tijelo je odmaralo na potaman koti
toliko sam stvari željela reći
a nijednu zapravo
tu sam shvatila da lukovicu
koju sam uvijek vidjela u stvarnosti
pretačem u svoje linije
danas je dan za ovo
sutra za ono
dolazi, odlazi, ostajem ja
ipak ostajem ja
naučiću shvatiti da je teško primiti
moju radost i tugu
kada ih već jednom otvorim
na izvolte
naučiću shvatiti da nijedan čovjek
ne mora shvatiti da stvarne dubine više nema kad se prestanem ljutiti
a prestala sam se ljutiti
čovječe, postajem guru, uveseljavam dane
a najtupaviji sam guru na svijetu
naučiću shvatiti da me je nemoguće pratiti
mene je stvarno nemoguće pratiti
naučiću shvatiti da to ne znači
da ja ne znam pratiti druge
a onda, postoji jedna verzija mene
koja ovo sada piše
i da to radi na običnom papiru
u nekom jeftinom rokovniku
Pogrebnog društva “Pokop”
koji zaista imam i među čijim
stranicama sređujem nokte
shvatam da je to ta verzija mene
koja ovo neće bijesno istrgnuti
zgužvati i baciti
ipak je to moj trenutak
kakav god da je
(umetni riječi)
a godinama, godinama prije
na jednoj poljani
treptao je zrak
s tom razlikom što ovo nije
simbolički jezik
i tada sam znala, toliko sam znala
sve što dotaknem
može biti bolje
ako to stvarno stvarno želim
a danas, a sada, i dalje ne znam
šta se dešava sa onim što ne želim
valjda to zagrizem, sažvaćem i
progutam
da ne zagađuje okolinu
pa da završimo ovu
apsolutno sklepanu pjesmu
u nježnijem tonu:
i gore se svađaju oko jezika
moj i dalje zagovara tezu
da se sve reći treba
taj put
kakav god da je
iz nekog razloga isti je
osuđeni smo na njega
pa putujmo
sneni, ljuti, razbuđemi, uzbuđeni, mirni
i besmrtni
ti što tražiš kraj, a ja početak
svakako na istoj su tačci
a onda
kada smo zajedno
jer se to više svakako ne može
pokrpiti ničim
(drugim)
onda svakako znaš šta je suština
sklepane pjesme
