Ko je čovjek lijevo? Rođen 1923., nije umro. Tito i on su, zapravo, istoga i etničkog i nacionalnog porijekla. Ali, nemoj da vas zbunjuje zadnji podatak, riječ je o mome zaključku, više – manje neprovjerljivom.

3 0 komentara

1. Covjek lijevo je 1973. dobitnik Nobelove nagrade za mir. Apsurd je u tome sto je “mir” za koji je dobio Nobelovu nagradu nastupio tek dvije godine kasnije 1975.
   Laureat koji je skupa s covjekom lijevo dobio Nobelovu nagradu za mir, istu je odbio da primi iz razumljivih i moralnih razloga.
   Kada smo vec kod Nobelove da se nadovezemo na temu i iz tvojih predhodnih postova i ponudimo skroman odgovor vlastitog misljenja da Ivo Andric nije Nobelovu dobio ni zbog kakve “umjetnosti mrznje” niti “umjetnosti oprosta” vec upravo kao i covjek lijevo na slici, dakle politickih razloga.
   Ne treba smetnuti sa uma da je Andric bio diplomata u isto vrijeme kada Selimovic nije imao ni za kifle a to je velika razlika pogotovo kada treba lobirati da bi se dobila Nobelova nagrada.
   Politicka pozadina je presudan i glavni motiv kada se nekome dodjeljuje Nobelova nagrada za umjetnost a i za mir. Po slobodnoj procjeni ustvrdicemo da je omjer 7:1 dakle jedna nagrada ode u prave ruke dok sedam istih tih nagrada ode u ruke politicki iskonstruisanih dobitnika..
   Covjek lijevo je vjerovatno tebi interesantan zato sto je clan Council on Foreign Relations i ucesnik zasjedanja Bilderberg grupacije 🙂
   Poznato mi je etnicko i nacionalno porijeklo covjeka lijevo, cak bolje nego covjeka desno 🙂

2. Ko drži do svoga političkoga znanja prepoznaće Kisindžera;-)

   Za divljenja je da bilo koji Vijetnamac nakon toliko gubitaka u svome narodu (prvo u pobuni za oslobođenje od francuskog kolonijalizma, a zatim i zbog najočiglednije agresije i ratnih zločina od strane SAD na tlu tadašnjeg Sjevernog Vijetnama) tako rano pristane na primirje, a samim tim i pomirenje (kako god to nazvali, to jeste bio čin ispružene ruke, otvorene šake). I ponovo, biva izigran. Zašto li su u Nobelovoj fondaciji odlučili nagradu dati i zvaničnom predstavniku tipičnog agresora? Na to je pitanje sasvim dovoljan odgovor obojen krajnjim sarkazmom u pitanju koji ga traži.

   U vezi sa Andrićem i Mešom.. Politika je sve, i ništa. U smislu kolektiva uglavnom je sve, u smislu individue uglavnom ništa. U svim sistemima vođenim raznovrsnim politikama na individualnom, baznom nivou uvijek imamo i srećne i nesrećne individue.
   U pravu si, Andrić je Nobelovu nagradu dobio i zbog političkih razloga. No, svaka je politika besmislena bez ideologije. Čudna je ta riječ “ideologija”, čudno je njeno shvatanje na prostorima Balkana. Toliko smo zbog nje patili, da je automatski smiještamo na krajnju poziciju zla na skali tipizacije pojmova. Ona, naravno, to ne mora nužno biti, ali dugo će vremena ovim prostorima trebati da to budu u stanju uvidjeti.
   Ideologija je bila nešto jači razlog od politike zbog čega je Andrić dobio ovu (ne)časnu nagradu. Još dublje, leži simbolika kojom je, ponovo, svaka ideologija obojena ukoliko teži biti smislena. To je ta “umjetnost mržnje” o kojoj pisah. Interesantan primjer kojim mogu ilustrovati kako to funkcioiše u praksi je nedavno zvanično otvaranje Andrićgrada u Višegradu i, usput, (odvojeno) svesrpsko obilježavanje 100. godišnjice od početka Prvog svjetskog rata. Ne znam da li si imao prilike i želje vidjeti fragmente toga događaja, ali ću ti reći da su manifestacijom dominirale dvije jake scene, krajnja pozicija zla na skali poimanja simboličkog.. Na jednom mjestu – obješeni anđeli, anđeli koji su izvršili samoubistvo vješanjem ili su ih objesili. Na drugom mjestu i to unutar hrama, crkve, koja bi trebala biti mjesto mira i svetosti – obješeni ljudi, ljudi koji su izvršili samoubistvo vještanjem ili su ih objesili, a samo je tipologija zla odredila da ti ljudi u rukama drže pojam “Srbin”, moglo je, dakle, na tom natpisu biti ime bilo kojeg drugog naroda. Neću se sada baviti analizom da li je Emir Kusturica ovom “umjetnosti smrti” zapravo zajebavao svekoliko srpstvo na njihove oči, a da mu isti klicaju ili je, prosto, određenje uticalo na “zanos umjetnika” na način – htio ne htio, mora kako jeste. To je simbolika, ona primordijalnog tipa. Iz nje se, jasno, rađa ideologija čije smo posljedice na tlu ove naše zemlje nedavno osjetili na najgroznije načine. Iz te se ideologije rađala politika, često naoko disperzirana i više ili manje raznovrsna (Milošević, Šešelj, Drašković, pokojni Đinđić itd.).

   Uvjerena sam da je ideološki, a kasnije, svakako, i politički cilj najtačnije čitati analizirajući primordijalnu simboliku poruke. Da li iz te simbolike govori dobro ili govori zlo? Osjećaji tu teško prevare, posebno ljude koji vjeruju. Čitanje simboličkog čini se kao najučinkovitiji i najtačniji sistem ranog upozoravanja, prevencije…

   Miran i blag ti sveti mjesec Ramazana želim. Pozdrav prijatelju 🙂

3. Hvala puno prijatelju 🙂