Živio jedan čovjek. Sam.
Uspijevao je osnovno priskrbiti: hranu, kad ga izdaje snaga; vatru, kad zima hoće da ga uspava; skrovište, kad nebo odluči da tamani. Sve bi postigao, osim da nađe nekoga kao što je on.
Jedne godine, bio je već u punoj snazi, čovjek biješe u svojoj pećini. Gledao je u vatru. Prvo bi varnice, sa njihovim raskošnim igrama, sveo u maglicu u kojoj se samo dešava. Onda bi boje, od crvene do sivožute, sveo u mrlju poskakujućeg sunca. Onda bi gasio to sunce, a ono bi sve žustrije poskakivalo. Ipak, ovoga puta, u očima se sve ugasilo, sunca nije bilo. Nešto ga je prekrilo.
Podigao je pogled i ugledao lice. Žena je nad njim stajala mirno.
– Ko si ti? -, pitao je refleksno.
– Ja sam mogućnost. -, polako i tiho uzvratila je žena.
Uplašivši se demona koji su zacijelo odavno opsjedali njegovu pećinu, čovjek je zamahnuo rukom ispred očiju, kao da sklanja paučinu.
– Ostavi me na miru! –
Nije je bilo kada je otvorio oči.
Jedne godine, već je bio srednjovječan, čovjek biješe u šumi. Nervozno je prikupljao suve grančice, brsteći i najmanju. Još nervoznije je mrmljao. Požuri, sakrij se! Požuri.. Sakrij se! Požuri, moramo se sakriti!
Zaustavio ga je zvuk lomljenja grančica, tačno iza njega. Naglo se okrenuo. Dočekalo ga je lice žene.
– Opet ti! Ma, ko si ti? -, zavapilo je gromko iz čovjeka.
Jata ptica napustila su u trenu gornje krošnje u prečniku od kilometra, a žena je, polako i tiho, razložila:
– Ja sam mogućnost. –
Čovjek je odbacio veliki naramak skupljenih grančica i dao se u bijeg.
To si ti, ti ludiš! Rekao sam ti da ludiš! Rekao sam ti! Rekao sam ti!!!
Nije se osvrtao i dugo nije stao. Zanoćio je izvan svoga skrovišta.
Jedne godine, star je već bio, čovjek biješe na stijenama. Jako sunce sa eterično plavog neba, neuznemirenog i krotkog, sušilo je njegove kosti. Kože i kostiju sve je više bilo na njegovom tijelu. Kože, kostiju i mira.
Razmišljao je, pod tim milovanjem, šta je sve prošao i kako se, ni do danas, nije upoznao. Vraćao se na raskrsnice, na susrete sa ženom, i uvidio da ne želi drugačije odmotati te situacije. Iako je mogao, iako je za to imao dovoljno vremena. Ne, ostaviće stvari takvima kakve su bile.
Učinilo mu se da osjeti lagan dodir na desnom ramenu. Sačekao je, nije se okretao. Eteričnost neba zna biti varljiva pod jakim suncem. Dodir se ponovio, na istom mjestu. Ne okrenuvši se, starac je rukom pokazao na kamen pored sebe.
– Sjedi. -, rekao je tiho i određeno.
Žena je skupila svoju tešku, šuštavu haljinu i sjela pored starca na stijenama.
Isprazni romantizam.
Ljubav je mudrost za koju su sposobni rijetki. 🙂
Svi Odronove, svi.. nakon što je se odreknu da je nauče i ponovo joj se vrate.
Ne mjeri vrijeme.
Noise, uglavnom priča ide u drugom smjeru.
Pozne su godine.
Starac sjedi na stijeni. Sam.
Nestale su utvare i čudovišta.
Začuđujuće, starac nije čeznutljiv i nemiran.
Sam, miran, zadovoljan sobom, spokojan.
Spreman umrijeti, spreman da ide kod svoga Gospodara.
(ne ironiziram ovo za gospodara, očigledno nisam sklon ideji boga, ali, nekako mi ide ova zadnja rečenica sa gospodarem i sijedim starcem.)
Naravno, i ovo moje je irealizam, uglavnom završi sa malom penzijom, u hladnoći, svaki dan čekajući grah u javnoj kuhinji, ali bolje i irealizam nego bapske priče.
U istini je spas.
Baba Jaga ti kaže sine: Mir je prostor za mogućnost.
Dobro si ti to shvatio.
———————————————————–Zar je moguce…
Da mogucnost je ratnik razuma
Ratnik srca ledenog i bica trezvenog
I da ratnik bezdusnog piruje kao gonic ljubljenog
Zar je to moguce…
Da mojim imanjem …stabla urusenog
Vajas iluzionistu statuom iluzornog
Nadahnucem i krinkom vajara
Krateru da smisla dajes i drugom sebe darujes…moje osjecaje prodajes
Zar je to moguce…
Duh uspokojen …vapaj za zivotom da srice
……………………………………Da izgovorim to…
Moje sneno
Ocima nevidjeno
Usnama u dodiru nepoznato i…
ceznjom duse u sjeni milovano
Da izgovorim to…
Da svjedokom mjeseca moga bdijenja
Nanosim sliku svojih htijenja
Obrisima tvog postojanja
Hramu vremenskom kistom iluzije…slike prinosim
Da ziidovima moje sobe
Bdijenjem u samoci
Ja sneno sobom Milujem
Da izgovorim to…
Tebe sobom dodirujem i…
Plimom mjeseca potvrdzujem
Da tvoja moc…tamo negdje postoji
Snatrenje moje zazivam
Da me javom pozove i…
Da dusu ne vezem u snop ocvalih ruza…prinjeti mi je
Tajne korijena i lista ruze u cvatu minulom
Smetljistem ne trpam…sebe siromahom i spavacem u konaku smetljista ne prinosim
Moje iz pelina cvijeta …dahom unesenim……………..(H.D)
zena u sustavoj haljini bi mogla biti smrt
zena bi mogla biti starceva uobrazilja,na kraju konacno realizirana u pravom ludilu
zena bi mogla biti starceva zelja dok je bio covjek,neispunjena ko sto zna biti u zivotu
zena bi mogla biti starceva ispunjena zelja, ko u bajci
Sionko,ko ovde kome ide u goste ? Mogucnost ?
