stara je i srećna je s osmjehom od kojeg more otopljava
sačuvala joj koža miris malog djeteta sa malo grijehova
evo je slušam kako hiljade stranica piše o samo jednoj slici omiljenog Monea
svjetlosti i travi i haljinama što obruba nemaju u potezima kista
bila je i nasmiješeno tužna i nasmiješeno srećna i ljuta nasmiješeno
sada sa sobom priča o lirici svojoj i izvan ove pjesme
nebitnu malu stvar čisti voleći što je čisti
od voljenja dužeg i život stvari duže traje
otac joj je pričao da i razbijeno nastavlja da postoji
ona je voljela očevu metafiziku i cijele stvari k’o i cijele brojeve
phi više od brojčanih oznaka, a muziku više od zagonetki
rješavala tajne tajnama, puteve križala ljudskim koracima
iza ove se lirike krijem željena ja pored željenih vas
nasmiješeno tužnih i nasmiješeno srećnih i ljutih nasmiješeno
i zamisli da mjesto postoji gdje tvoju najljepšu molitvu vidim
sve kiša odnosi i spira sem svjetlosti s Moneovog kista
[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/ClaudeMonet-LeGrandCanal.jpg[/IMG]
Claude Monet: Veliki kanal, Venecija, 1908., Muzej fine umjetnosti u Bostonu
Moneove slike su ljepse od stvarnosti. Opisuju osjecaje a ne videno. Zamislim uz tu sliku jos Vivladija i odputujem mada se ne pomjerim sa stolice.
Intimnu stvarnost slikaju, boje baš osjećaji. Zato je nečija intimna stvarnost, bar nakratko, ljepša, možda i puno, puuuuuuuuno ljepša od Moneovih slika ljepših od stvarnosti kao što ti reče.
Dao Bog da takvih lijepih intimnih stvarnosti bude što više u ljudima, posebno u prsima i glavicama djece.
Sve što rekoh i dokazao si u posljednjoj rečenici svoga komentara:-)))))
Puno te pozdravljam, nekako me jako obradovalo tvoje javljanje.
meni odmah Thomas Mann pade na pamet 🙂