In quo totum continetur

Tjerao sam svoga dorata u sve u što sam ušao. U vez pahulje, u njen osmijeh, oboljeli bor. U nebo i strašni Had. Gubio sam kožu i namicao nove k’o tragač il‘ bjegunac, ko bi se sad toga sjetio.

Zaboravljao sam imena, trgovao naukama, zveckao srebrenjacima i orao stijenje.

Samo u sebe nisam zašao.

Jednom, ima tome mjesto u sjećanju, donio me podbodeni dorat pred Glavu svega i izdahnuo. Uzeo sam luk, a nisam vidio. Slušao sam daljine, a nisam čuo. Pipao sam zemlju, a samo sam propadao. Padanje me užasnulo, pa sam propadao naopako. Bio sam nesahranjen leš i brižna majka. Bio sam sin i nada, zvijezda koja prva kraljevstvo svijesti širi i osakaćeni mrav. Naopako je onda imalo zakonitosti koje sam brže učio predskazujući i tu avanturu.

Evo ti sada govorim da napišeš na svome jeziku. Rasplinuo sam se okolo k’o samac u svemu i svuda. U to me put u sebe doveo. I ne žalim, za ovoliko koliko sam vidio, ali ti kažem i od sebe ostavljam: Sve se lomi i sastavlja, samo znanje da to u svijet ušiješ nije za ono što svoju vrstu ima. Zato i bježi i ne bježi od sebe. I traži se i nemoj. Uvijek će biti zauvijek; a u tome kako rasteš, da li svoju zvijezdu prvu na obroncima svijesti sagorijevaš leži zrno tragedije i pobjede.

I svuda sam bio. Samo nisam tamo gdje me bilo nije.

Tamo gdje nije.