Bila su to vrata. Mogla sam posegnuti i otvoriti ih, izaći iz banalnosti s vremena na vrijeme. S vremena na vrijeme, prijatelju moj. Bila je to magija koja se teško stiče. U magiji se nikada nije radjalo i nekako me teško boli što i ti to znaš, prijatelju moje duše.
Rano sam naučila gledati s odaljenosti. Sada sam naučila gledati s odaljenosti naše trenutke. Ja i ti nismo mi, ja i ti nismo nešto što je konačno, niti smo išta što je izvjesno van banalnosti.
U vremenu regeneracije vrata čekaju kao usamljena nagrada za usamljene trenutke. Kao istrijebljeni jednorozi, zaboravljeni bijeli til, kao stara knjiga čiju uvijek istu radnju pišemo različitim riječima.
Poznajem ti drevnost. Poznajem ti drevnost i tu tvrdoglavu strpljivost što ih daju samo znanje i volja. Ili, neminovno, vrijeme. Poznajem ti starost i tuge. Poznajem ti tuge poput gotovo utrnule svijeće, tišine koja isuviše dugo u sebi govori. Poznajem ti, neupoznati prijatelju, sve naše. Poznajem magiju koja čita. I stranice i ljude i tlo i zvijezde i neminovnost i ljubav. I istost i još čekanja ili usamljenu dozrelost. Usamljenu, strašnu, prezrelost..
Zašto je sjetna priča o magiji, prijatelju moj? Da li je sjetna? Da li je sjetno sve što čeka i podnosi? Postoji li sjetno? Svjesno i čeka i podnosi na domak vrata iza kojih leptirovi uče ptice kako živjeti samo jedan dan. Iza vrata gdje nema naših voljenih iz banalnosti. Neko je od orodjenih naših stariji, neko treba još čekati.
Njih tu nema, mi ovdje podnosimo kao svjetionici. Kao samogaseći žar.
Gaseći neugašljivo, baviš li se ti tom rabotom prijatelju moj? Liječiš li se suzama i mislima, riječima i tišinom?
Odaješ li se odaljenošću i tvrdoglavom dobrotom? Trudiš li se toliko prevesti je u naivnost i zaraziti sve njenim žarom?
A, ovdje. Iza vrata. Leti prijatelju! Ja poznajem kako letiš. Oboje znamo da to nije baš let. To je nešto drugo. Tome nismo dali ime.
Moćan govor o nemoći da se beskonačnost omeđi…
I o tome, da. I o tome..
(i govor jednom prijatelju. svakom prijatelju..)
Govor prijatelju prepoznatom iz beskonačnosti…Onome koji dijeli život na prije i poslije.
Još detaljnije: Onome koji život ne dijeli, bez obzira s koje je strane vrata. Zaista sada – svi čitamo, u banalnom sada – neko sriče, a neko čita. U ovakvim noćima, više ne naslućujem. U noćima moga prijatelja nema naslućivanja. Vjerovatno odavno.
Lovice, prijatelju..
Sve je stalo u “prijatelju moje duse”
🙂
univerzalna je tvoja vizija, NOISe, Prijatelju. Moja je na pragu univerzalnog,određena susretom sa beskonačnim, još uvijek nemoćna da se odupre okovu nefsa koji bi je uramio i zadržao samo za sebe.