Samorecepti: Iskomunicirano (za sada)

8 0 komentara

1. Es-Selamu’ alejkum sestro,
   Suglasan sam sa Tvojim stavovima. Izuzmemo li riječ “želja – želim”(pasivno) mijenjam riječju “hoću” (aktivno).
   Mahsuz selam Ti iz Zadra!, hn. :))

2. da se malo nadovezem, u ovim samoreceptima (a nije li to svako pisanje na neki nacin), na par uvjerenje-vjera, sto mi je nekako prvo zaiskrilo poslije citanja. Uvjerenje je pokusaj racionalizacije vec postojece slabe vjere ili cesce, pokusaj racionalnog dolaska do vjere koja apriori ne postoji. nisam siguran da li je iko ikad presao ovaj drugi zeljeni most , mada to danas mnogi pokusavaju. vrlo je aktuelno. ako i jest iskustvo mora biti licno i tesko da postoji nacin da bude saopsteno.
   s druge strane, interesantno, snazna vjera nikad ne pokusava doci do uvjerenja. sama je sebi dovoljna.
   vjera dolazi iz srca , rusi brda i mijenja stvarnost prethodno je objektivizirajuci . uvjerenje dolazi iz glave i pravi zbrku u poimanju stvarnosti konstantno je subjektivizirajuci.

3. Lijep pozdrav i tebi Hajjenezire iz noćnog Sarajeva 🙂

   Drago mi je. Želja prethodi namjeri, a namjera akciji. Nešto nam je u fazi željenog, nešto u fazi namjere, a nešto u fazi akcije. Dinamično je to, a mi ljudi, putujemo u popravljanju sebe i stvarnosti oko sebe.

4. Jeste, svako je pisanje otkrivanje (samorecepata), bilo promišljeno, bilo podsvjesno 🙂

   Očekivano je zaiskrilo, sumirana je teza svega što će uslijediti. Za tebe je i to bilo dovoljno da uhvatiš niz, ispričaš svoju priču, drugačiju a istu, u onih nekoliko sekundi ili stotinki veza.
   Zapažanje mi se čini tačnim, a ponovo ne mogu se oteti osjećaju koji mi govori da nema čovjeka koji vjere nema. Religioznost je taj pokušaj racionalizacije i bez svoje šuštine prosto je jalova. Potpuno. Mene plaši nešto drugo. Ma šta plaši, užasava: prepuštajući se u mjeri krajnosti religioznom svjetonazoru čovjek nabaci na sebe nekoliko slojeva “zaštitnog materijala” (kao nekoć pretedenti na titulu pred turnir, a samo uplašeni vitezovi) i potre, skoro utrne tu žišku koju, osjećam, svako ima. Oprez u svojoj krajnosti, kojeg danas toliko pri ljudima ima, zar nije to doživotna kazna zatvora vjerovanju?

   Dodaću nešto na ovu sjajnu misao: “uvjerenje dolazi iz glave i pravi zbrku u poimanju stvarnosti konstantno je subjektivizirajuci.”.
   I fragmentirajući je, stvarnost, te onda nijansirajući stotine naziva za isti izvor i, još gore, smještajući te nijansirane kategorije u stanje sukoba.

   Puno te pozravljam 🙂

5. nebih se slozio. Vjera je zatvor, vjera su okovi morala i zaboravljenog drustva dalekog vremena. Vjera je teza od svake misli i od svakog shvatanja postojanja.

6. Slažem se da ti ne bi(h) 🙂
   “Ne bih” može biti i filozofija. Ne bih to, jer MORAM suprotno šta god to TO bilo i šta god to suprotno bilo. Ne bih, možda, ni postojao. Znaš ono, nije me Bog pitao hoću li da postojim, hahahaha.

   Otkrij šta bi i onda će sve biti cool. Bez zatvora, bez okova i težine svih tih spravica za mučenje 🙂

7. uvjerenje se može gledati i kao stupanj vjere, ukoliko je neko istu već prihvatio kao definisnau i samim time omeđenu – mada je teško terminima našeg jezika dokučivat dublje smislove ove tematike jer etimološki ne odgovaraju pojmovima čiju sadržajnost priziva naš razum kod ove tematike. Uobičajeno ćemo pod vjerom vidjeti da ljudi podrazumijevaju da li neko vjeruje ili ne vjeruje u Boga, dok recimo, najmanje šuhve po tom pitanju iako deklarisan kao najveći nevjernik ima sam sotona-šejtan, koji je s Bogom razgovarao, znači nema on sumnje u Njegovo postojanje ali je imao problem s protokom Božije volje kroz sebe samoga. Čini mi se da nekad spoznajom Boga poželimo biti bog a ne Božiji. Umjesto uranjanja u toplinu Ljubavi i Ljepote poželimo da ona uranja u nas… Jako mi se svidio ovaj post.

8. Da, da, da, da!

   ” Čini mi se da nekad spoznajom Boga poželimo biti bog a ne Božiji. Umjesto uranjanja u toplinu Ljubavi i Ljepote poželimo da ona uranja u nas…”.

   Da, ono zlokobno, ponekad, JOŠ. Ona žeđ za endemičnošću, nezamjenivošću, za jedninom koja mora pojesti sve množine. Onaj “elitizam”. Da. Gotovo kao i šejtan koji je “imao problem s protokom Božije volje kroz sebe samoga”.

   Vrlo dobro definisano i, hvala Bogu, nije trajno. Dovoljno intimno da se sebi prizna, da se sebe pita jedno obično: Što s’ glup/a?! Bez obzira na sve perceptivne kutove, logički, pa i empirijski to je prosto neinteligentno. Falš, teretno, zamorno, a besmisleno.. Fakat glupo.

   Hvala ti.