Galeb je stajao u tačci na jakom vjetru koliko je imao daha. Otpustilo ga je niz struju do novog uzdaha. Nisam više mogla gledati kako pobjedjuje prostranstvo i silu.
Rekla bih: Avra kadavra. Rekla bih: Nisam si uzela mjeru. Rekla bih: Mjere meni nema. Rekla bih: Stvaram kako govorim i galeba i vjetar i prostranstvo i silu.
Ali tačku
Rekla bih da prvi put ne znam koji upotrijebiti interpunkcijski znak.
Krijem se iza mnogih množina. Toliko nogu za marševe, usana za crvene jagode. Iza velova i maglina se krijem. Iza Sunca.
Samo ne znam krijem li se iza vremena. Jer se kruni, jer ga jedu nezahvalnici. Kao ja. Kao ja..
I tu sam, na poljani gdje je hram. Ili je bio. Ili će biti. I pjevam u rupu u zemlji da se digne strast. I radim to sjetivši se knjige o crvenoj zemlji na kojoj su stajale kuće iz čijih su dimnjaka ljeti isparavale molitve ljudi te crvene zemlje. I zamišljam tačku kojoj odlaze. Malenu i krhku, gotovo ubijenu. Samu, koja je osjetila sve.
Iza vremena. Iza vremena…
NOISe, I miss you so baaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaadddddddddddddddddddd!!!
(Brain Muza)
Heeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeej Doroooooooooooooooooo, hoću da se planine pomjeraju sad! Čuješ li?