Rijeka se vraćala…
Oticala, proticala, vraćala…
Filigrane, krletke, igle iz djevojačkih haljina nosila,
notama srca držača šargije pjevala
s pticama, ženama, praljama na obalama bijelim od pamuka…
Rijeko…
Kazivali rijeci mudri starci o ljestvama
uz bedra… uz bedra ideš, pa propadneš, pa srce gdje nema zašiješ, pa se penješ
rijeko
ka prošlosti,
al’ na drugu stranu gdje sutrašnje Sunce dolazi,
pa zbunjen, a bedra pod tobom starija i ti star
rijeko,
a propušten…
Ne vraćaj se!
Ni vode ni kose ne vraćaj,
nit’ ih možeš, rijeko, vratiti…
Ne slušaju me djeca pralja sem ovog dečka učača Kur’ana,
ne slušaju i tako to treba, rijeko, biti dok pod njima bedra ne ostare
da pričaju, pripovjedaju, vraćaju, a zabranjuju
i kose crne i usne crvene i tabane bose i trk u šumi i bijelog pamuka na njedrima
i mirisa
rijeko…
O mirisu ti pričao nisam…
Njenom, rijeko, mirisu…
Rijeka bas kao vrijeme koje tece, donosi uspomene vizualnim i mirisnim efektima ali ih ujedno i nosi sa sobom ostavljajuci melanholiju..Zvuci kao izgubljeno djetinjstvo..
Stihove je inspirisala Loftijeva kompozicija priložena uz iste. Tako ja zapravo zamišljam stihove ove pjesme koju Lofti pjeva, s obzirom da, naravno, ne znam ni malo od perzijskog jezika:-)
Ti si to osjetio kao izgubljeno djetinjstvo, fino, znači da je pomalo dirnula…
Pozdravljam te Vanprostorni.