Možda će se to ismijati, ali malo mi je poslije završene srednje škole falilo da se zamonašim.
Sa šesnaest i po imala sam tešku egzistencijalnu krizu i onda sam, negdje u tom procesu ostavljanja toga iza sebe, poput svjetla u tami, odjednom, jednog predvečerja, čitajući jednu nježnu knjigu, pod svjetlošću lampe sa nekim raskošnim abažurom od sitnog poljskog cvijeća, jednostavno sam zavalila glavu u jastuk, zatvorila oči i ugledala tu ideju.
Ona me je utopljavala iznutra u danima koji su dolazili, poput malog plana za koji samo ja znam. Ta ideja bila mi je utočište i tiha unutrašnja toplota, kao zadovoljstvo i ispunjenje koje me čeka samo dok ono sve u čemu sam bila u tom trenutku privedem nekom prirodnom, očekivanom kraju.
Oko mjesec dana je ta ideja titrala slabašno, ali stalno, nisam ulazila u njenu razradu, osim što sam razmišljala kako bi to bilo biti to.
Negdje tih dana, prolazeći pored obližnje crkve, vidjela sam u dvorištu poznato lice. Mladić, upoznali smo se u potpuno neobaveznim, opuštenim okolnostima u gradu. Već tada sam zapazila kako manje priča, pije samo vodu i ne puši, a imao je anđeoski glas, nekako topao i veoma blag ili je to više bilo do načina na koji je pažljivo izgovarao riječi. Kao da je svaka ta riječ bila jedan kristal.
Taj mladi čovjek sada ja stajao u dvorištu crkve i bio je u mantiji, toliko sam poznavala da mogu odrediti da bi trebalo da je đakon. U jednom trenutku mi je palo na pamet da mu priđem, da prosto uđem kroz kapiju, predstavim se ponovo i podsjetim da se znamo iz viđenja i da ga pitam da mi da početne informacije gdje se mogu raspitati kako se postaje monahinja.
Ne znam koliko sam mogla stajati tu, razvijajući i obrađujući tu misao. Meni je izgledalo kao da je bilo kratko, i onda se predomislih i krenuh, i baš kada krenuh dalje, on ubrza kroz dvorište prema meni, ne bih ga ni vidjela, nego me je pozvao po imenu.
Bez uvodnih ceremonijala, kao da je osjećao da mi je hitno, uhvatio je objema rukama za metalnu ogradu i jednostavno upitao da li mi nešto treba.
A onda, kako se ja nisam odmah snašla, pa sam samo ćutila i ne znam kako sam ga gledala, dodao je nekako blaže i tiše da uđem, da se Gospodu pomolim. A ja sam i prije nego što je on pošteno zaustio da me pozove u crkvu, već nekako bila krenula i samo se okrenuh, nasmiješih mu se, nekako jedva, više tužno nego ikako, i rekoh da ću doći drugi put.
U domu smo imali tu jednu tihu djevojku iz jednog sela, Mala Remeta. Držala se uz svoju rodicu, mnogo otvoreniju i nekako bandita, zaboravila sam njeno ime. Pošto smo u tom našem ženskom domu imali polugodišnje igranke, tako su se zvale vjerovali ili ne, gdje bi nam u goste dolazili mladi iz jedinog mješovitog srednjoškolskog doma u gradu, a mi išli njima na igranke u njihovoj organizaciji, na toj jednoj našoj igranci primijetila sam da je ta tiha cura iz Male Remete, eto, ni njenog imena se ne sjećam, dugo sama, jednostavno nema društvo, niko joj je prilazi, niti ona sa bilo kime komunicira. Samo stoji i pije neki sok.
Sve bih se češće okretala, kako je vrijeme prolazilo, da provjerim da li je još uvijek tu i da li je sama. Scena je uvijek bila ista, dok jednostavno nisam presjekla, prišla joj, pozdravila je i pitala da pređe sa mnom, do moje grupe.
Tiho se izvinila i rekla da joj je malo muka od dima, glasne muzike i da joj je pretoplo, pa ako mogu da je pratim da izađemo u unutrašnje dvorište, da malo dođe sebi, a strah ju je jer je u dvorištu noću prilično tamno, ako nema nikoga u prostoriji u kojoj je, radi vježbe, stajao koncertni klavir, hronično raštiman, grozan.
Prihvatila sam, izašle smo u dvorište i bilo je upravo onako kako je rekla, polutama, koja je meni prijala, ali možda više zbog promjene atmosfere, zbog čistog vazduha, svježe noći, mjeseca i pokoje zvijezde.
Ona nije započinjala razgovor, znala sam da neće, pa sam, razmišljajući šta bih je pitala, upitala o njenom selu, Maloj Remeti.
Uh, kao da je neko ogromno svjetlo palo na čitavo to dvorište, to je bio samo tren. Lice joj je cijelo zasvijetlilo, nemoguće da mi se to tako učinilo i sve je nekako dobilo smisao.
Uh, kako je žustro i fino, nekako opijeno govorila o svome selu, a posebno o Remetici, staroj crkvici i manastiru u njenom selu. Pa to je toliko oduševljenje bilo, tolika sreća što sa nekim može podijeliti to. Pa o mirisima, o travama, o nebu i oblacima, o kamenim zidovima crkvice, o unutrašnjosti, ikonostasu…
Posebno sam tada zapamtila da je Remetica ženski manastir, ali da imaju malo monahinja, da je to sve teže održavati, pa su djevojčice iz sela, zajedno sa svojim majkama, često morale pomagati oko čega god da treba.
