Pismo prijatelju: Putevi

Slučajno mi se dogodilo da sam orkrila rutinu pisanja rano izjutra. Još ranije sam, nekako sama, ne znam uopšte kako se to desilo, podesila sebi da radnim danima uglavnom liježem još sa ranim mrakom, 20 sati, 21 sat, sinoć čak u 19. Jednostavno to uradim s prvim osjećajem pospanosti, trudim se ne propuštati, a negdje je to i privilegija da u domu imaš nekoga ko će se za sve ostalo, eventualno nezavršeno, pobrinuti.
Ne znam šta je ovo sa pisanjem kod mene. Na poslu stalno pišem, a ponovo uvijek grabim svaki trenutak samoće da ponovo pišem.
Nekako tu negdje, s tim otkrićem potrebe za pisanjem, otkrila sam i neku unutrašnju preferenciju ka čitanju nestrukturisanih tekstova. Romane odavno ne čitam, sigurno deceniju i više. Nekako uvijek osjećam da je ta struktura bar donekle prepreka autoru da jednostavno kaže, baš u tom času, ono gdje ga organski vodi, a ne gdje mora otići poštujući neku radnju ili uklapajući se u ranije zauzete obrise strukture ličnosti likova.

Sada me vodi da malo progovorim o ličnoj slobodi. Sigurna sam u ovo, a nikako ne mogu to da pronađem više, vjerovatno je to napisala u nekom svome eseju koji i nije baš poznat. Prostor lične slobode, tako je to nazvala Virdžinija Vulf, i mislim da je to tu iskoristila potpuno usputno, kao neku bočnu stvar prilikom pisanja neke glavne misli koju je tada obrazlagala, a, evo, tu sam glavnu zaboravila, a ova mi je sporedna ostala.
Juče mi se desila situacija da je neko prostor moje lične slobode sagledao na način na koji je sagledao i svoj. S jedne strane mi je to bilo drago, ljudi se intuitivno povezuju dajući drugima prostor koji i sami imaju ili njeguju, dajući drugima prava ili obaveze koje i sami uživaju ili izvršavaju. Ali, u konkretnom slučaju, zbog širine same osobe i širine same situacije, to mi je bilo potpuno čudno.
Shvatila sam da je društvo, sa svojim jalovim formama, jer nisu sve jalove naravno, duboko zašlo u mehaniku naših ponašanja. Stvarno sam bila potpuno začuđena tu; ako bi nešto moglo biti generalno sporno, zašto je podrazumijevajuće da mora biti sporno u svakom pojedinačnom slučaju, jer naravno nije. Ali, dobro, mislim da to nije rečeno samo zbog toga – moja, izgleda neutaživa želja za pisanjem i razmjenom misli bila je jednostavno previše, pa je tražen način da se to saopšti krijući se iza ovih društvenih konvencija, što je tek tada, ustvari, pitanje prostora lične slobode. Mi se uzdržavamo jedni drugima reći ono što se jednostavno može reći, onakvo kakvo jeste, istinito, naravno oslobođeno svih slojeva gorčine koja se, na primjer, javlja kada to nešto iz nas želi izaći mnogo prije nego što to dopustimo.

U ovom nekom zadnjem periodu sam shvatila da su putevi u meni mnogo duži, zamotani u zavituljke, nego što sam to znala ranije. Lijepo je kad te prirodno navede, život te navede, okolnosti, situacije, ljudi, da uđeš u istraživanje tog unutrašnjeg prostora. Zanimljivo je tu da nekako pomaže i podršku daje princip koji je inače vezan za istraživanje vanjskog prostora. Stojiš na nekom putu i sa te tačke ti znaš da taj put negdje vodi, ali baš i nisi siguran gdje vodi tačno.
Tako je i sa ovim unutrašnjim putevima, posebno onima koji su oko nečega umotani ili, prosto, uvijugani. Unutrašnji prostor je tu malo tricky u odnosu na vanjski – spolja sve ostaje stajati na svome mjestu, pa sada ti možeš odlutati negdje, ali se možeš vratiti na onu istu tačku koja će izgledati isto. Sa istraživanjem unutrašnjih puteva to nije tako. Ako odabereš pravac, ono što u smislu osjećaja, saznanja ili puke projekcije usput pokupiš automatski se odražava na odmotavanje, mjesto, pa i na kvalitet onog krajnjeg mjesta kojem na tom putu hrliš. Unutrašnji svijet je poput organizma; svako nešto na drugo nešto utiče, nisi baš potpuno siguran u tom svijetu, tu egzaktne mjerne jedinice prosto ne pomažu. Mjesto nikad nije isto, čak i ako je pohranjeno u okviru veoma živog sjećanja.

