Sinoć sam htjela… pa, dobro, možda ne baš zagrliti jednu osobu ovdje na blogu, ali joj zaista reći da mi je žao i da mi je teško što joj se to dešava i da će proći. Sigurno će proći, obećavam da će proći. Htjela sam joj ponuditi pomoć, onako skromno koliko mogu, ne mogu puno, ali bih bila tu, bila bih tu duže kada trebam, koliko god i za šta god da trebam.
Razmišljala sam da li da joj ovo napišem i, možda pogrešno, odlučila sam da to ipak ne uradim. Poenta priče nije u iritiranju njenog ponosa i dostojanstva, iako bih ja, da se razumijemo, trebala biti ta koja imam problem sa zaštitom ponosa i dostojanstva u konkretnoj situaciji, ali, eto, nemam. Stvarno mi je važniji njen dobar osjećaj od toga. Od toga mi je važnija svačija dobrobit.
I, evo, jutros, budim se, i druga stvar na koju pomislih je ona. Drži me. Provrtila sam to malo u glavi i odlučila da napišem ovo.
Mislim, sigurna sam da će ona znati da ovo pišem zbog nje i njoj. Pa, ako nije previše teško i onda kada ne bude previše teško, javi mi se u komentaru pod jedan stari post, neće niko vidjeti, a ja ću vidjeti sigurno. Javiću se i ja tebi.
I možda, možda će tek tada, tu negdje, ovaj post imati puni smisao, i za tebe i za mene.
I ako to ne učiniš, nema veze. Želim ti snagu, i dobro zdravlje, i sreću u svemu što želiš iz svoje dubine. I ne povlačim svoje obećanje, sunce uvijek izlazi, proći će, proći će sigurno i bićeš još jača.
Ali, to već znaš.
