Ptice na krošnjama najavljuju nevrijeme, a to je doba kada se svaka priča raspetljava.
Ona dobija svoje popeglane rubove i neminovno, smrtna je prijetnja nekom drugom redu prije nje.
Ono što je prvo uvijek se poziva na starost, brani da umre kao što osoba zna da se život bez nje nastavlja, i u najboljem slučaju nije riječ o njenom cijenjenom mjestu na istoj gozbi, nego o žalu za ovom ljepotom.
Tamo je neka druga.
Ona dolazi.
Sa svojim načinom se probija poput mladića kojem pun sto polupijanih sivih odijela ne daje puno izgleda, da bi malo zatim shvatili, ali ne i priznali, da ih je preigrao na jednom potpuno novom jeziku kao produženoj ruci novog vremena.
Sutra.
Kada sutra postane neko važno sutra, a mi više nismo u svom elementu da budemo najbolji; oštećeni, unutra je provrtilo šilo svih onih udaraca koje nismo vratili, pronalazeći uvijek opravdanje da budemo razumni, neprimjetno pametni, da budemo tihi.
Kada to važno sutra dođe, neće me biti briga a biće me briga, imam tačan plan ko će vidjeti koliko me je tačno briga i šta tačno radim.
Pozvaću te da radiš to isto, ne moraš, ali neminovno završavamo na istoj tačci, vidim to.
Od 20:10 do 20:15 moj glas je ličio na onaj kada je doktor mladom specijalizantu rekao: Ovako se glasa žena koja se porađa.
Obavila sam sve svoje rituale i, zadržavši sada pristojan ton, usudila sam se to zatražiti od Boga.
Ja ne znam biti ljuta. Kada sam ljuta, bespomoćna sam, a to nije tačno sve dok mrdam… ijednom mišlju. Ijednim srcem od ko zna koliko, kojih se sjećam poslanih u ovo života.
Zatražila sam i opkladila se na sveto.