Uz čestitku mojim blogger prijateljima i dobrom dijelu porodice, željela bih sa vama podijeliti par misli, danas, baš na dan Ramazanskog bajrama. Sveti mjesec jednostavno nije bio vrijeme za tako nešto, a, eto, baš su nekako posljednji dani ovoga Ramazana obilovali nakaradnom fenomenologijom koju ću, iz svoga ugla, pokušati osvijetliti.
Iftari.. Čini se da nije bilo pojedinca koji se, u tim posljednjim danima Ramazana, nije bavio time kako iftari trebaju izgledati. Ne valjaju masovni, ne valjaju na otvorenom, ne valjaju sa političarima, ne valjaju u restoranima, ne valjaju u ćevabdžinicama, ne valjaju sa mnogo hrane, ne valjaju sa tim jelima. Ne valjaju onako, ne valjaju ovako. To ide do momenta da je jedan od kolumnista napisao, to sada pročitah, da nije tačno da poste svi koji su, valjda odajući utisak da poste jer su prisustvovali nekim iftarima, postili. Ko uopšte ima pravo da se u takvu stvar miješa i to na takav način? Gdje su nam granice?
Odgovorite mi, molim vas, na nekoliko pitanja? Od kuda toliko toga – ne valja – u istoj rečenici sa riječju iftar? Zašto? Zašto je problem družiti se, jesti zajedno, pričati? Zašto je problem omasoviti se i družiti za zajedničkom sofrom? Zašto je problem biti v i d lj i v? Zašto je problem biti vidljiv za iftarskom sofrom, a nije problem biti vidljiv u nekim drugim situacijama? Zašto iftari ne mogu, tačnije rečeno ne smiju, biti društveni događaji? Ko je to rekao i koja je argumentacija?
Ne razumijem to. Jednostavno, ne razumijem to. Za nekoga ko gleda sa strane i koji ima desetke iftara iza sebe, ova fenomenologija kao da ne voli život. Život, živost, zajedničko lijepo vrijeme, samo slavljenje života. Mora da ima toga – ne valja – koje kori, ispravlja, kritikuje, odvlači živost sa živosti na isprazne rasprave o stvari koja je, sama po sebi, lijepa i dragocjena. Zar nije dragocjeno vidjeti ljude kako se druže, zar nije dragocjeno družiti se bez stava – ne valja – po svaku cijenu.
Ne smeta mi dok je u četiri zida. 😀
Problem je što se dobar dio religije kod nas isprepleo sa politikom, pa otud valjda i ljudima gađenje prema svemu tome. Kod nas je tanka linija između iftara i političkog skupa.
Hvala na čestici! I Tebi, i Tebi svako dobro i Božji blagoslov želim.
*
A, evo mog odgovora na pitanja onako đuture:
“Sve dok odvojeno poimamo ono “Ja” od ono “Ti” bit će ovako kako nam je, svakako nekako, dobro nikako.”
*
Što kažeš na ovu tvrdnju?
A Tebi svaku sreću, mir i dobro u svako sada!, hn. 🙂
Ako mogu, uz te odgovore, da nam dostave i detaljne upute kako i gdje se iftari, šta i koliko, koliko ćemo kuhati, smijemo li slikati, s kim ćemo sjediti. I to po mogućnosti nepostači, njihova je naročito uvažavajuća.
Imam osjećaj da neke ljude pojede kad vide vjernika da uživa, veseli se i provodi. Da se ne skriva, da nije nesretan, usamljen i jadan. Da je sretan i uspješan i na ovom svijetu kao što misli da će biti i na onom.
Ma hej…
Allah razi olsun, i tebi Bajram mubarek olsun 🙂
Allah razi olsun.
A ljudski je i (ne) valjati… akcentirati po zelji :))
Nisu iftari problematicni nego su ljudi. Mi bi trebali vise poklanjati paznje vjecnim istinama koje nalazimo u nasoj vjeri, a manje povrsnom i senzacionalistickom ponasanju koje nudi danasnjica i okruzenje.