Projekcije su, izgleda, tako snažna stvar zbog generalne nesigurnosti strukture onoga što u sebi istražujemo. Ni u jednome trenutku zapravo nisi siguran kakav si zapravo. No, ima nešto u što možemo biti i više nego empirijski sigurni. Osjećaj. Kakav je osjećaj? Kako se osjećamo kada smo tu?
U ovom zadnjem periodu sam testirala i jednu jednostavnu formulu koju sam ranije negdje usvojila i stajala je u meni kao mala istina po kojoj se ravnam. Formula kaže: Za tebe je dobro ono od čega se osjećaš dobro. Jednostavno, provjerljivo, elegantno.
Međutim, i osjećaji imaju svoje slojeve, to im je zakonitost kao i sa mislima koje možemo preoblikovati, oduzimati od istih, dodavati, poništavati kada to nije to, a sve suočivši ih sa argumentom.
I osjećaji se razvijaju, imaju svoj tok razvoja, ali ne baš jasan, vrlo je zamagljen; gdje će te to sve odvesti, koliko će u tom otvaranju projekcije (usljed idealizacije ili strahova) zauzeti mjesta?

Mislim da sam u ovom zadnjem periodu uspjela zaokružiti prostor nekog okvira, koji bi linearnim jezikom rekao da i ispod osjećaja postoji jedan dublji sloj, nečega primarnog, nekog prirodnog pouzdanja, udobnosti u sebi, neke tačke koja nas nikad ne izdaje.
Ova moja tačka iz visočanstva tačke u nazivu bloga dobijala je svoja razna značenja tokom godina, čak i onda, i posebno onda, kada to uopšte nije bilo definisano, kada nije postiglo ni mrvicu jasnoće da bi uopšte bilo artikulisano.
Pa, šta je to primarno, ispod svih misli, čak i osjećaja koji su našim unutrašnjim svijetom ipak pouzdano mjerljiva stvar u trenutku?
Pokušaću, kao radnu tezu, nazvati to bojom našeg egzistencijalnog, unutašnjim kvalitetom koji je nekako u svoj toj nestalnosti stalan. Neću biti fatalista pa da tvrdim da je ta boja našeg egzistencijalnog kod svakoga ista, što bi se moglo kositi ili se možda i ne kosi sa tradicionalnim religijskim postavkama o prirodi duše, jer ovo o čemu pričam jeste na nivou duše, odvija se tu.
Pa, onda, zašto je neko na tome mjestu tako siguran, pouzdan, vjerujući u dobar ishod, a drugi uzdrman, nesiguran, preispitivački nastrojen, kao da mu jednostavno taj unutrašnji kvalitet nije potpuno poznat, kao da nije sa samim sobom konektovan?

Pitalo me je, u zadnjem periodu, zašto mi to treba da se “mučim” i skidam slojeve čak i sa osjećaja ulazeći preduboko, uvodeći možda i nestabilnost, pa i bol, naravno da je bol propratna simptomatika. Iskreno, bila sam začuđena tim pitanjem. Onda sam razmatrala da li sam začuđena zato što me to pita baš ta osoba ili sam začuđena samim pitanjem. I naravno da sam začuđena samim pitanjem jer je ono i pitanje jasnoće same naše egzistencije. Na šta se to oslanjam kada se sve drugo izgubi, kada svijet, u nekoj fantazijskoj viziji, krene da se kruni, kao da stojiš na komadiću materije, jedino možda preostalom, dok se sve oko tebe urušava i samo je pitanje časa kada će se to desiti i sa ovim komadićem pod tobom. Šta će te onda čuvati? Zbog čega ćeš ostati i znati da si to ti?

Ne znam zašto je naše društvo tako oblikovano da ova pitanja nisu dio obavezne kulture. To su pitanja duhovne kulture koja prevazilaze okvire religijskog i puke dogme, pa bi diskusija o njima, vježbanje u njima i samo saznanje da to može biti dio svakodnevne rutine trebala biti dostupna i otvorena za sve, bez obzira na pripadnost ovoj ili onoj školi mišljenja.
Čini mi se da kineska kultura, jedino ona, i dalje kolektivnije radi, kako je to bilo hiljadama godina, na ovim pitanjima. Možda zato taj oblik ljudske kulture spoljni teoretičari-posmatrači smještaju u okvir sociološke simptomatike zajednice mrava, naravno preuprošćeno, a na nekom nivou, u jednoj liniji tumačenja, i uvredljivo.
Ipak, kada se mravi kreću, gledajući iz naše perspektive, perspektive čovjeka, indivudualca po zapadnoj školi mišljenja, ipak je to više tok nego što je puko raspršeno hodanje na nekim malim, krhkim nožicama. U tom toku postoji neka unutrašnja komunikacija, tako snažna, toliko primarna, da jednostavno mora govoriti o tome da su mravi isto, a ponovo i pomalo različito, kao voda.

Pročitala sam ovo pismo neposredno nakon što je nastalo, što mi je negdje i obaveza zbog slovnih ispravki koje bi mogle unositi zabunu.
Tok je jednostavno prekinut, kao da je kraj određen prema količini raspoloživog vremena, a ne organskom zaokruživanju cjeline. Valjda to i jeste priroda svakog pisma.