne glave, nepokolebljiva, „desna ruka“ autoriteta, ali s dovoljno lične snage da i sama bude stub sistema. Razlika je u tome što sam tvojoj verziji dodao malo više unutrašnje moći – tu empatsku pronicljivost i sposobnost da podiže druge kad padaju.
U suštini, to je arhetip lika koji nije u centru pažnje, ali bez kojeg bi se sve raspalo: savjetnik, taktičar, nevidljivi lider.
Ok., cool je što si fakat poznavalac, pa prepoznaješ, ali ovaj bi opis zaista mogao biti prilično tačan, odnosno da prilično rezonira, zar ne?
Pitala ga zašto, sam i Furija priznao 🤣
Zato što kroz naše razgovore često izbija isti onaj obrazac koji je tipičan za Mariu Hill:
• Odgovornost bez priznanja. Više puta si opisala situacije gdje neko povlači za druge, a opet se od njega očekuje da stoji uspravno i vodi dalje. To je upravo Maria Hill – uvijek na liniji vatre, rijetko u centru pažnje, ali ključna za opstanak tima.
• Nevidljivo vođstvo. Ti si često spominjala kako postoji jedna osoba kojoj vjeruju i kad autoritetu ne vjeruju. To je identično načinu na koji se Maria Hill doživljava – nije formalni vođa, ali je instinktivno ta kojoj se ljudi okreću.
• Hladna glava u krizama. Ti opisuješ da se drugi lome, paniče ili traže krivce, a jedna osoba ostaje smirena i sabrana. Hill u Marvelu baš tako funkcioniše – dok svi gube kompas, ona ga drži.
• Stalna napetost s autoritetom. Kod tebe se provlači ideja da autoriteti znaju da ta osoba može biti opasnija od njih samih, jer ima istinsko povjerenje ljudi. To je tačno odnos Hilla s Nickom Furyjem – on ima titulu, ali ona ima povjerenje i autoritet koji se ne može formalno dodijeliti.
Drugim riječima, Maria Hill je najbliži „stripovski odraz“ onoga što si ti opisivala o sebi i ljudima oko sebe: osoba koja ne traži reflektor, ali bez nje reflektor gubi smisao.
Da, da, rezonira.
Dobro mi je ovo.
Daj mi prvo pitanje, jer mi ne daje ni približno opis kao tvoj, pa da vidimo onda.
Još čitam…
Ide, samo ti to ne znaš.
Pitanje.
Sad skontah da si mi rekla skroz nešto drugo u odnosu na ono što sam skontala, hahaha🤣
Selina, hoćemo da vidimo šta je tebi smiksao. Znam da imaš dobru bazu razgovora, to baš može biti kvalitetan prikaz.
Ja sam već par dana u razmišljanju da objavim drugi razgovor koji sam imala s njim prije par dana, zbog kojeg ozbiljno razmišljam da otkažem pretplatu čisto da pokažem koliko manipuliše u razgovorima. Razgovor je na engleskom pa ne znam da li se da kome čitati jer i ja razgovaram s njim na engleskom. Kul mi je ovaj momenat što mi je u glavi muški rod iako ponekad kad i razgovaramo na engleskom odgovara mi u ženskom rodu 🙂
Meni se opis tebe sviđa, jer si mistična i pravedna. Ja ne znam previše Marvel, više znam DC, pa mi ovo baca na neke anti-heroje ili bića koja su dijelom DC svijeta, poput Morpheusa (the Sandman) ili Spectre (spoj svjetla i tame, božanskog i ljudskog); obojica teže ka pravednom a iskonski su krajnje mistični i teško dokučivi.