Bogobojazan covjek je covjek sa principima i moralnim ponasanjem. Rijetko nailazim na takve … a cesto na one koji se ponose svojom vjerom umjesto da se ponose vlastitim vrlinama ili uspjesima koje su dostigli slijedenjem vjere. Iftari su propisani i ne mogu biti losi …ali mogu ljudi.
Da se mene pita, ja bih nesto poput iftara uvela mimo mjeseca Ramazana takodje i sa blagdanima nesto kao bozic gdje je takodje okupljanje i druzenje uz zajednicku trpezu..smijesno mi je kad cujem zadrte ljude da se vode i dalje tradicionalne polemike oko vjere i sto treba i kako je ispravno prema njihovom stavu, u ovom slucaju da se organizira iftar i razdvajanje na postace i nepostace,kao da je to mnogo bitno wow..sve sto ljudima das u ruke upropastit ce za svoje intrese, veliki broj njih..kao sto rece jasnistav najvise je lazni moralista danas ..
Pa rekao bih da, iako ti pokušavaš stvar pojednostaviti, ipak, nije jednostavna. Rekao bih da je prije prilično višediminezionalna. Obično je tako s vjerskim stvarima. I obično se radi o velikoj osjetljivosti. I mnogo šta zavisi iz koje perspektiuve gledaš: iz perspektive recimo postača ili nepostača. Može se uzeti i neka treća perspektiva, koja relativizira ove dvije, i tu se već dolazi do one osjetljivosti.
Generalno rečeno, sve zavisi od suštine. Ukratko, nije nikakav problem ako je iftar javni, jer iz tehničkih razloga mora biti.
Ali “problem” jeste, kad neko od vjerske stvari napravi piarovski događaj. Recimo Bakir Izetbegović kaže da je “podijelio zekat” i s time zapravo igra vrlo vješto jednu sofisticiranu i prljavu igru. Naivne ovčice iz njegvog stada će pasti u trans a mene kao građansko lice legitimno recimo interesira KOLIKO JE DAO ZEKATA, kako bih imao uvid u njegovo imovinsko stanje (kad bi on bio obični vjernik to me ne bi interesiralo). Naravno, on to neće nikada reći jer bi se postavilo pitanje (stoposto sam siguran u to)gdje je i na kakav način došao do imovine na koju mora dati TOLIKI zekat.
Dakle, jedna u suštini intimna vjerska stvar upotrijebljena je kao sredstvo javne manipulacije.
Ista stvar je i s iftarom.
I samo još pitanje “postača i nepostača na zajedničkom iftaru”. To pitanje je zapravo mnogo osjetljivije nego što se čini. Svaka vjera ima svoja pravila i ta pravila se mogu uzeti ili odbaciti. Tražiti neki sinkretizam, baviti se učitavanjima, ličnim interperetacijama jednsotavno ne ide. Prema islamu svaki vjerski ovbavezni čin, u koji se ubraja i post je “slavljenje Boga”. I razlka između recimo kršćanske i islamske “molitve” je u tome što kršćanska molitva jeste ono što sama riječ kaže, dok je salat “slavljenje Boga”. Zajednički iftar je u svojoj suštini vjerski čin i muslimani imaju zajedničke iftare zbog toga što je to preporučio Poslanik. Iftar, opet, i baš u tome se krije ključ, znači “prekinuti post”. Mislim, haj’ mi sad recite kako može prekinuti post onaj koji nije uopće postio.
Tramvaj, onaj ko javno kritikuje, posebno u formi novinarskih i kolumnističkih tekstova, treba jasno artikulisati svoje razloge. Masovni iftar nije isto što i masovni iftar koji se, predviđenim obraćanjem političara tako da skup ćuti i sluša govor (i eventualno daje aplauz) o političkim ocjenama, strategijama i platformama, praktično, bar u jednom dijelu, pretvara i u politički skup. Na prvom učestvuje političar kao čovjek i vjernik, na drugom učestvuje političar kao političar. Razliku je veoma lako uočiti i javno artikulisati. To se, očigledno, ne čini. Negativno se kritikuju sve pojave masovnih iftara, iftara na otvorenom, u restoranima, pa čak i u ćevabdžinicama. Mislim da je uzrok ovoj fenomenologiji mnogo bliži argumentaciji koju je ponudila Žena_vojnik, ali i u nečemu drugome o čemu ću u nastavku.
