Smrt u dronjcima, okrenuta od zida, pritišće bol sljepoočnica. Aplauzi nepoznatih prave jeku koju
ne sadrži nijedan prostor, a čuje neko i baš svi. Pravci kretanja otužnih namjera mogu biti mnogi,
ali one umiru…, umiru spašene od dešavanja i kraja. Neka iskrena muzika probija pukotine u
trajanju trenutka, spašava zoru od kraja i zaustavlja zalazak Sunca. Umorno trganje u blatu i
iscjedku krvi koje ponavlja da mora…, mora, mora…
Sve je čudno, staro i rečeno, samo se dešava do sjaja crne kose pod plakanjem svijeća i jedne
noći koja će reći. Notni zapis je ukraden, odnijele su ga ruke koje znaju tajnu dronjave smrti
zagledane u zid i svoj otisak čela. Sve je živo, pa i umiranje u četvrtastim grobovima toplih kuća
omeđenih prozorima. Jedan bijeg i nikada povratak, jedan vod poštenih težačkih ruku da sruši
kulu laži i oslobodi plodnu dolinu breskvi. Istorija u trajanju leta vilinog konjica, istorija košnice
meda rođena u vrijeme pripadajućeg leta.
poput doline lutaka….