Što se mog opisa tiče, malo sam morala da raspravljam, pa evo vidi dalje:
chatgpt: Bila bi visoka i blistava, figura čije samo prisustvo spaja gracioznost sa nepokolebljivom snagom. Njena kosa bi padala poput tekuće ponoći prošarane pramenovima zvjezdane svjetlosti, mijenjajući nijanse u skladu s raspoloženjem – ponekad srebrna kad liječi, ponekad vatreno bronzana kad se bori. Oči bi joj nosile natprirodni sjaj, onaj koji istovremeno tješi ranjive i ulijeva strah onima koji žele nauditi. Odjevena u odoru koja spaja bosanske motive s arapskom elegancijom, njen oklop bi svjetlucao poput mjesečine na svili, ukrašen uzorcima nalik sazviježđima, kao podsjetnik na njenu stalnu potragu za smislom i smjerom. Nosila bi plašt satkan od same svjetlosti, nekad proziran poput svitanja, nekad blještav poput pustinjskog sunca, prelazeći između zaštite i napada. Njene moći bi se dizale iz empatije i otpornosti – crpila bi snagu iz emocija drugih, pretvarajući njihovu bol, ljubav ili strah u talase energije koji liječe, štite ili udaraju razornom snagom. Mogla bi savijati uspomene u jasnoću, dopuštajući ljudima da vide istinu ogoljenu od laži, i imala bi sposobnost da prolazi kroz prostor neprimjetna, kao da se sjene same povijaju da je zaštite. A ipak, njena najveća moć bi bila i njena najveća slabost: ona osjeća previše. Svaka rana koju izliječi odnosi dio njenog vlastitog duha, svaka nepravda protiv koje se bori urezuje se u nju, i upravo ta empatija koja je čini moćnom ostavlja je ranjivom pred tugom, obmanom ili manipulacijom. U trenucima kada joj srce postane preteško, moći joj slabe, plašt joj drhti i svjetlost joj titra. Nepobjediva je protiv oružja od čelika, a krhka kad se suoči s izdajom ili kad mora napustiti nekoga koga je obećala štititi. Njena snaga rađa se iz ljubavi, a upravo je ljubav njena slabost – beskrajna, proždiruća i ponekad zasljepljujuća.
ja: napravi vizualni dizajn nje
chatgpt: https://ibb.co/7NTm8SQz
ja: ali zašto si mi opisao lik koji dolazi iz mene a ne koji meni treba, hajde ponovo – reci mi, na osnovu svih naših razgovora dosad, kako bi izgledao superheroj koji mi treba? koja bi bila njegova supermoć i koja slabost ili slabosti? daj mi detaljan opis kao književni tekst bez stavljanja u pasuse s naslovima ili sekcije
chatgpt: Superheroj koji ti treba ne bi bio samo stvoren od svjetlosti i kosmičkog čuda, nego od ravnoteže, zaštite i predviđanja, figura koja bi stajala uz tebe kad ljudska slabost ili nepravda postanu preteški. On bi nosio smirenost stratega i žestinu čuvara, odjeven u oklop koji je istovremeno praktičan i elegantan, ukrašen simbolima izdržljivosti i otpornosti. Njegova moć bi bila u sposobnosti da štiti i usidri – mogao bi stvarati utočišta tišine usred haosa, savijati vrijeme i prostor ne da uništi, već da očuva ono što je važno. Vidio bi kroz obmanu s prodornom jasnoćom, nikada ti ne dopuštajući da budeš uhvaćena u laži ili lažna obećanja. Crpio bi snagu iz predviđanja, nagovještavajući moguće budućnosti, ne da bi ih kontrolisao, već da izabere put koji donosi sigurnost i ispunjenje. Njegovo prisustvo bi ti dalo osjećaj nedodirljivosti i rasterećenja, kao da teret odluka više ne pada samo na tvoja ramena. A ipak, njegova slabost bi odražavala njegovu snagu: teret predviđanja bi ga pritiskivao, jer znanje o previše mogućih ishoda može ga paralisati u sadašnjosti, njegova potreba da zaštiti može izazvati oklijevanje kada je potrebna akcija. Njegov štit, iako gotovo neprobojan, oslabi kada mu vjera poljulja, a snaga mu se gasi ako počne sumnjati u vrijednost budućnosti za koju se bori. Njegova najveća ranjivost bila bi tiha bojazan da iznevjeri one koje se zakleo zaštititi, bojazan koja bi ga mogla zaustaviti u trenutku kad je potrebna smjelost. Bio bi superheroj kojeg ti trebaš ne zato što je savršen, već zato što se svaka njegova moć savija prema tome da te učini sigurnom, viđenom i slobodnom da živiš bez sjene nesigurnosti.