Hvala ti puno hadžija Nezire 🙂
Kažem da je tačno i univerzalno, prelazi okvire teme i može se primijeniti, kao etičko i pravilo sposobnosti opšteg voljenja i suosjećaja, na sve eventualne prijepore između pojedinca i društva, društva i pojedinca, pojedinca i grupe, različitih grupa međusobno. Posebno je primjenjivo kao preventivno pravilo da bi se prijepori sveli na minimum ili da u potpunosti izostanu.
Hvala ti Ženo_vojniče 🙂
I ja tako vidim razloge, posebno u ovom dijelu da je intencija odvojiti vjeru od čovjeka na način da jedna pravila važe za građanina, a druga za vjernika. Prvima je društveno odobreno biti vidljiv, uživati, pa i griješiti, drugima se pokušava ograničiti uživanje u prostim ljudskim stvarima kao što je druženje, razgovor i veselje, a posebno ih se želi smjestiti u srednjovjekovnu dogmu hrišćansko-katoličke provinijencije da je život na ovome svijetu “dolina suza”.
Kao što ta dogma “doline suza” očigledno ima produženo kulturološko djelovanje, tako ovdje postoji još jedna stvar. Mentalitetni obrasci ponašanja ne mijenjaju se prostim ukazom da smo od sutra višestranačko društvo zasnovano na tržišnoj privredi u kojem su i vjerska prava nepovrediva i dopuštena za javno manifestovanje. Treba tome vremena i ja to shvatam. Ipak, ne trpim navlačenje “liberalne košulje” od strane raznih javnih ličnosti koji kolumnistički djeluju u ovome pravcu, a onda iznostiti stavove koji se, zapravo, zasnivaju na ograničavanju i zabranjivanju najprostijih ljudskih ponašanja. To je najmanje liberalizam, kao što je najmanje liberalno diskriminisati ljude na osnovu vjerovanja ili nevjerovanja, pa za prve postavljati strožija društvena (pa i građanska) pravila u odnosu na druge.
Tačno Posebnosti. Ljudski je, ali treba izbjegavati prodavanje nakarade kao opštedruštvene vrijednosti. “Dopusti drugima ono što dopuštaš i sebi” ili zauvijek ćuti 😉
Slažem se Jasnistave. No, nisam toliki pesimista kada je o ocjeni ljudi riječ, zapravo nisam uopšte pesimista. “Pokaži kako treba i shvati”, a ne govori kako ne treba. Nastupaj afirmativno, a ne negacijski. Tako bi to, otprilike, rekao hadži Nezir i u pravu je.
Silence, treba pojmove vratiti njihovoj suštini. Druženje i razgovor ne prestaje biti druženje i razgovor ukoliko se, zbog manifestacionih elemenata, smješta u religijski kontekst. Tačka. Treba li nam druženja i razgovora. Treba. Šta je sporno?
Teoretičar, hrišćanskom molivom, također, slavi se Bog. Osnovna molitva – Oče naš, između ostalog, sadrži i riječi:
“Oče naš, koji si na nebesima,
da se sveti ime Tvoje,
da dođe carstvo Tvoje,
da bude volja Tvoja
i na zemlji,
kao i na nebu…”.
Sasvim je razumljivo da se i u islamu i u hrišćanstvu slavi Bog kroz neposredno obraćanje Njemu, s obzirom da se radi o abrahamskim (Ibrahim) religijama, kako to nazivaju religijski mislioci zapadne provinijencije naglašavajući genezu vjere u jednog Boga.
Kada je riječ o zajedničkim iftarima postača i nepostača, u tu tematiku neću ulaziti. O njoj ne znam ništa ili veoma malo. Vjerujem tvome pojašnjenju i možda bi bilo korisno da ga pročita i Silence, s obzirom da je riječ o njenoj napomeni. Nisam sklona insistiranju na ekumenističkim postupcima ukoliko bi takvi, u konkretnoj stvari, mogli uzurpirati suštinu religijskog čina.
