Pretvorih se u vodu i vidjeh da mogu odlučiti da li ostati tu pod Suncem, ispariti u nešto što ne znam ili teći do prve rijeke, a sa njom do prvog mora, velikog, lijepog i, po potrebi, okrutnog. Već kao voda mogu, uz nešto volje, obećati sebi da ću postati stoljetni led, sebičan prema svemu što je u meni, netrpeljiv prema svemu što bi da se u me umiješa.
A, onda se sjetih kako sam jurila krupne pahuljice u crvenim rukavicama podno jednog brda i poželih da od sebe načinim snijeg, najveće i najtananije bijele pahuljice koje bi slijetale na rukavice druge boje moje kćeri.
Odustah, tada, od svega.
Imam baš sve što mi treba da joj ispričam ovu priču. Da zajedno u njoj i isparimo i slijemo se i zamrznemo se za vječnost, a možda i kratko bljesnemo kako to samo umije umjetnost ljubavi koja je stvorila pahuljice.
