Hodali smo po staklenim putevima. Suncokreti se više nisu okretali. Hodali smo po mravima i larvama ispod stakla, po živoj zemlji, po još užurbanijim optičkim kablovima. I više ni mi nismo pratili Sunce.
Hodali smo po nečijoj glavi i pričali: Po čijoj smo to glavi? Tvojoj? Mojoj? Hodamo li po našoj glavi, tu gdje je sve bilo zamjenjivo?
Bilo je svejedno. Onako kako to ravnodušno i pomalo jeste i pomalo nije. Bilo je svejedno i sa suzama i bez njih, ali je boljelo. Boljelo je iako je svejedno značilo prihvatanje.
Za ljude nad tim staklenim putevima i među tim zastalim suncokretima, za mirne i promišljene ljude zaustavila je strast. Žarilo je i anesteziralo sve što je spriječeno. Sve što će nekako drugačije biti u našoj zajedničkoj, velikoj i bučnoj glavi. Tamo gdje je brujalo uvijek i svačije, tamo gdje se na taj zvuk navikavalo kao na tišinu. Tamo, gdje je mijenjano i pražnjeno, gdje su nedostajali samoglasnici i gdje sm t vljl. Gdj sm t vljl mng.
Pokazao si mi i. Pokazao si mi i sebe i tajnu i noći i ulice i umor i pruge i očaj i hektiku i srce i novčić i rijeku i muziku i želju i svađu i nedopušteno i nevino.
Priču mi nisi pokazao. Osim ovdje, u zjdnčkj glv. Ovdje!
[URL=http://s168.photobucket.com/user/Sion_Legacy/media/MutualHead_zpssba39po5.jpg.html][IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/MutualHead_zpssba39po5.jpg[/IMG][/URL]
