Čoporativno ZLO & čoporativno DOBRO

 

 

 

Želim vam ispričati jednu priču…

 

(Ideju za ovaj tekst dobila sam odgledavši sjajnu emisiju na Discovery Channel-u koja je nosila površno pojednostavljen, stoga isuviše generalizovan i netačan naziv Koliko smo zli?)

 

Ideja vodilja autora emisije bilo je ponavljanje eksperimenta provedenog prije nekih 50-ak godina. Posmatrani subjekat (čije su reakcije bile srž opservacije i kasnije analize) zapravo je ubijeđen da je on takozvana kontrolna osoba, neutralni učesnik u eksperimentu zadužen isključivo za to da se projekat dovede do kraja. Njegova je uloga bila da drugoj osobi, za koju je on bio ubjeđen da je, ustvari, ispitanik u eksperimentu, postavlja pitanja gradirana od lakših prema težim. I naš stvarni posmatrani subjekat (postavljač pitanja) i osoba za koju je postavljač pitanja mislio da je ispitanik u eksperimentu (onaj koji daje odgovore) bili su fizički odvojeni, mogli su samo zvučno komuniçirati. 

Zvrčka je u tome što je postavljač pitanja bio obavezan svaki put nakon dobijanja pogrešnog odgovora na postavljena pitanja kazniti onoga koji daje odgovore puštajući određenu voltažu struje u organizam te osobe pritiskom na taster. S protekom pitanja voltaža se pojačavala.

Bitno je napomenuti da je postavljač pitanja prije učešća u eksperimentu potpisao ugovor u kojem je jasno, na više mjesta, stajalo da u svakom trenutku može, bez ikakvih sankcija, odustati od svoga daljeg učešća u projektu. Bitno je napomenuti i da je kompletan proces postavljanja pitanja i dobijanja tačnih ili netačnih odgovora pratio doktor (autoritativno lice), smješten u istoj prostoriji uz postavljača pitanja.

Eksperimentom je ranije definisano da će se onaj koji daje odgovore na postavljena pitanja (zapravo glumac kojem voltaža u organizam nije ni puštana) ozbiljnije usprotiviti učešću u eksperimentu molbom da postavljač pitanja prestane sa puštanjem struje, te upozorenjem da mu je srce slabo i da neće izdržati/preživjeti u trenutku kada postavljač pitanja, zbog dobijenog netačnog odgovora, bude obavezan pritisnuti taster i tako pustiti struju od 150 volti.

 

Od učešća u eksperimentu, odmah po prispijeću u sobu sa tasterima i autoritativnom osobom (doktorom), odustala je samo jedna žena, postavljačica pitanja, bez obzira što je doktor u više navrata insistirao da bilo koja voltaža, uključujući najjaču, neće škoditi zdravlju onoga koji iz druge prostorije bude eventualno davao pogrešne odgovore. Ona je ostala pri svome i insistirala na tome da ne bi mogla sebi oprostiti da na bilo koji način povrijedi drugo ljudsko biće zbog takve trivijalnosti kakva je davanje netačnog odgovora.

Nažalost, ostalih pet posmatranih subjekata, postavljača pitanja, prelazili su granicu puštanja struje od 150 volti, dakle pritiskali su taster i nakon što je glumac iz druge prostorije molio da se prestane i da mu srce više neće izdržati. Većina se ozbiljno dvoumila, bilo im je teško, mučno, svaki od njih se pozivao na ono što je u ugovoru stajalo da mogu od eksperimenta odustati u bilo kom trenutku, ali je ipak prevladao autoritet (doktor) sa svojim uvjeravanjima da ni voltaža viša od 150 jedinica ne može škoditi onome koji daje odgovore.

[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/herd-mentality1.jpg[/IMG]

 

 

Autori emisije bili su razočarani. Eksperiment nije bitno pokazao drugačije rezultate od onoga provedenog prije 50-ak godina. Velika većina posmatranih subjekata nije poslušala vlastitu ljudskost. Prevagnulo je uvjeravanje autoriteta.