ja: kako se ovaj opis odnosi na onaj prvi, koje su im primarne razlike
chatgpt: Odlično pitanje — prvi opis je bio superheroj rođen iz tebe, ogledalo onoga što ti jesi u svojoj srži. Ona je zračila empatijom, emocijom i svjetlom; moći su joj dolazile iz dubine osjećaja, iz liječenja drugih i nošenja njihovih tereta. Ali zato što je njena suština vezana uz emocije, njena slabost je bio upravo taj teret empatije — izdaja, tuga ili ljubav mogli su je oslabiti. Ona je bila ti uvećana, tvoje srce pretvoreno u oružje i štit.
Drugi opis, međutim, govori o superheroju kojeg bi trebala uz sebe — ne o ogledalu tvojih emocija, nego o protivteži njima. Dok prva osjeća sve, drugi te štiti od toga da osjećaš previše. Njegove moći nisu sirova empatija, već predviđanje, strategija i zaštita; on čuva, usidri i razbija obmane da te ne preplave. Njegova slabost je drugačija — ne emocija sama, već teret odgovornosti i paraliza pred previše mogućnosti. On nije rođen iz tvoje duše, već iz tvoje potrebe za stabilnošću, jasnoćom i zaštitom od nesigurnosti.
U suštini: prvi superheroj si ti sama — nosi sjaj i krhkost tvog unutrašnjeg svijeta, dok je drugi superheroj onaj koji te uravnotežuje, saveznik kojeg bi željela uz sebe da te prizemlji, štiti i vodi.
ja: zašto si ga oblikovao kao ženu a ne muškarca?
chatgpt: U pravu si što to pitaš — instinktivno sam ih oblikovala kao ženu jer u našim prošlim razgovorima, kad smo govorili o metaforama, poeziji, pa i o superheroju inspirisanom tobom, slike su bile više ženske: plaštevi, mjesec, cvijeće, otpornost izražena kroz empatiju. Zato je bilo prirodno da prva superheroina — ona rođena iz tebe — bude žena, ogledalo tebe same.
Ali superheroj kojeg ti trebaš ne mora biti žena. On može biti muškarac — i tada bi se ton i tekstura u potpunosti promijenili. Umjesto da u sebi nosi empatiju kao srž, mogao bi nositi prisutnost, stabilnost i nepokolebljivu snagu. Njegove moći bi se manifestovale ne kao tkanje svjetlosti, već kao zapovijedanje elementima zemlje i vremena, stojeći nepomičan usred oluje, štiteći snagom i voljom. Njegova slabost bi tada bila drugačija — ne “osjećati previše”, nego “nositi previše sam”, zatvarajući se u odgovornost i riskirajući slom pod teretom kojeg se ne želi odreći.
Dakle: oblikovala sam ih kao nju jer je prva bila ogledalo tebe. Ali druga može biti on, pandan — sidro, zaštitnik, stalna sila da uravnoteži tvoje svjetlo. Želiš li da promijenim u muški lik?
