Posmrtni marš – to je nekad žena preobučena u zvuke Sarabande i odstojanje od voljenog na tri metra. Iza tih cipelica ne ostaje čarobna prašina, već koraci mramornoj dvorani čine baš ono što prirodnim uvojcima učini protokol.
Ovo, zato, nije lako pripovjedanje. To su njene preteške riječi svakoga puta kada ih izgovori u nevrijeme, dižući nad sobom i oko sebe i ispod sebe jalove i tmušte oluje. Rodne samo za slamanje u suzama i bodolome na najbližim obalama.
Markiza je desetkovala vojske, ali se one, u ime pravde, dižu iz zemlje i ne daju mira njenim uspomenama obmotanim purpurnim trakama. I svaka markiza zna da, osim što svijet produžava, uzima za se najgore od taštine. Široke sobe i hladne zidove pred posljednje taktove otmjenoga plesa.
A, markize računati dobro znaju. I one koje se od sebe nisu smrtno u tom posmrtnom maršu ogriješile nađu sporedne stepenice za služinčad i tamo ponovo ljube kao slobodne ciganke. Vraćaju dane i ne lome slomljeno jer noge su bose, a kose bezobrazno spuštene. Traje to, vjerovatno, baš na posljednjim zvucima Sarabande, dosadne igre koja ratove diže i svijet uspavankama miluje.
[URL=http://s168.photobucket.com/user/Sion_Legacy/media/Capture_zps6lsutdpf.jpg.html][IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/Capture_zps6lsutdpf.jpg[/IMG][/URL]
barry lyndon, čudan film, al Bože moj Kubrick in action
Heh, Kjubrik.. On ga dodje i kao standard, jedan od nekoliko. Sve što ima intelektualnog potencijala pogledace ove njegove filmove s “B side” liste, samoinicijativno, voljno i pri zdravoj pameti, pa kad-tad.
Zapravo je moj utisak o svakom njegovom filmu isti, kad se očiste detalji s protokom vremena: Ta konstantna hladna dedukcija u nizu strogo induktivnih scena i to onih koje bilježe krajnje situacije. Kod Kjubrika ni bijes nije nagonski, ni tišina nije samo tišina. Bilo kakvo osjećanje nije kod Kjubrika zapravo osjećanje. Postoji samo jedna nota koja usisava baš sve – razmišljanje. I to strogo objektivizirano razmišljanje i junaka i kamere i Kjubrika, pa i samog gledaoca. Njegovi uradci se, svi do jednog, bave opitom subjektivnog, a ukupan proizvod je subjektivnog potpuno oslobodjen. Impresivno je to, monumentalno.
gledao prvo Clockwork Orange prije desetak godina i bio sam šokiran. Pa onda Berija Lindona. Možda da ubacim još nešto kako bih primijetio stvari o kojima govoriš
Da, Clockwork Orange je pravi predstavnik ovoga o čemu govorim, i više od Lyndona. Možda to primijetiš, možda i drugačije definišeš.
Čudna je čovjek zvjerka, subjektivna. Opažanja i doživljaje teško je konsenzusno upakovat’, zato to i ne treba činiti.