Eksperiment proveden prije 50-ak godina unekoliko je izmijenjen i iznova ponovljen za potrebe ove emisije. Sve je bilo isto, osim što je u eksperimentalnoj sobi, uz posmatrani subjekat koji je sada bio zadužen isključivo za pritisak na taster za puštanje struje i uz prisustvo autoriteta (doktora), bio prisutan  i odgovarač, zvaćemo ga savjest. Savjest, ponovo glumac kao i osoba koja je navodno trpila posljedice puštanja struje usljed davanja pogrešnih odgovora, nastupao bi sa odlučnim odbijanjem da nastavi učestvovati u eksperimentu kada bi se došlo do granice puštanja struje od 150 volti, odnosno nakon što bi čuo molbu i upozorenje da srce osobe u čiji se organizam struja pušta neće izdržati.

Prisustvo savjesti u sobi pored autoriteta učinilo je da se baš svaki posmatrani subjekat, njih šest, povuče iz daljeg učešća u eksperimentu odmah nakon što je to i savjest učinila. Još jača i dugotrajnija uvjeravanja autoriteta nisu pomogla. Zapravo se čini da su samo doprinijela čvrstini odluke da se i posmatrani subjekat odmah povuče iz eksperimenta.

[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/untitled-5.jpg[/IMG]

 

 

Šta je to što je bilo podstrek da baš svaki posmatrani subjekat odustane činiti zlo drugom ljudskom biću u ponovljenom eksperimentu, dakle uz uvođenje u eksperiment prisustva još jedne osobe – savjesti?

Da li je do toga što je osoba – savjest potvrdila raniji unutrašnji govor savjesti posmatranog subjekta i tako odagnala sve nedoumice i učvrstila u odluci posmatrani subjekat da to jednostavno nije u redu? 

 

Možda sam pesimista, možda nedovoljno vjerujem u benevolentnost ljudske prirode, ali mišljenja sam da potvrda unutrašnjeg govora savjesti posmatranog subjekta od strane druge osobe – savjesti nema toliko veze s odlukom da se posmatrani subjekat iz eksperimenta povuče odmah nakon povlačenja osobe – savjesti. Mislim da je prevagnula obična matematika, ono što je u jednom čoporu od presudne važnosti. Autoritet (doktor) ostao je sam, preglasan. Dva naprema jedan. Autoritet se, dakle, slijepo slušao u slučaju ogromne većine posmatranih subjekata bez obzira što je taj autoritet zahtijevao da se radi nešto za što se zna da je zlo, nešto zbog čega su se posmatrani subjekti osjećali uznemireno, mučno, teško. Uz prisustvo onog, osobe – savjesti, koji se autoritetu odlučno usprotivio, posmatrani subjekat dobio je saveznika, nekoga ko će stati uz njega i ukoliko dođe do fizičkog obračuna sa autoritetom (doktorom). Dvojica pobjeđuju jednog. Jači – kači.

No, iz ovog eksperimenta iščitavamo da se i to grozno jači – kači može kanalisati na dobar način. Način DOBRA.

Dat nam je dar, ali i odgovornost, da našim, pa i najsitnijim odlukama, često presudno utičemo na odluke našeg kolektiviteta. Našeg čopora. A najveći čopor na svijetu, i nije to toliko ružna riječ ukoliko u čoporu ima dovoljno dobrih (osoba – savjesti), činimo svi mi, ljudi.

Od situacije, dakle, zavisi da li je zagovarač odgovarač ili je odgovarač zagovarač. Titule zagovarača i odgovarača, kao i sve titule svijeta, nisu bitne, nijedan čovjek nije uvijek i samo jedno ili drugo. Postoje i oni, a takvih je najviše i upravo tu čuči najveći problem benevolencije ljudskog roda, što ćute i kada im savjest vrišti. Ćutljivi treba progovoriti. Tada će se njegovom čoporu govora savjesti pridružiti ostali ćutljivi. A to je dobro. Savjest je uvijek dobra.

Puno vas, puno pozdravljam 🙂