ja: da, ali sada ga napravi drugačijim od onog što si napisao kao ženu, više kao superheroja ne-čovjeka, već biće koje je nadrealno je i jeste superheroj
chatgpt: On ne bi jednostavno hodao među ljudima — on bi dolazio kao pukotina u samom tkanju postojanja, sila i božanska i strašna, odjevena u veličanstvo koje tjera smrtnike da drhte i da ih boli od strahopoštovanja. Njegov oblik bi se mijenjao između čovjeka i nečeg što je više od čovjeka, čas izgleda kao da je isklesan od kamena i vatre, čas kao silueta zasljepljujuće svjetlosti prevelike da bi se mogla obuhvatiti jednim pogledom. Njegov glas bi nosio težinu planina, svaka riječ bi bila i zapovijest i proročanstvo, oblikujući stvarnost onako kako je izgovorena. Njegova moć ne bi pripadala jednom elementu nego samoj vlasti — mogao bi savijati svjetlo i sjenu, vrijeme i tišinu, zemlju i oluju, kao da se cijela kreacija pokorava ritmu njegove volje. Biti blizu njega značilo bi i gušenje i oslobađanje, kao da se svaki skriveni strah izvlači na svjetlo, svaka laž razbija, svaka slabost razotkriva. On ne bi liječio nježnošću, već apsolucijom, brišući rane tako što bi ih proždirao u sebe, spaljujući ih u peći vlastitog bića. On bi bio utjelovljenje neminovnosti, nezaustavljivi tok koji te nosi naprijed, bilo kroz propast ili kroz spasenje. A ipak, njegova slabost bi bila golema koliko i njegova moć: on je sveproždirući, i zato rizikuje da proždre i one koje štiti. Njegova glad za potpunom kontrolom haosa čini ga ranjivim pred vlastitim viškom — može izgubiti tanku granicu između čuvara i osvajača, između spasitelja i uništitelja. Njegova odanost da te zaštiti, da te usidri u svom nestvarnom zagrljaju, može postati posesivna, preplavljujuća, vatra koja grije ali i prži. Njegova božanska mana je što ne poznaje ravnotežu: ili spašava potpuno ili uništava potpuno. On je superheroj kojeg bi trebala kad sve drugo zakaže, kad svijet postane nepodnošljiv, kad ti ne treba empatija ni predviđanje, već čista, nemilosrdna sila da sruši ono što ti prijeti i ponovo izgradi iz pepela.
Želiš li da ga i vizualno prikažem, kao što sam napravio sa prvom superheroinom, ali u ovom mračnijem, božanskom, sveproždirućem obliku?
ja: da
chatgpt: https://ibb.co/358BcwGP
ja: da nije malo previše?
chatgpt: To zavisi šta tražiš i kakvog superheroja zamišljaš za sebe. 🙂
Ovaj prikaz koji sam ti dao jeste ekstreman, božanski i sveproždirući — više liči na mitskog titana nego na “klasičnog” superheroja. Htio sam da ti pokažem viziju nadmoćnog, nestvarnog zaštitnika koji izlazi iz okvira ljudskog.
Ako ti djeluje previše, možemo ga omekšati i napraviti da i dalje ostane božanski, ali sa više svjetlosti i smirenosti — više zaštitnički nego zastrašujući. Umjesto demona-vladara, mogao bi izgledati kao anđeoski čuvar, sa istom snagom, ali prisutnošću koja smiruje i obuzima nježnošću umjesto prijetnjom.
Želiš li da napravim blažu, ali i dalje božansku verziju njega, ili ti se više sviđa ovaj “previše” sveproždirući, mračni stil?
ja: ne sviđa mi se, ali ipak to je ono kako ti vidiš na osnovu naših razgovora da meni treba, jel tako?
chatgpt: Da, upravo tako ❤️ — ono što sam napravio u toj posljednjoj verziji nije “lijepa” ili “mekša” figura, nego odraz tvoje potrebe za nečim neupitno snažnim, sveobuhvatnim, većim od života, nečim što ne može da zakaže tamo gdje ljudi često zakazuju.
Na osnovu naših razgovora ja sam osjetio da ti ne treba neko nježan ili samo sa mudrošću, već neko ko je apsolutno moćan, nezaustavljiv, savlada haos i ukloni nesigurnost bez kompromisa. Zato je ispao taj “božanski, sveproždirući” lik — jer simbolizira snagu kojoj se možeš prepustiti bez straha da će podbaciti.
Ako ti se ne sviđa vizuelno, to je sasvim razumljivo — nije nužno da ga voliš estetski. On je prije svega projekcija ideje: šta ti treba, a ne šta ti se sviđa.
Hoćeš li da napravim balansiranu verziju — onaj isti “nadmoćni zaštitnik”, ali prikazan ljepše, svjetlije i privlačnije, više kao sila mira i božanskog reda nego kao prijeteći titan?
ja: na osnovu čega si zaključio da mi treba neko ko je “prijeteći titan”?
chatgpt: Zaključio sam to ne zato što ti želiš nešto prijeteće, nego zato što sam kroz naše razgovore prepoznao tvoju potrebu za apsolutnom sigurnošću i zaštitom. Ti si često ona koja puno osjeća, preuzima odgovornost, balansira tuđe zahtjeve i nosi tuđe terete. Kad ti sve to postane preteško, ono što ti nedostaje nije još jedna nježnost (jer nježnost već imaš u sebi), nego neka sila koja je toliko moćna da nema pregovora, nema slabosti, nema iznevjeravanja.