Vraćajući se od crkve, ubrzavajući korak, bilo mi je sve više krivo što ga ne upitah kako bih, kada završim školu, mogla postati monahinja, baš tamo, u Maloj Remeti. Što sam više odmicala, krivnja je počela da peče, baš da peče, dok nisam ušla u podzemni prolaz i uputila se prema onom jednom slijepom kutu, gdje je poslovni prostor bio dugo zatvoren, gdje se jako osjetio urin, samo da otpustim suze, jer više nisam mogla izdržati.
Tu sam obećala sebi, nisam odredila dan, da ću ući u tu crkvu, potražiti đakona i da ću ga jednostavno pitati šta mi je na pameti.
I tako je i bilo, ali je ponovo slučaj upetljao svoje ruke. Najmanje dva naredna mjeseca prolazila sam pored crkve, jer mi je bila na prečici između baletske škole i doma, dvorište bi bilo prazno i nisam ušla da bih ga potražila. Tog dana je on, kada sam ja prolazila tačno ispred otvorene kapije, frontalno izlazio iz crkve, ja sam korake čula i vidjela da se nešto pomjera, pogledala u tom pravcu i pogledi su nam se sreli. Tu sam jednostavno znala da moram proći kroz tu kapiju, i jesam.
Rukovali smo se, ljubazno me je i nekako radosno pozdravio pozvavši me da uđem u crkvu ili da sjednemo tu, na klupu. Rekla sam mu da je bolje da sjednemo jer mi je malo bed ulaziti u crkvu, nisam krštena. Vidjela sam da ga je ta informacija probola poput strijele, sjeli smo dosta blizu, pa se to moglo i vidjeti i osjetiti, ali nije ništa rekao, samo mu je trebalo par kratkih momenata da ponovo vrati osmijeh na lice.
Rekla sam mu kratko, nekako činjenično i suho da sam ustvari njega trebala da mi kaže gdje se mogu raspitati kako mogu postati monahinja u Maloj Remeti. Bio je iznenađen, ne samom idejom o monaštvu koliko mjestom – zašto baš Mala Remeta. Iznenađenje se pojačalo kada sam mu rekla da nikad nisam bila tamo, da sam jednostavno slušala priču o tom selu i o Remetici od jedne djevojke iz sela.
Odjednom je lupnuo rukama od koljena i rekao da zna šta ćemo. Otići ćemo do čika Jovana, on je tu u pomoćnim prostorijama iza crkve, dolazi svaki dan i pomogne ponešto, koliko može. Ima mrenu na oba oka, praktično ne vidi, a odbija da se operiše, niko ga natjerati ne može. Ni deca mu, ni supruga. Nekada je radio kao ikonom za cijelu eparhiju.
Nije mi se baš dopala ideja, ali šta sad, Petar je već ustao i ja sam pošla za njim. Ušli smo u prvu sobicu prizemnog objekta, tek okrečenog, sve je unutra bilo bijelo, a prozori široki. Čika Jovan, sasvim neupadljiv starac, dok prema meni nije podigao pogled jer su mu oči gotovo skroz bijele, pa to malo i zastrašujuće izgleda, sjedio je pored stola i desnom rukom ubacivao drvene krstiće u neke drvene kutije. Odvajao ih po veličini, pipavši ih, i ubacivao u dvije kutije.
Petar je brzo rekao šta ima reći. Došli smo ga pitati za savjet – kako mogu otići do Remetice i pričati sa igumanijom. Trebam li se najaviti.
“A, ko je ta mala, šta hoće?”
Petar me nutkao da progovorim, ali iz mene to nije izlazilo, samo sam stajala i gledala blijedo.
“Ma, ko je ta mala”, ponovio je starac, pomjerivši glavu u mom pravcu, kao da mi se obraća.
Petar je spasio stvar, predstavio me, rekao okvirne godine i da sam smještena u ženskom domu.
Izbjeglica iz Sarajeva, dodao je, a to mi je odjeknulo nekako čudno, uopšte nisam znala da bi on mogao znati odakle sam, nismo se toliko poznavali, niti sam se sjećala da sam mu to rekla ili ikome koga zajednički znamo.
“Pa neka priđe ta mala bez jezika”, rekao je čika Jovan i šaljivo i pomalo iznervirano, “ko da vidim bar sjenku”.
Prišla sam, iznenadila sam se koliko je išlo lako.
Nisam ni zaustavila kretanje da mu priđem na neku razdaljinu gdje je tu sjenku mogao vidjeti, a on odmah reče da se ne monaši da bi se bježalo i samo doda: “Ženska linija”.
Prošlo je nekoliko trenutaka, a Petar mi priđe s leđa, zahvaljujući mu nekako snishodljivo što je odvojio vrijeme da nas sasluša, a mene nekako, ko mrtvo tijelo, zaokrenu prema vratima pritiskom po ramenu i izađosmo.
Hodali smo tako bez riječi ka sredini dvorišta, pa ka kapiji, on ništa ne progovara, samo se smiješi. Na kraju nekako, kada više nisam imala kud, pitam ga šta je čika Jovan mislio pod tim “ženska linija”.
Nasmijao se, sada i glasno, zvonko, i rekao da to vjerovatno znači da ću rađati kćeri. Tako je i bilo, imam jednu kćerku.
A, iako sam mnogo puta u godinama iza tog događaja prolazila Fruškom gorom, nikad u Maloj Remeti nisam bila.
