ugaziću u stvar i zapaliće se vatra
u kojoj igraće rasplinuto i mnogo puta čvršće
sve žene nebeskog i zemaljskoga grotla
same u sestrinstvu gdje rađaju i liječe
vrisak strašne moći događanja i radnje
u nesvršetku priče koju šapću i vezu
starice i djeve što su koračale same
daleko i blizu oko govorećeg kamena
i zvijezda nad njim što sudarene bile jesu
onda u doba bjesnećih vulkana
koji rigali su ribe i knjige i ptice
u plesu utroba otrgnutih na prašinu
samih u sebi i sa sobom u znoju
jake i nježne, kosci i mlade
zavezanih kosa za krajeve i sudbu
majke što svjedoči da svaka ženskost rađa
osim smrti koja pred njom gubi tvari bitka
poput mastila što teče ka prvoj crnoj rupi
gdje orgija život i gdje je naše mjesto
divlje i zeleno uvrćeno u deblo
koje riga krošnje više od svijeta
okošenog muškim redom, linijom i nožem
u ustima zamrznutog djeteta od sveštenice
koja smišlja bi li sina pustila na oca
i gori u vatri šesnaestoga vijeka
na trgu pred papom i bosiljkom oko njega
gdje žene pamte i družbenice u se piju
svjesne i nisu da ih sve one prate
ka tronu na kome novopošteđeni sjedi
sin od oca od sinovljevog sina sin
koji guta jer mu daju i jer bi umro da ih nema
kao prvih žena pred prvom jabukom
i prvim smislom i dostojnom zagonetkom
“govoreci kamen” …
Imam jednu cutljivu prijateljicu- prelijepu treperavu brezu
Čovječe!/Ženo!
Ti rigaš povijest čovjeka, volšebno, volšebno!
Stradala bi na rubu 16. vijeka zbog obijesti Janga, goreći, goreći. U provaliji 21. stoljeća biraš da stradaš, govoreći, govoreći.
Tvoja prijateljica je milosna Tragomkiše, sretna si. Moje stradaju jer bi zaista stradale da ne stradaju, kako reče Lovica.
I ne znam i znam šta ovdje piše. Ne pitaj me o govorećem kamenu, to neću znati.
Da li bi stajala pored mene Lovice?
Zasigurno!
Po potrebi i ispred.
Znaš kako kažu: Što pitaš kad znaš odgovor?! :-)))
Odgonetnuta zagonetka…
Lijepo je odgonetati smisao 🙂 Veseli se.
Kad Lovicu i NoiZ citam kao da uplivam u neki enigmatican svijet :))
Maštu nam Bog dade Silence da očistimo, na ljudsku mjeru, sve što je prljavo i uprljamo, na ljudsku mjeru, sve što je čisto. Boje, boje i mogućnost – uživajmo u tome! 🙂
Lovica mi je sestra, džaba. Bez obzira što se konvencionalno ne znamo i što se, vjerovatno, u mnogo čemu razlikujemo. Razumije me.
P.S. Puno volim tvoj nosić 🙂
Koliko mene plasi to pitanje: “Da li bi stajala / stajao pored mene”?
To svaki put sebe pitam kad zelim da provjerim volim li nekoga. Pa, ako bih, volim. Ako ne bih, onda se patim, ako taj ili ta bi stajali pored mene.
I jos ja nemam odgovor. Jos uvijek ne volim. “Neurucena ljubav”, davno me je neko dobro procitao. I detektovao razlog zbog kojeg imam otpor prema masti. Pitanje na koje se bojim da dam odgovor.
Volim te u ovome komentaru, Posebnosti 🙂 Volim tu čovječnost u važnim stvarima, tu bespogovornu odgovornost, pokušaj stajanja u idealu istine. Važno mi je to.
Evo, kako ja na to gledam, možda će ti biti korisno. Razložiću.
Postoje dva razloga zbog kojih se uz nekoga stoji, u kontekstu o kojem govorimo. Uzročno-posljedično su vezani. To su:
– zbog ljubavi (specifična ljubav) i
– zbog ideala (opšta ljubav).
Zbog specifične ljubavi bih stala uz svoje dijete i svu malenu djecu (ako to ne bi krajnje ugrozilo moj opstanak, zato što trebam svome djetetu). Tu ne bi bilo bitno, dok su djeca malena, da li su učinila nešto strašno pogrešno ili ne, jer su djeca. Djecu, svu djecu, a posebno moje, specifično volim toliko. Možda bih, na prvu, stala, ali kasnije bih se povukla sa položaja uz odrasle osobe koje volim, ako su učinile nešto strašno pogrešno. To je, naravno, veoma incidentna situacija, ali znam da je, dugoročno, jedina moguća i jedina pravedna. Vjerovatno bih sa teškom mukom donijela tu odluku, ali bih je donijela, u to sam sigurna. I saopštila bih je jasno.
Zbog opšte ljubavi bih stala uz svakoga, stranca, osobe sa društvenih margina, vjerovatno i uz osobu koja mi je lično nažao učinila, ako je to pravedno. Ne bih, dakle, stala uz njih zbog moje specifične ljubavi prema njima, nego zbog sebe. Zbog sebe koja bi izgubila puno, da odustane od ideala.
Moj je ugao, na prvu, mnogo grublji, zar ne, od tvoga u kojem se, između ostalog, pitaš: “Ako ne bih (stajala), onda se patim, ako taj ili ta bi stajali pored mene.”. Ali, specifična ljubav je, sama po sebi, gruba, jer je čovjekova, u odnosu na tananiju, sveopštu ljubav, jer je od Boga, zbog ideala. U specifičnoj ljubavi si meritorna ti, a u opštoj ljubavi je meritorna svijest odvojena od aktera u situaciji. Jasno mi je zašto se plašiš svoje meritornosti, i ja je se plašim, plaši se svako kome je zaista stalo da sa ispruženim šakama, pod nebom, postupa.
Ljubav se, bespogovorno, sa moga stanovišta uručuje samo djeci. Onoj koja nije vlastita zbog znanja da su prečisti za ovaj svijet i da tu nema, još uvijek, zloće. I zato jer su, prosto, nezaštićeni. Kod svoga djeteta je to još pojačano specifičnom ljubavi prema biću koje je (i) od tebe.
I, da potpuno osvijetlim kontekst: Lovica je rekla da bi stala uz mene zbog (konkretnog) ideala koji, sama za sebe, smatra važnim. Nije to bilo pitanje specifične ljubavi.
Volim pričati sa tobom, Posebnosti 🙂
o,govore vjestice. bas mi je legla,sva je ko zmijuga,nastavlja se i nastavlja
stvarno smo mi muski prokleti,puni strahs od pametnog zenska. a ima i vas munjenih u glavu sionka.
mocna mi je pjesma,jaka