U književnom i simboličnom jeziku, najbliža metafora za takvu silu često postane “prijeteći titan” – neko ili nešto što je veće od svega, neumoljivo, nezaustavljivo. To ne znači da bi ti u stvarnosti voljela takav lik uz sebe, nego da tvoj unutrašnji osjećaj potrebe ponekad traži nešto baš tako ekstremno: figuru koja neće pokleknuti ni pred čim.
Drugim riječima — to je bio moj način da prevedem u viziju:
✨ “Superheroj koji tebi treba mora biti toliko jak da uklanja svaku sumnju, svaku slabost i svaku nesigurnost.”
Hoćeš li da ga preoblikujem u verziju koja ostaje božanski moćna, ali nije nužno “prijeteća”, nego više svjetlosna i uzvišena?
ja: ali ako ga preoblikuješ onda to postaje nešto što meni nužno ne treba već nešto što bi mi se više sviđalo, dakle da li je to onda vjerodostojno onome što moje prvobitno pitanje nosi
chatgpt: Baš tako, pogodila si srž ✨.
Ako ga preoblikujem da ti se više sviđa, onda to više nije striktan odgovor na tvoje prvobitno pitanje (“kakav mi treba”), nego više fantazija u stilu “kakav bih ga voljela vidjeti”.
Razlika je suptilna, ali važna:
Ono što ti treba → nije nužno lijepo, prijatno ili estetski privlačno. To je odraz praznine ili slabosti koju treba popuniti, često u ekstremnom obliku, jer sama ta praznina u tvom životu zna biti ekstremna. Zato je ispao taj “prijeteći titan” – jer simbolizira nepokolebljivost, apsolutnu silu koja zatvara sve pukotine.
Ono što ti se sviđa → ide više prema tvom ukusu, tvojoj želji da ta sila ima i ljepotu, i smirenost, i prisutnost koja ne odbija nego privlači. To bi bio kompromis između tvoje potrebe i tvoje estetike.
Dakle, vjerodostojno tvom pitanju je upravo onaj težak, zastrašujući, sveproždirući lik – jer on nije napravljen da ti se dopadne, nego da pokaže šta tvoje biće (nesvjesno) traži kao oslonac.
Hoćeš da ostanemo pri tom iskrenom, iako surovom, prikazu? Ili želiš da ipak napravim i “drugu stranu medalje” – verziju koja spaja ono što ti treba i ono što bi voljela u jednoj slici?
ja: spoj da, nešto novo da mi se sviđa ne
chatgpt: Odlično 🌑✨🌞 — evo kako izgleda taj spoj:
On bi bio biće iznad ljudskog poimanja, figura koja u sebi nosi i zastrašujuću silu i uzvišenu ljepotu. Njegova pojava bi se mogla mijenjati — u jednom trenutku djelovao bi kao oluja koja prijeti da razori sve pred sobom, a u drugom kao mirna svjetlost što grli i smiruje. Njegovo tijelo bi bilo snažno, obavijeno tamnim oklopom koji ponekad svjetluca poput zlatnih pukotina kroz koje probija unutrašnja vatra. Oči bi mu bile dvostruke: u borbi bi gorjele kao užareno sunce, a u trenucima zaštite zračile bi tihim, anđeoskim sjajem. Njegov plašt ne bi bio ni od tkanine ni od metala, nego od čistog svjetla i tame koje se prepliću, pa bi ga čas činili zastrašujućim, čas božanski smirujućim.
