Ti slijediš ud i glasaš rog,
okrećeš djevice.
Nad pragovima uvijek spreman,
miran,
kao rusvaj cijepaš crvene marame.
Na kamenu nad bunarom
muzike vilinske pod tobom puze.
I sve im paučine upetljaš
dok se smiješ,
u haos
i nevrijeme.
Onda malu biljku iz oluje
paziš da ne nagaze vojnici.
Obilaziš, pa razgrćeš,
iz prstiju dojiš i kraj nje
ranjiv,
tanko jedva spiš.
O ti,
najljepša pričo svoje mati.
O sine predaka,
tvoja sam.
Zadnja sa rogom,
čedna od voda iz pitomih dolina.
Kraj našega bunara,
na kamenu.
U vremenu.
Dobro si inspirisana 😉
Oooo, jesam ?
Sve je dobro dok je vremena, za stajanje…i cekanje.
Vremena uvijek ima. Žurba tu ne pomaže, a nema ni prečica 😉
*
?
(Zvijezda tjera mjeseca, sevdalinka)