joj sto volim kako piaes,vidi se da ti je horror razvijao logiku
Moguće je Halide.
Hvala ti.
Izgleda da se znamo Goste?
Više nego odlično si ovo poredao, a sa tim “ko ovdje kome ide u goste” si me prekucao. D e f i n i t i v n o postoji mogućnost, ali je moja meta za to, izgleda, bila prelinearna.
Kakav insight čovječe :-)))
preporucila si mi Barkera,pravio sam se da ne znam. ko bi sprijecio tu bujicu i opise 🙂 oluja,zagreb
vidim da se na njega i dalhe furas
ti mlada a ja star,sad sam stari 🙂
dodjem ti pivu
Hmmm ..na samom pocetku,prvi paragraf kaze da je bio sãm – “Sve bi postigao, osim da nađe nekoga kao što je on”.. Zena ta mu je bila mogucnost da ne bude sam ili pak znak oba puta da samoca nije izbor na duge staze.. Vec treci put kad su ga godine stigle, i kad je mozda u tom miru dostigao mudrost, nije joj se opirao kad mu se opet ‘ukazala’..postoji vise varijanti za zavrsetak ako se pridje iz vise objektiva, sto prozilazi da je zena na kraju je bila samo produkt njegove podsvjesti od koje je bjezao godinama jer samoca mu je bila izbor ili pak je bila stvarna ako se vratim na dio gdje mu se ukazalo njeno lice..zakljucujem na osnovu ovoga “Učinilo mu se da osjeti lagan dodir na desnom ramenu. Sačekao je, nije se okretao. Eteričnost neba zna biti varljiva pod jakim suncem. “.. zena treci put nije postojala,rekla bih..metafora “sustava haljine” je mogla biti bilo sto.. Itd.itd.. Dosta razgranatih zavrsetaka su moguca..kao i sto se u samom naslovu krije odgovor, ne znam mozda grijesim 🙂
Ooo, zar i ti lutaš ovim brzacima sporacima, budi Bog s tobom? 🙂
Hajde sad to, i ja sam stara (dugo aaaaa) hahaha
Jel’ ono biješe 10 okruglo, 2007-a? Pazi uleta decenijskih, hahahahaha
Čuj “pravio sam se da ne znam”?! Dođeš mi dvije pive za to.
Pozdravi Matildu (valjda nisam fulala ime)
lutam,lutam, poceo sam prije tebe. vidio sam kad si se registrovala
upratio sam ovde da si mama,ljepsa je od tebe. potrudi se da bude i pametnija,tezak zadatak 🙂
jeste,trebalo bi da je 7-a. a,vidi, zivot me mazio,raznih sam zanimljivih ljudi sretao. i zena 🙂 jebi ga Sionka,ne zalim.
nisi fulala,Matilda je u Spanjolskoj. i ona je stara sa dugim a
znam,znam, pozdravit cu
citam te mala 🙂
Istina Jarčice, namjerno sam ostavila da starac, na kraju, ne pogleda lice žene. Ona je treći put primijećena okom pripovjedača, a da li se pripovjedač može uzeti kao kredibilan svjedok događaja pitanje je?
Interesantno je da poimaš da je čovjek birao da bude sam, dok je u mojoj verziji on prisiljen biti sam. Ipak, ovo je oda mogućnostima i ona koju ti izabereš za tebe je najkredibilnija, jer paše tvom broju, tvojoj percepciji glavnog lika. Upravo zbog ovih mogućnosti film nikad neće doseći snagu pisanog materijala. Bar ne dok ne osmisle i komercijalizuju vizualizaciju različitih položaja gledanja na okvir radnje. Npr., Gost je ostavio mogućnost da je čovjek/starac ženu pohodio iz nekog svog univerzuma, a ne obrnuto. Tu bi se samo njene tri izjave – Ja sam mogućnost. – trebale dodatno dramatizovati birajući, možda, tri situacije u njenom životu kada bi bilo logično da to izgovori. Uz nešto mašte to bi se dalo fino upakovati i na taj način dobijamo nju kao glavnog lika.
Volim kad mi se javiš. Nadam se da uživaš kao i ja u ovim našim razgovorima 🙂
Ne bi trebao biti težak zadatak, ako uspijem da je odvratim od dna krajnosti. Jeste, divna je :-)))
Skrasio se i ne žali, volim to čuti 🙂
Prenesi čestitke i Matildi.
Čujemo se veliki.