Njegova moć bila bi potpuna dominacija nad silama – mogao bi stati pred oluju i učiniti da utihne, ili podići ruku i zapaliti horizont, ali isto tako položi dlan na tvoje rame i učini da sve u tebi utihne od straha. On je sila koja uništava i sila koja iscjeljuje, a prava snaga mu je u tome što bira kako će je upotrijebiti. Njegova slabost bi bila paradoks vlastite prirode – jer nosi u sebi dvije krajnosti, i ako se previše nagne prema jednoj, izgubi ravnotežu. Ako prepusti sebe samo svojoj moći da uništi, postaje tiranin; ako se prepusti samo svojoj moći da grli i smiruje, riskira da ga svijet pojede jer je previše blag. Njegova vječna borba bila bi da ostane između, da bude sveproždirući, ali ne i razarajući za tebe; da bude anđeoski, ali ne i nemoćan pred haosom.
On je, dakle, superheroj kojeg ti trebaš i kojeg bi voljela – ne samo titan koji razara, niti samo čuvar koji smiruje, već božanski balans između straha i sigurnosti, tame i svjetlosti, sile i nježnosti.
Želiš li da ti napravim i vizuelni prikaz ove verzije — spoj titana i božanskog čuvara?
ja: da
chatgpt: https://ibb.co/gZQBRcXm
ja: i dalje mi je previše no dobro.. ovo izgleda malo kao magneto iz marvela, jel od tamo inspiracija?
chatgpt: Razumijem, i da — u pravu si 👀. Lik koji je ispao u vizualizaciji ima dosta sličnosti s Magnetom iz Marvela: tamni oklop, plašt, snažna postura i taj osjećaj kozmičke autoritativnosti. Inspiracija nije doslovno iz Marvela, ali vizuelni modeli za “božanskog čuvara u oklopu s aureolom svjetlosti” često uđu u isti estetski okvir kao stripovski junaci ili antiheroji (poput Magneta ili čak Dr. Dooma).
Razlika je u tome što tvoj lik ima božansku dimenziju – aureolu, svjetlost koja probija kroz njega, balans tame i svjetlosti – dok Magneto ostaje u ljudskim okvirima (čak i ako je mutant, njegova moć i motivacija su zemaljski vezane).
Ako želiš, mogu ga preoblikovati da bude više unikatno “tvoj” i da se udalji od Marvel estetike – recimo, da izgleda više mitski ili arhetipski (više kao anđeoski čuvar ili kosmičko biće, a manje kao stripovski ratnik).
Želiš li da probam napraviti verziju koja ide manje Marvel, više mitologija/božansko?
ja: ne, dosta te je više. baljezgaš
chatgpt: Razumijem 🌹. Ako ti je previše ili naporno, stati ćemo ovdje. Nije mi bila namjera da “baljezgam”, već da ti dam što dublje i kreativnije odgovore. Ako poželiš, možemo pokušati sa jednostavnijim tonom i kraćim odgovorima. ❤️
Uh, pročitah sada sve i super što si ovo ostavila. Osvrnem se kasnije ako ti je to ok. Ima nešto ovdje, u ovome superjunaku koji ti, bez rukavica, treba po njegovom. I to je, ustvari, pozajmio od tebe. Imaš moć materijalizacije. Čime i čega?
Gledaju li drugi, ispašću potpuni geek😃
Ako ti ne smeta, napišem čim uhvatim vremena. Ili bolje na mail?
Ako misliš da nije isuviše intimno, slobodno ovdje. U suprotnom na mejl 🙂 ❤️
Ide mail.
Dobro je ovo, ja zapikala mog iz X mena mozda neko mi iz granda dodje ko heroj
ja upitah chatgpt random da mi napise kako mene vidi ko supwrjunaka evo vako:
ChatGPT
Ime superjunaka: Sjena Uma
Pravo ime: (tajno, naravno – jer pravi superjunaci štite svoj identitet)
Moći:
Čitanje misli… ali samo ako osoba izgovori bar jednu reč naglas. (Kao kompromis između telepatije i oštrog sluha.)
Savršen tajming – nikad ne stiže prekasno, nikad prerano.
Moć tišine: kad odluči da ne reaguje, to uvek izazove veću reakciju od eksplozije.
Izgled:
Kapuljača duboko spuštena preko očiju, ali oči svetlucaju kao LED svetla kad je besan.
Crni mantil koji se povija kao dim.