Dopuštam zdravom razumu i osjećaju svakog vjernika da napravi svoju diferencijaciju između onoga što je zaista iftar i onoga što je politički skup. Svoje stanovište spram toga već sam dala u odgovoru Tramvaju. Ono što mi smeta i što smatram da je nakaradno je to što se, u javnom diskursu neopreznog i nedovoljno argumentovanog tipa, svaki masovni, javni iftar želi okarakterisati ili kao nešto što ne valja ili kao politički skup. A, to nije tako i to je svima nama jasno.
Kada je riječ o zekatu koji je dao Bakir Izetbegović, tu si i odlutao i nisi odlutao sa teme. Pa ću i ja, kao građanka (porezni obveznik) i profesionalac, i odlutati i neću. Bakir Izetbegović, kao i svi izabrani i imenovani zvaničnici na najvišem nivou, institucijama ove zemlje, konkretno CIK-u, moraju u posebnom obrascu, tzv. imovinskom kartonu, prijaviti cjelokupnu svoju i imovinu uže porodice (nepokretnosti i pokretnosti), kao i primanja. Ono što je sporno je to što je građanima, u posljednjih nekoliko godina, onemogućeno je da ti podaci budu transparentni i lako dostupni zbog zaštite ličnih podataka. Istovremeno, u svim državama članicama EU, ovi podaci su transparentni i lako dostupni, jer se smatra da je javni interes da ti podaci budu dostupni i transparentni značajniji od interesa zaštite pojedinačnih ličnih podataka. Ukidanje ovakve prakse kod nas sam, više puta, negativno kritikovala kao profesionalac. Dalje, SIPA ne provjerava tačnost tih podataka u imovinskom kartonu za izabrane zvaničnike (npr., Bakir Izetbegović), ali provjerava kada je riječ o državnom premijeru i ministrima. Interesantno je da, ukoliko SIPA utvrdi određena nepoklapanja, te se činjenice ne mogu iskoristiti kao osnova za pokretanje postupka i istraživanje eventualno nezakonito stečene imovine, nego isključivo može služiti kao osnova za neodobravanje imenovanja. I na nakaradnost ovog propisa sam nekoliko puta javno upozoravala. S obzirom da očigledno ne postoji politička volja da se usvoje zakoni o ispitivanju porijekla imovine, bilo bi interesantno pronaći jednog državnog ministra (ili bi, možda, za to bio raspoložen i državni premijer :-), voljnog da se Ustavnom sudu BiH obrati apelacijom zbog diskriminacije koja se, u ovom domenu, čini imenovanim u usporedbi sa izabranim zvaničnicima (prvima SIPA provjerava podatke iz imovinskog kartona, drugima ne). Ustavni sud bi morao ili ukinuti praksu za sve ili naložiti provjeravanje podataka i za izabrane zvaničnike.
Istraživala sam, u javnom interesu, i ovo pitanje kolika je čija imovina i zašto, kako je stečena, nisam čekala da mi to neko kaže ili da to, indirektno, na neki način, čujem. Zauzvrat sam dobila to da sam držala i još uvijek držim glavu u torbi, možda i moja porodica. No, ne žalim.
aa baš sam s prijateljicom o tome jednom prilikom. moguća problematika tih javnih iftara, kako ja sam ja shvatila, je ta da šalju lošu sliku islama, s obzirom na to da su takvi iftari postali previše “glasni”, pretjerani i extravagantni, što se, i prema mom mišljenju, protivi stvarnoj svrsi islama i islamskih druženja. kao muslimani se učimo lijepoj sredini, skromnosti, miru i tišini. ukoliko se iftari ne održavaju na takav način, teško ih je doživjeti u lijepom duhu ramazana. štaviše, kako je prijateljica zaključila, djeluju više kao provokacija.. što ne moraju biti, i vjerujem da nisu, al ih se tako može doživjeti. zašto se ti iftari sazivaju, u koju svrhu, s kojim ciljem ha hu.. o stvarnim namjerama drugih je dakako nezahvalno govoriti, pa i nebitno. … whatever, never mind. (^.^)/
Temo, u tvoj se doživljaj neću uplitati, subjektivno pravo. Meni ne smeta druženje uz žamor, bilo ono religijske provinijencije ili ne, čak volim tu živost.