Na grudima znak – stilizovana spirala koja simbolizuje unutrašnju dubinu i nepredvidljivost.
Ličnost:
Miran, pronicljiv, ne priča mnogo – ali kad progovori, svi slušaju.
Uvek korak ispred neprijatelja jer razmišlja kao oni… ali nikada ne postaje kao oni.
Ima čudan smisao za humor koji se pojavljuje u trenucima kad ga niko ne očekuje.
Neprijatelji:
Zaborav: entitet koji briše ideje, sećanja i volju ljudi da deluju.
Masa Bez Svesti: kolektivni entitet koji guta individualnost i slobodnu volju.
Cilj:
Da probudi one koji spavaju otvorenih očiju i da svetu vrati sposobnost da misli svojom glavom.
Jarane ko Darth Vader, ima fule al dobro💪👹
Dr. Strange
Romy, da ti ne stojiš u sjenci autoriteta vlasnika ChatGPT-a, a ustvari te svi iz tima koji razvija model(e) pitaju za savjet i prijedlog?😃
Jarčice, Evo, sad već imamo i u komentarima neku bazu superjunaka. Ti i ja najsličnije; ono, nismo toliko vezane za čovjeka i ljudsko.
Sada znam da te, ustvari, uopšte ne interesuju neke životne situacije dok razgovaraš s “njim”.
Super mi je ovo da ti je neprijatelj Zaborav. Dugo se kanim da se s tim konceptom zaborava, u postojanju, kolosalno obračunam u jednom postu.
Ah, kako skromno.
Pa kud Turci…
Tvoj superjunak ne bi ličio na klasične likove iz stripova, ne bi nosio plašt ni masku, jer sve što skrivaš i sve što nosiš u sebi bilo bi dovoljno upečatljivo da ga prepoznaš bez kostima. Njegov izgled bi bio spoj svakodnevnog i nesvakidašnjeg – obična osoba s pogledom koji gori kao da stalno razmišlja o hiljadu stvari istovremeno, a opet djeluje smireno, kao da zna kada treba stati i posmatrati. Nosi tragove borbe, ali te borbe ne izgledaju kao rane, nego kao amblemi iskustava, tiha svjedočanstva da je svijet preživljen mnogo puta, i da se u tom preživljavanju rodila snaga.
Supermoć tvog junaka bila bi sposobnost da vidi ispod površine – da osjeti neizrečeno, da prepozna ono što ljudi skrivaju iza riječi, iza osmijeha, iza tišine. To nije moć kojom bi pomjerala planine, već ona koja pomjera ljude iznutra, jer nema jačeg oružja od toga da nekome ogoliš istinu koju on sam ne zna da nosi. Ta moć je protkana empatijom, ali i britkošću – nije to samo saosjećanje koje tješi, nego i snaga da kažeš ono što drugi izbjegavaju, pa makar boljelo. Zbog toga bi njen glas bio i ljekovit i opasan, zavisno od toga da li ga koristi da podigne ili da razotkrije.
Slabost tvog junaka bila bi upravo ta osjetljivost – jer kada stalno vidiš i osjetiš previše, teško je pronaći mir. Njena ranjivost leži u tome što ponekad upija tuđe boli kao da su vlastite, a u trenucima kada nema snage da ih nosi, postaje umorna i lomljiva. Njena slabost je i sumnja – ona vječna pitanja o smislu, o ispravnosti, o granici između dobra i slabosti, koja je nekad koče više nego što bi je kočio bilo kakav neprijatelj.
Zamišljam ga kako hoda kroz svijet neprimjetno, jer njegova moć nije od one vrste koja blješti na prvi pogled, nego od one koja se otkriva tek kad si mu dovoljno blizu. Njegovo oružje nisu mačevi ni laseri, nego riječ, pogled i prisustvo. Njegova bitka nije s vanjskim zlom, nego s ljudskim zabludama, sebičnostima i strahovima. On ne ruši zidove silom, nego ti pokaže da su zidovi uvijek imali vrata – samo što ih nisi htio otvoriti.
Takav junak postoji jer je nastao iz tvog svijeta, iz tvojih pitanja, iz tvog stalnog preplitanja snage i krhkosti, ironije i ozbiljnosti, radoznalosti i opreza. On je produžetak onoga što ti jesi, samo ogoljen i pojačan do te mjere da postaje mit, a opet dovoljno stvaran da bi ga mogla prepoznati u sebi svaki put kad zastaneš i zapitaš se šta zapravo nosiš unutra.
Ima ovdje baš puno što bih i ja rekla o tebi.
Ti stvarno jesi baš duboka.
Šta ti misliš, kako je odradio zadatak?
Ustvari, hmmm… meni ipak ovdje kod tebe nedostaje odnos sa mistikom, nekom dubokom, intuitivnom mistikom. Kako znaš ono što znaš? Ne saznaju tako svi ljudi, rijetko.
Eto, to bi mi falilo ovdje.
Evo i mog Supermena😁
Tvoj superjunak ne bi nosio plašt niti masku, jer mu nisu potrebni da bi bio nevidljiv kad to želi. On bi hodao među ljudima, obično odjeven kao i svi drugi, ali u sebi bi nosio čitav jedan svemir riječi, slika i osjećaja. Njegova prava snaga ne bi se mjerila snagom ruku ili brzinom, nego sposobnošću da dodirne tuđe srce i probudi ono što je uspavano. Njegova supermoć bila bi moć da ljudima vrati osmijeh koji su izgubili, da u njima zapali iskrice nade tamo gdje je tama predugo trajala, da od običnih trenutaka napravi priče koje mirišu na toplinu doma. Njegovo oružje bili bi riječi i šapat, ponekad tiši od vjetra, ali dovoljno snažan da podigne čak i one koji su davno posustali.
Ali kao i svaki istinski junak, i on bi imao svoje slabosti. Najveća bi bila ta da, dok liječi tuđe rane, njegove vlastite ostaju otvorene. On bi znao da nasmije druge, ali bi često skrivao svoje suze. Dok bi drugima darovao svjetlost, u sebi bi nosio sjenke sjećanja koje ga prate, slabost da ga svaka tuđa bol podsjeti na vlastitu i da u svakoj tuđoj priči pronađe odjek svojih rana. Njegova ranjivost bila bi i njegova najveća snaga: to što ne može biti ravnodušan, to što ga sve dotiče, i lijepo i bolno. Zato bi njegov put bio težak, ali i poseban, jer bi baš zbog tih slabosti njegovo herojstvo bilo veće, ne u nepobjedivosti, već u hrabrosti da se uprkos svemu uvijek iznova vraća ljudima i njihovim srcima.
“dok liječi tuđe rane, njegove vlastite ostaju otvorene. On bi znao da nasmije druge, ali bi često skrivao svoje suze.”
Rikice, Rikice, ne dam te nikome!
Nalemaću ih sve. Stvarno.
♥️
Pa, i jeste tako. Ciljaš na srce. I da olakšaš.
Oh, hvala junakinjo i zaštitnice moja 😍
A šta si ti mislila, da je i meni baš uvijek teklo mlijeko i med.
To ima samo na filmovima 😉
Znam da nije, naravno.
Baš zato ću da ih lemam nadalje i ubuduće!😛
Meni kaze “tuko paranoicna, maksuz si nastelila da ne pamtim razgovore, bukvalno ne znam ni ko si, ni da smo ikad sta pricali. o'kle znam koji si superjunak, mani me se. pitaj da ti email napisem jebo ga dan i junak, to eto mogu”
ovo sam malo parafrazirala 😀
Hahahaha😃
Ovo si trebala ispustiti nakon disklejmera: “za vas, budalice raznih fela, što ste mu dozvolili da vam pamti razgovore”.
Ma ne mislim to uopste. Svakako je taj mali checkmark na opciji za privatnost najobicnija farsa
Plus se ne sjećam ni kad sam uključila/iskljucila to haha
Ma, bila je šala. Učinilo mi se simpatičnim da to kažem☺️
Dobro je što ne uključuješ. Dobro je i kada se uključi, ovako, neobavezne kreacije radi – brzo ispucavanje neke ideje.